TREBA SE NADATI DA ĆE SUKOBI OSTATI U POLITIČKOM I MEDIJSKOM PROSTORU
Srpska ne razoružava svoje građane
* Republika Srpska srećom nije „prepisala“ neke mjere koje je donijela Vlada Srbije. Podatak da su u Kantonu Sarajevo građani u posjedu više oružja nego svi u Srpskoj – odvraća vlast od slične namjere
* U Beogradu je za 19. maj najavljen protestni miting. Vlast je svoj najavila za sedam dana kasnije. Koliko je rizičan prvi, još više je riskantan drugi. Miriše na nasilje
* Scene nasilja na beogradskim ulicama negativno bi uticale i na Republiku Srpsku, njenu bezbjednosnu situaciju i političku poziciju. To je posljednje što bi nam trebalo
* Srpska je uspjela da prebrodi brojne bezbjednosne i političke izazove. Nacionalna politika se pokazala kao spasonosna. Za nadati se da će se ovoga puta Srbija ponijeti za primjerom Republike Srpske
___________________________________________________________
PUCNjI koje je u svoje školske drugove ispalio Kosta K. potaknuli su mnoga bezbjednosna, ali i politička pitanja.
Osjećaj nemoći, bola i nevjerice, isprva dominantan, zamijenile su rasprave u medijima i ukazivanje na rijaliti programe, promovisanje nasilja i razvrata u njima, ali i na tabloide koji otkrivaju „nove vrijednosti“. Kao vrhunac neukusa i ilustrativan primjer za rečeno, navodio se intervju sa serijskim silovateljem, u dnevnom listu za koji se, opet, ističe da je „provladin“, odnosno blizak vlastima.
I tako, kao što to obično na Balkanu biva, bezbjednosni problem se premjestio u politički diskurs i tu će, vjerovatno ostati.
Uslijedile su proteste šetnje, najavljen je i kontra-miting, odnosno političke alatke već viđene u Republici Srpskoj.
Ono što nije dobro, jeste da se o glavnom akteru tragedije, masovnom ubici, govorilo isuviše, on je postao Džoker (junak iz istoimenog filma), koji ima svoje razloge za zločin koji je počinio i javnost treba, izgleda, da se bavi njim. Tabloidi i sajtovi u Srbiji na dnevnom nivou objavljivali su pojedinosti iz njegovog života, postao je tamna zvijezda društvenih mreža, i medija uopšte.
Čak su se i detalji iz njegovog boravka u prihijatrijskoj bolnici objavljivali, kao na primjer interesovanje kod medicinskog osoblja da li svi pričaju o njemu, i da li je „car na mrežama“. A mora se priznati da je to postao. Uslijed enormne „popularnosti“ u medijima postao je primjer drugima.
Već nakon dva dana, policija Srbije je imala 24 intervencije u slučajevima koji su na neki način povezani za masakrom u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Negdje su u školu donijeli plastične pištolje i plašili druge, neki su na mrežama dali podršku i pokazali razumijevanje za Kostu K.
Dogodila se i „repriza“ zločina. U Mladenovcu se dogodilo višestruko ubistvo.
Šta reći?
Prema istraživanju Majkla Mura u kultnom filmu „Ludi za oružjem“, glavni razlog što je u Sjedinjenim Državama broj ubijenih iz vatrenog oružja na hiljadu stanovnika i do deset puta veći nego u evropskim zemljama nije u tome što se oružje može kupiti kao kod nas cigarete, jer se i u susjednoj Kanadi oružje nalazi u „slobodnoj prodaji“, pa broj ubijenih njime nije ni blizu američkih crnih statistika.
Osnovni razlog je u izvještavanju medija koji masovnim ubistvima daju značaj po principu „što više ubijenih, to više minuta u udarnim vijestima“. Na taj način se masovna ubistva posredno podstiču, dešavaju se kao eho prethodnog masakra.
Da li naši mediji liče na američke, ili na kanadske, u kojima dominiraju socijalne i porodične teme?
Kosti K. bespotreban značaj dali su i oni koji to ni u kom slučaju nisu smjeli činiti.
Načelnik Uprave beogradske policije na konferenciji za medije pokazao je vlastoručno napisan spisak djece koje je Kosta K. planirao da ubije. Nije teško zamisliti njihovu frustraciju i zaprepašćenost roditelja koji su to gledali i čitali. Podatke iz policijske istrage, odnosno detalje koje je ubica ispričao kriminalističkom inspektoru, to da ima sestru, „koja je odličan učenik i nije ni za šta kriva“ – iznosili su najviši politički autoriteti Srbije.
Zašto? Čemu?
To ni tužilac ne bi smio, koji se, uzgred, nigdje nije ni pojavio.
Vlada Srbije je na prijedlog predsjednika Republike usvojila niz mjera koje bi trebalo da doprinesu da se nešto slično u Srbiji ne ponovi. Školski policajci, sniženje minimuma za krivičnu odgovornost sa 14 na 12 godina – mjere su koje je javnost prihvatila, ali promptno najavljeno „razoružanje Srbije“ nije.
Beograda Veselin Milić
Najavljeno je da će se od građana oduizimati ne samo nelegalno oružje, već i oružje za koje građani posjeduju dozvolu.
„Predsednica Vlade Ana Brnabić izjavila je da će aktuelna vlast razoružati Srbiju i da će biti oduzeto 90 odsto dozvola za oružje, čime ćemo se svi, kako je ocenila, osećati sigurnije.“ (Politika, 18.05. 2023.)
Da li ćemo se zaista osjećati sigurnije razoružani kada se cijela Evropa naoružava, uključujući i jug Srbije sa albanskom većinom?
Svi vlasnici oružja prošli su kroz rigorozne ljekarske preglede, bili i kod psihologa i psihijatra, policija je imala diskreciono pravo da im dozvolu izda ili ne izda.
Broj ubijenih iz legalnog oružja svodi se na tri procenta, veći je broj ubijenih iz službenog naoružanja, a najveći iz nelegalno nabavljenog oružja. To kažu statistike policije.
Ubica će naći načina da nabavi oružje „na crno“ ili će koristiti hladno oruže.
U Nici je terorista ukradenim kamionom gazio pješake na rivi. Uzgred, kada krene u ubilački pohod, osjećaće se sigurnije pri pomisli da su mali izgledi da u razoružanoj Srbiji naleti na nekog sa oružjem.
Zašto je onda vlast odlučna u namjeri da razoruža Srbiju?
Mnogi ovih dana podsjećaju na Timočku bunu, koja je bila odgovor na sličan potez kralja Milana.
Republika Srpska srećom nije „prepisala“ mjere koje je donijela Vlada Srbije.
Podatak da su u Kantonu Sarajevo građani u posjedu više oružja nego svi u Srpskoj o- dvraća vlast od slične namjere. U Federaciji, inače, građani ne plaćaju porez na oružje, dok je to u Srpskoj je obaveza.
Upravo je visina poreza bila razlog da se dio vojnih i policijskih penzionera oprostio od ratnih uspomena i pištolja koje su dobili kao nagradu od pretpostavljenih.
U Beogradu je za 19. maj najavljen protestni miting. Vlast je svoj najavila za sedam dana kasnije. Koliko je rizičan prvi, još više je riskantan drugi. Miriše na nasilje.
Neki se prisjećaju Majdana, drugi Petog oktobra, pa i događaja od devetog marta 1991. godine.
O korišćenju tragedije za političke ciljeve, za SRNU je govorio predsjednik Srpske Dodik i podsjetio da ni Srpska toga nije bila pošteđena.
Špekuliše se o broju ljudi izašlih na proteste. Procjene su dijametralno suprotne, ali „slika govori više od hiljadu riječi“.
Kadrovi snimljeni dronom su impozantni.
Scene nasilja na beogradskim ulicama negativno bi uticale i na Republiku Srpsku, njenu bezbjednosnu situaciju i političku poziciju. To je posljednje što bi nam trebalo.
Srpska je uspjela da prebrodi brojne bezbjednosne i političke izazove. Nacionalna politika se pokazala kao spasonosna. Za nadati se da će se ovoga puta Srbija ponijeti za primjerom Republike Srpske.
Da će sukobi ostati u političkom i medijskom diskursu, i da ih neće biti na ulicama.
