Nije meni ka svešteniku bilo lako gledati kasapnicu i jurišati. Iz moje svijesti nikada tri slike ne mogu da izbrišem. U Nebljusima, kod mjesta Srba u Lici, vodili smo borbe sa ustašama i potisli ih. Ja sam upao u jedno dvorište, kuća malena, skromna, drveni prag, ispod njega rupa i kroz tu rupu ljudska krv je izišla u lokvu, u jezerce. Uđem unutra: devetoro čeljadi, cijela porodica zaklana, ljudi i žene prebačeni kao snoplje. A jedno djetence, možda je imalo godinu dana, curica, tek prohodala, ili nije, ostala živa. Kako – to je čudo Božje! Puzala je po podu, po roditeljskoj krvi, i krvavim rukama oslanjala se o zid. Đe god je rukom pipnula, tu je ostala slika njezine rukice na zidu. Tu sliku nikada ne mogu zaboraviti.
Zatim, bila je četvrta ofanziva, Titova… kad su ga Nijemci i ustaše potisle iz Like, Korduna i Banije, on je bježao preko Drvara, prema Livnu, Glamoču, i gore prema Hercegovini. Zima je bila. Komunisti razglase da Nijemci, ustaše i četnici idu zajedno, da kolju sve redom. I povukli su za sobom dosta žena i djece iz Like. Ja sam na visini Grahova sačekivao Titove kolone koje su bježale od Nijemaca, ustaša, razbijao te kolone i kupio narod. Smještao ga u moja sela i kasnije vraćao kućama. Mnoge su žene, međutim, vukle dječicu sa sobom: neće mater da ostavi dijete! Tito je lukavo došao na ideju – pošto se vojska sporo kreće radi žena i radi djece – da jedan poseban bataljon preuzme djecu, a matere neka idu svojim muževima. Bolničarke i posebne jedinice, navodno, vodiće računa o djeci. I sada, on je pokupio tu djecu… Jedno sto i pedeset. A ispod vrha planine Šatora postoji Šatorsko jezero, vrlo žive vode, i tu je bila državna kuća za čuvara šume. Luksuzna vila, planinski stil. Sva ta djeca, ja sam brojio kosturiće njihove, sva su smještena u tu kuću i kuća je zapaljena! Ja sam kasnije naišao, mjesec dana kasnije, snijeg je bio, a koščice one djece virile su iz snijega. Tu sliku također ne mogu zaboraviti.
Nijesmo imali fotografski aparat, ali jedna scena mogla bi se uzeti za vječni spomenik: Ličanka, majka koja nije htjela da preda djecu, sjela je na kamen šumske staze, otprilike jedan kilometar od one kuće. Još se leševi nijesu raspali, još su bili zamrznuti. Majka jedno dijete vako (pokazuje rukom) na dojku pritisla, jedno je na koljenima, uhvatila ručicom ispod pazuha, a jedno leži na zemlji, najstarije, uhvatilo se rukama oko njene noge.
Ta slika mi nikada ne izlazi iz glave.
I ko onda ne bi ubijao komuniste, ko ne bi ubijao ustaše?!
Mi smo se borili, kažem vam, mi nijesmo digli ustanak da srušimo ustašku državu, mi smo bili prisiljeni da branimo gole živote i ognjišta svoja! Nije bilo izbora: ili biti zaklan ili boriti se! I mi smo izabrali borbu, računali smo da je bolje poginuti u borbi nego čekati da te zakolju na sopstvenom ognjištu!
Vojvoda Momčilo Đurić
