Nova vlada pokazaće kuda plovi srpski brod

Pošto Mihajlovićeva nije jedina koja na obe strane iskače iz koloseka neutralnosti, ispada da spoljna politika Srbije zavisi od odnosa ministara iz prozapadnog, odnosno proruskog tabora

Blokada Sergeju Lavrovu da doleti u zvaničnu posjetu Beogradu zasluživala je više komentara nego što je bila dobila pod pritiskom lavine novih događaja…

„Sarmatima nije potrebna dozvola za preletanje!“, reagovao je Dmitrij Rogozin na zabranu preleta aviona sa Lavrovim.

Autor ove poruke je direktor ruske državne kosmičke agecije Roskosmos. Sarmati su ruske nezaustavljive interkontinentalne balističke rakete. Adresa su Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Bugarska, koje su se bacile u prve redove antiruske kampanje NATO-a.

Poruka je bila lakonska i duhovita! Ali, Rogozin je u nastavku citirane rečenice adresirane države nazvao „kukavičkim“ i „izdajničkim“. To ukazuje na to da je Moskva ogorčena postupkom tradicionalno proruskih državica, a sada regruta antiruske hibridne kampanje NATO-a koji se dokazujuu skladu sa svojim skromnim mogućostima.

Njemačka štampa je zabranu preleta civilnog aviona sa visokim ruskim zvaničnikom, cinično okrenula i prema Beogradu: „Za Srbe dobra lekcija iz geografije“. Drugim riječima, osvijestila je Srbe da se Srbija, kao i Srpska, nalazi zatvorena u obruču susjeda učlanjenih u NATO. Ako ne možemo da ugostimo ni ruskog diplomatu, kako bismo tek mogli, ustreba li, da računamo na rusku vojnu zaštitu. Istina, Srbi su i bez njemačkih zlobnih komentara nedolazak Lavrova doživjeli kao poražavajuću spoznaju da se nalaze u fizičkoj izolaciji i s kopna i s mora, bez obzira na interkontinentalni domet Sarmata.

Pitali su se: zar Lavrov nije mogao da doleti redovnom linijom „Srbija era“ ili „Turkiš erlainza“, ili još bolje, u pratnji lovaca, koji bi efikasno štitili avion ruskog ministra od svakog eventualnog napada sa zemlje ili vazduha? Najzad, i da je krenuo za Beograd preko Sjeverne Makedonije ili Crne Gore, ne osvrćući se na zabranu preleta, sigurno da niko od „kukavica“ i „izdajnika“ ne bi stisnuo petlju da puca na ruskog ministra spoljnih poslova.

Zašto ipak nije?

Pripremljena zamka

Onaj ko je smislio provokaciju, a sigurno nije zaposlen u MIP-u u Skoplju i Podgorici, i nije planirao baš da sruši ruski avion sa Lavrovom, ali jeste da upriliči incident u kome bi Rusija, poslije Ukrajine narušila suverenitet još jedne države.

Bio bi to naručen argument da Putina prikaže kao agresora koga valja hitno zaustaviti jer se, eto, ne libi da povrijedi vazdušni prostor čak ni članica NATO-a.

Teret za ozbiljan incident objektivno nije pao na Vučića jer je očekivao da Lavrov sleti na Surčin u najavljenom terminu (šestog šestog u šest poslije podne), a na gostu je bilo da se pobrine za put do naše granice. Štaviše, Vučić je javno naslutio komplikacije koje bi se mogle pojaviti, dok je portparol ruskog MIP Marija Zaharova bez komentara obavjestila da Sergej Lavrov dolazi.

Po tome ispada da su srpske službe bile obavještenije nego ruske, ili bar da imaju bolje informacije iz prvog komšiluka.

Potom je Zorana Mihajlović izjavila „Da je Lavrov pravi prijatelj, ne bi ni dolazio!“, što je praktično značilo da je za nju, suprotno stavu MIP-a i vlade, ruski ministar bio nepoželjan gost.

Ona je samo potvrdila svoju neskrivenu prozapadnu i antirusku orijentaciju, ali je, u jednom izuzetno osjetljivom trenutku po Srbiju, nametnula vrlo ozbiljno državno pitanje.

Da li je vojna, pa dosljedno tome, i politička i ekonomska neutralost Srbije rezultat jedinstveno neutralnog stava kadrova u vlasti, ili je rezultanta različitih pa i ostrašćeno suprotstavljenih stavova?

Pošto Mihajlovićeva nije jedina, koja na obje strane iskače iz kolosjeka neutralnosti, onda ispada da spoljna politika Srbije zavisi od omjera ministara iz prozapadnog, odnosno proruskog tabora. Zato neki analitičari smatraju da ćemo „kuda plovi srpski brod“ definitivno znati tek kada „kapetan“ formira novu vladu, odnosno po tome koliko će u njoj biti „malih Rusa“ i koliko „malih Amerikanaca“, a koliko onih koji smatraju da je za Srbiju najbolje da se uzda „u se i u svoje kljuse“, i da nastavi da „sjedi na dvije stolice“.

Zabrana preleta aviona našeg nesuđenog ruskog gosta preko susjednih zemalja bila je uvreda i poniženje ne samo za Rusiju nego i za Srbiju. Uprkos tome, predsjednik Srbije je nakon dva dana večerao na Ohridu sa Abazovićem i Kovačevskim, premijerima inkriminisanih zemalja.

Objavljeno je da su mu rekli da oni ne bi ni došli da je Lavrov bio stigao do Beograda. Nije zabilježeno da im je on možda rekao da se poslije njihove zabrane preleta zvaničnom gostu Srbije dvoumio da li da im se pridruži na sastanku u Ohridu.

Jedna satisfakcija

No, radni dio Otvorenog Balkana donio je punu satisfakciju inicijatoru Vučiću, odnosno Srbiji.

Liberalizacija transporta između tri zemlje već je svima donijela značajne uštede, posmatrači, Tegetlija i Abazović, ocijenili su da nema razloga da im se BiH i Crna Gora ne pridruže, priznanja su došla i iz SAD i EU. Zanimljivo je da su Ohridskom sastanku nezvanično prisustvovali ambasador SAD u Beogradu i Soroš junior. Ovaj potonji, diskretno, čak i na pomenutoj večeri.

Da li su diplomata supersile i nasljednik globalno uticajne NVO Otvoreno društvo sa dna duboke države došli da prate Otvoreni Balkan, ili naručeno olujno nebo?

Lavrov je jetko, ali umjesno, prokomentarisao: „Otvoreni Balkan pod zatvorenim nebom“ ili tako nekako.

Da je Vučić, uvrijeđen što su njegovog gosta spriječili da dođe, izostao na Ohridu – ne samo da bi izostali komplimenti SAD i EU nego bi Srbiju zasule optužbe od strane aktuelnih i potencijalnih učesnika Otvorenog Balkana. Završilo bi ultimatumom okolnih novaka u NATO-u: „Ako predsjednik Vučić do sljedećeg samita, koji je planiranu Beogradu, ne uvede sankcije Rusiji – niko od nas neće mu doći“.

Vučić je svojevremeno rekao da je za dobrobit Srbije u stanju da lično podnese i najveće uvrede i poniženja, a neko mu je tada odgovorio da nema pravo na lično jer predstavlja Srbiju. Ali, izgleda da više neće bi ni potrebno.

Svojom neutralnom ili, kako neko reče „cik-cak“ politikom, Vučić je uspio da kupi dragocijeno vrijeme.

Posljednje vijesti iz zapadnih izvora otkrivaju kako stvari stoje. „Rusija je pobijedila u Ukrajini“ (Džonson); „Ukrajina treba da ustupi dio teritorije Rusiji“ (Stoltenberg); „Rusi kontrolišu već četvrtinu Ukrajine“ (Zelenski); „SAD i zemlje EU nikada nisu kupovale veće količine ruske nafte“; „Rusija je prodajom energenata pod sankcijama već zaradila više nego što je uložila u Sjeverni tok 2“…

Netom po povratku sa Ohrida u Beograd, Vučić je primio kancelara Šolca. Iako se iz njihove konferencije za štampu nije dalo prepoznati, njemački premijer je u zaoštrenijoj formi nego inače postavio ultimatum: „Ako hoćete da napredujete na putu ka EU, morate uvesti sankcije Rusiji!“

Prema njemačkoj štampi, Šolc je dobio negativan odgovor: „Tokom razgovora došlo je do žestokog sukoba između Šolca i Vučića … Za Njemačku je srpsko odbijanje sankcija vrlo neprijatno jer dolazi u trenutku kad je Berlin ponovo otkrio Balkan i uvidio da ne može vječno da ih zamajava ukoliko želi da suzbije ruski uticaj u regionu“.

Šolc je tom prilikim propustio da Srbiji ponudi punopravno članstvo u EU, ali odmah. Zašto da ne? Primali su, kada su htjeli, i sa manje ispunjenih uslova. Međutim, nudio je samo već otužno otvaranje još klastera, novu agendu, skraćenje puta, ubrzanje putovanja i slična „pričam ti priču“, kojih smo se naslušali.

Ali, sve i da jeste ponudio sve i odmah, valjalo bi razmisliti… EU nikada nije bila u lošijem stanju uoči zime hladne i gladne, a već pandemija je pokazala kako izgleda evropska solidarnost.

Selaković putuje u Moskvu kod Lavrova. Dodik, sve pod sankcijama, već je preko Ankare stigao u Sankt Peterburg kod Putina. On je prethodno u Briselu pohvalio Šarla Mišela, a Vučić je pozvao u goste Bajdena.

Pokazalo se da je moguće i na dvije stolice, a onaj ko nam izmakne jednu ostaviće nas samo na onoj drugoj.

Zaustavljeni prelet ruskog ministra, iako sam po sebi već zaboravljen, pamtiće se po tome što je razbistrio neke magle u srpskoj ne samo spoljnoj politici.

Pa i o tome koliko Otvoreni Balkan zaista može da bude otvoren pod zatvorenim nebom u prvom komšiluku.

autor:Nenad Kecmanović

Foto: Tanjug/MRE/Zoran Petrović

https://standard.rs/