Ivana Stanojević: Nikog nije briga za poginule radnike RTS-a

0
268

Otac poginule šminkerke, kada je ušao u zgradu da traži kćerku, morali su da ga zagovaraju dok iznose njeno telo iza njegovih leđa. Od pokojnog tehničara Branislava, nađen je samo nožni palac, i to na krovu ruske crkve. Od dvojice, apsolutno ništa, bukvalno su pretvoreni u prah. Nisu mogli ni da budu sahranjeni.

Nikog nije briga za poginule radnike RTS-a

Bombardovanje zgrade rts-a 1999. od strane NATO pakta je za mene jedna od većih tragedija u dvadesetom veku. Godinama pokušavam da objasnim ljudima razmere tog užasa, ali nekako ne uspevam, kao da ljudski um jednostavno ne može da percipira tu količinu zla. Mozak kao da i dalje ne veruje da je tako nešto uopšte moguće.

Od rođenja živim pored Tašmajdana, u kraju oko palilulske pijace. Tu se nalazi čitav moj život, moje detinjstvo. Provodila sam dane i nedelje u parku. Odlazila u pozorište Duško Radović, u dečiji kulturni centar. Kao devojčica sam sa bakom ljubila ikone i palila sveće u crkvi Svetog Marka. Ta zgrada televizije, ljudi koji tu rade, koji u pauzama nasmejani uživaju u baštama i na klupama, to su naše komšije. Sve je to deo mene, i za svaki kutak i za svako lice sam beskrajno vezana, svako od njih i danas ima moje poštovanje.

Ta bomba je otkinula jedan deo mene zauvek. To je napad na suštinu mog postojanja, na sve što cenim i volim. Toliko odvratna i besmislena nepravda, koju ni dan danas ne mogu da podnesem. Odatle i moja potreba da ne ćutim, da podsetim, da objasnim.

Taj vrhunski cinizam, da u sred centra grada bacite bombu na nenaoružane ljude sa nekakvim jezivim opravdanjima i izgovorima, kao da opravdanje za takav čin uopšte može da postoji, ponekad poželim da urlam od besa. Okolo postoje stambene zgrade i u okolnim soliterima živi bar dve hiljade ljudi, geler je jednom čoveku uleteo kroz prozor i pogodio drveni okvir kreveta. Mogao je da ode i par santimetara gore.

Da Vas podsetimo:  KAKVA KOALICIJA: IZMEĐU "SAMO, MI!" I "JEDINO, MI!“"

Ranije sam se užasno plašila da prolazim pored tih ruševina, osećala sam jak miris smrti i dobijala napade panike, ali sada više ne, nisu me zastrašili, i nisu me pobedili. Danas bar jednom u tri meseca odvojim sat vremena da sedim tamo, u tišini. Ako zaboravim, ako ne osećam bol, onda sam samo prazna ljuštura. Ta tragedija mi daje snagu da se borim, i da nastavim.

Svake godine, pitanje poginulih radnika televizije se sve tiše i sve manje spominje u medijima, sve je manje okupljenih na godišnjicama. Od dana nakon bombardovanja zgrade, kada su se pojavili u dnevniku rts-a u tek u 22. minutu, već tada je postalo jasno kakav će biti odnos medija, političara, medijske kuće u kojoj su radili, i generalno društva prema njima. Kao što su pre dvadeset i dve godine služili kao moneta za potkusurivanje između NATO pakta i Miloševićevog režima, danas služe za potkusurivanje između neokolonijalnih nato lobista i ratnih profitera.

Poginuli su bili siromašni tehnički radnici, montažeri, šminkeri, tako da nisu predmet interesovanja ni novinara, ni nvo organizacija. Služe isključivo za skupljanje poena novinarskim udruženjima i političarima, kada treba da se slikaju i ostave venac na spomenik. Jednostavno, stiče se utisak da je potpuno normalno i očekivano što su ljudi stradali na takav način, niko više ne postavlja pitanja, sem malobrojnih članova porodica.

Čitave porodice poginulih radnika su potpuno nestale, mnogi su poludeli ili umrli od tuge za svojim muževima, decom, braćom, sestrama. Mnogo njih je odustalo od borbe za pravdu, i čekaju kraj u svoja četiri zida. To nije samo 16 poginulih ljudi, to su strašne ljudske sudbine svih oko njih koji su ostali živi, ljudi koji su ostavljeni sami sa sobom da se bore kako znaju i umeju. Hrišćanska ljubav i samilost, to je nešto što nikada nisu osetili niti doživeli. Otac poginule šminkerke, kada je ušao u zgradu da traži kćerku, morali su da ga zagovaraju dok iznose njeno telo iza njegovih leđa. Od pokojnog tehničara Branislava, nađen je samo nožni palac, i to na krovu ruske crkve. Od dvojice, apsolutno ništa, bukvalno su pretvoreni u prah. Nisu mogli ni da budu sahranjeni. Čoveka koji visi naopako u ruševinama dok mu iz glave curi krv, neću zaboraviti dok sam živa.

Da Vas podsetimo:  NBS prašta tuđi dug

Njegov sin ga je video takvog na snimku, i prepoznao svog oca u ruševinama.

Mnogi od njih su bili svesni da će zgrada biti bombardovana i da će poginuti, ali su se žrtvovali da zamene mlađeg kolegu ili koleginicu, kuma, prijatelja, nisu želeli jedni druge da ostave na cedilu. Zamislite da odlazite na posao, i opraštate se sa svojom porodicom, znajući šta će vam se desiti, vidite sva ta vatrogasna kola okolo, da su se novinari stranih kuća iselili, ali vaš zadatak je da radite, odbijanje zadatka ne dolazi u obzir. Poginuli su ratnici bez odela i bez puške, heroji svoje profesije i borci za istinu. Država posle petog oktobra nije ništa bolja od NATO pakta, tretira ih kao incident koji treba što pre zaboraviti, kao kolateralnu štetu, kao neki višak, čiju smo smrt mi sami proizveli, a ne NATO pakt.

Neopisivo me boli i ljuti što je direktor televizije jedini odgovarao kao žrtveno jagnje, što se NATO i posle 22 godine pravi gluv na sve molbe, na sve zahteve da objasni šta je kog vraga hteo da postigne gađanjem zgrade, u tom trenutku, pune civila. U zemaljsku pravdu više ne verujem, ali onog dana kada Hristos ponovo bude sišao na zemlju, znaće se ko gde pripada. Nadam se da je svima koji su na bilo koji način znali šta će se desiti ili direktno učestvovali u toj monstruoznosti, a koji su do sada umrli, nadam se da im je sada na mestu na kom se nalaze veoma vrućina.

Ivana Stanojević

Izvor: Srpska tradicija i nacionalni interes

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime