Posledice zapadnog ideološkog obrasca u Srbiji

2
135

Samo jedan pravac društvenog razvitka može poslužiti kao brana čitavom nizu socijalnih devijacija, pri čemu masovne pucnjave spadaju u kategoriju najuočljivijih, ali ne i jedinih

Nakon tragedije koja pogodila Srbiju između trećeg i petog maja, samo sa gađenjem se mogla posmatrati poplava idiotizma koja je zapljusnula javnu sferu zemlje. Reakcije zainteresovanih, i odgovornih, aktera, počevši od vlasti pa sve do kvislinškog NVO sektora su se svele na mutavo nuđenje besmislenih rješenja, te ogavno korištenje individualne i kolektivne traume za grabljenje političkih bodova.

Nekoliko sedmica nakon ubistava u Beogradu i Mladenovcu jasno je da ništa nije naučeno niti će se nešto promijeniti. Štaviše, mišljenje autora, za nadati se da je pogrešno, jeste da će se ovakvi slučajevi ponovo dogoditi. Srbija sebi ne može priuštiti američki „luksuz” od 200 masovnih pucnjava u samo prva četiri mjeseca ove godine. [1] Srbija sebi ne može priuštiti ni ovo što se dogodilo početkom maja. Izgubiti u tri dana sedamnaest života, uzrasta između deset i dvadeset pet godina je strašan udarac za jednu zemlju i društvo koji se već trideset godina bore protiv negativnog nataliteta.

Kriv je general

Prema pisanju određenih izvora, nakon masovne pucnjave u osnovnoj školi, vlada Republike Srbije je „ocenila da je jedan od glavnih krivaca za ovaj monstruozni čin „vesternizacija” društva koja je ocenjena kao pogubna, i najavila borbu, tačnije konkretne mere za suzbijanje ove pošasti”. [2] S obzirom da autor nije uspio da pronađe zvaničnu verziju date izjave njena autentičnost mora biti dovedena u pitanje. Ako data opaska jeste potekla iz najvišeg administrativno-političkog vrha Srbije, ne može a da ne izazove ironičan smijeh.

Da ne bude nejasnoća, vesternizacija jeste problem srpskoga društva, u to nema nikakve sumnje. [3] To je, na posljetku, plan naših neprijatelja već nekoliko decenija. U suštini, citirana poruka jeste istinita, bez obzira poticala ona od političkog vrha ili iz sfere društvenih mreža, no ako je tvrdnja o izvoru istinita, onda se sa pravom možemo zapitati šta su očekivali ti isti akteri koji spadaju među najrevnosnije zagovornike vesternizacija Srbije. U čemu je sada problem? Ubijena neka djeca. Pa šta? I to je Zapad. Naš evropski put nema alternativu. Tako nam govore već deceniju, iako taj isti put završava u nacionalnom samoubistvu. Sve što mi jesmo, u kulturnom i tradicijskom smislu, sve je to varvarsko i zaostalo, to nam je poruka od strane Zapada. Sve ćemo to „prevazići” samo da nam je prihvatiti njihove šablona ponašanja.

Nakon početka sukoba u Ukrajini, te kmetovskog ponašanja većine članica Evropske unije, gaji li iko realan i dalje iluzije o nekakvom strateškom i ekonomskom suverenitetu Evrope, te njenoj sposobnosti da se uzdigne u jedan od samostalnih centara multipolarnoga svijeta? Evropski idiot je svojevoljno i u potpunosti svezao svoju sudbinu sa usudom američkoga nasilnika, no mi i dalje nemamo alternative, iako su obrisi alterantiva sve jasniji globalno i bliži geopolitički. Srbija, odnosno da budemo mnogo precizniji, srpska prozapadna elita još uvijek živi, u političkom, ekonomskom i sigurnosnom smislu, početak ovoga vijeka, iako je stav narodnih masa odavno poznat svima koji žele da obrate pažnju, kako po pitanju našega evropskog puta, tako i po pitanju čitavoga niza uvezenih „vrijednosti”.

Da ova tragedija ne bi prošla bez autošovinističkih i neoliberalnih opaski pobrinuo se uobičajeni skup predstavnika „građanskog društva” koje inače okuplja izuzetno uzak broj građana Srbije. Tako smo imali priliku da saznamo kako je za smrt đaka u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar” zapravo odgovoran, u zavisnosti od izvora, mural generala Ratka Mladića koji se nalazi u blizini same škole, odnosno muški šovinizam i zli patrijarhat koji tlači nesretne i tužne žene.

Mural generalu Ratku Mladiću oslikan na zgradi u Njegoševoj ulici na Vračaru (Foto: AP Photo/Darko Vojinovic)

Nekoliko dana nakon obje masovne pucnjave, širom regiona su se pojavili članici o uklanjanju murala generalu Ratku Mladiću, koji se nalazio u Njegoševoj ulici na Vračaru, od strane nekolicine građana Beograda, koje su portali iz Federacije BiH, Hrvatske i njima slični iz srpskih zemalja odmah pohvalili za njihov čin brisanja „spomenika ratnom zločincu”. [4][5] Jedan broj ovih tekstova nije odolio da istakne kako se spomenuti mural nalazi u blizini osnovne škole koja je bila poprište prve masovne pucnjave, tim putem indirektno povezujući samo prisustvo murala sa postupcima Koste Kecmanovića.

Sve je jasno zar ne? Između murala Ratka Mladića i ubistva devet osoba stoji znak jednako, bar za zapadne plaćenike. Ipak, ako ćemo već pratiti ovu logiku, masovne pucnjave slične ovima su trebale davno da postanu svakodnevne. Ako je Ratko Mladić problematičan, možemo pretpostaviti da se data percepcija zasniva na tvrdnji kako su njegov lik i postpuci zapravo poslužili kao inspiracija maloljetnom Kosti, s obzirom da general Mladić među prozapadnim aktivistima slovi kao ratni zločinac. Naime, to je ono što se indirektno tvrdi. Zarad ovoga razgovara, prihvatimo datu tvrdnju. Eto, Ratko Mladić, odnosno njegov mural, su podstakli Kostu Kecmanovića na ubistvo svojih vršnjaka, te čuvara škole.

Ovde se odmah susrećemo sa jednim izuzetno očiglednim problemom. Naime, ako osoba i ponašanje Ratka Mladića imaju takvu snagu uticaja te mogu ovako destruktivno djelovati na jednoga trinaestogodišnjaka, zašto je onda dati uticaj ograničen samo na tog jednog dječaka. U toku ratova devedesetih, Ratko Mladić nije bio jedini srpski general. Ako upitamo iste one koji prodaju ovaj argument, o njihovom viđenju srpskoga vojnog vrha između 1990. i 2000. godine, većina bi sve srpske generale olako svrstala u kategoriju ratnih zločinaca. To je narativ njihovih gospodara već dvadeset godina, te shodno tome i njihov. Istovremeno postaje jasno da problem prevazilazi samoga Mladića i sada problematičnim postaje čitava vojna hijerarhija, sa posebnim naglaskom na najviše oficire.

Ovo je bitno naglasiti iz jednog prostoga razloga. Generali, kako VRS tako i Vojske Jugoslavije su komandovali, ukupno gledano, sa skoro tri stotine hiljada vojnika. Kako je moguće da od tih nekoliko stotina hiljada vojnika, kojima su komandovali ovi „ratni zločnici” niti jedan nije odlučio da, ponesen likom i djelom svojih generala, uđe u osnovnu školu i otvori paljbu po prisutnoj djeci i nastavnom osoblju?

Kosta Kecmanović ima trinaest godina. Rođen je 2010. godine, u periodu kada su neke druge vrijednosti počele da se nameću srpskom društvu, od strane istih onih koji danas krokodilskim suzama oplakuju tragediju čitavoga naroda. Ako već nekome treba da se uzmu za zlo napori na kvarenju srpske omladine , to svakako nije lik sa murala.

Kriv je patrijarhat

Da borci protiv „volšebnog” murala ne bi ostali usamljeni u svome bezumlju, potrudili su se dežurni feministi.

Ne propuštajući priliku da ugrabi jeftine bodove među svojim istomišljenicima, Svetlana Slapšak na portalu „Peščanik” objavljuje tekst pod naslovom „Sedam devojčica”. [6] Čak i bez ulaska u suštinu teksta sasvim je jasna poruka koja se ovim želi poslati srpskome društvu. Istovremeno, koga briga za dječaka koji je stradao zajedno sa ovih sedam djevojčica, a da ne spominjemo Dragana Vlahovića, čuvara u školi „Vladimir Ribnikar”, koji je prvi ubijen. Za razliku od svih nas ostalih, gospođa Slapšak zna da je osnovni kriterijum maloljetnog ubice bio zapravo pol njegovih žrtava.

Da li bi Slapšak imala šta napisati da se, ne daj Bože, tragedija nastavila te da je broj žrtava bio veći, da je broj stradalih muških osoba bio veći? Vjerovatno bi se i tada pronašao ugao putem kojeg bi se čitava tragedija spinovala za potrebe NVO sektora. I tada bi sigurno bilo traženo od nas da zanemarimo činjenicu, prvu i jedinu koja je bitna, da su stradala djeca, te bi gospođa Slapšak i njoj slične osobe insistirale na tome da je nekako tragedija mrtvih djevojčica veća od tragedije mrtvoga dječaka i muškarca. Nama ostalima očigledno još uvijek nije jasno, vjerovatno jer nismo prolazili džender/kvir/feminističe škole tolerancije zapadnih ambasada, da bol i tuga majke dječaka koji je stradao, njegove porodice, te porodice pokojnoga gospodina Vlahovića, jednostavno nisu na istom stepenu kao u slučaju roditelja i rodbine sedam stradalih djevojčica. Zna i patnja za viši i niži stalež, kada o njoj pišu feministi.

Jedina vrlina ovog, inače sramnog teksta, leži u njegovoj veoma ograničenoj veličini. Sam članak je obima nešto većeg pasusa nekoga daleko ozbiljnijeg rada, no čak ni takav nije lišen određenih opažanja koja su autoru izgledala posebno zanimljiva.

Da Vas podsetimo:  Pod tepihom više nema mesta

Govoreći o školi u kojoj se tragedija odigrala, gospođa Slapšak ističe da „još u moje doba ta škola bila je posebna, ‘ogledna’, škola finoga sveta”. Izuzetno zanimljiva opaska s obzirom da indirektno potvrđuje nekoliko ranije iznesenih tvrdnji, koje su stigle do autora. Prvenstveno, možemo zaključiti da dotična ustanova nije identična, po određenim kriterijumima, drugim školama u Srbiji. Iz ovoga proizilazi zaključak da je plan i program rada ove institucije takođe specifičan te da se u njemu nalaze elementi uneseni „spolja”. Istovremeno, postoji visok stepen sigurnosti u tvrdnji da savremeni program rada, koji i danas osnovnu školu „Vladislav Ribnikar” čini „posebnom i oglednom” nije isti programu rada iz perioda komunističke Jugoslavije, kada je dotična ustanova uživala isti status, ako je suditi po komentarima Svetlane Slapšak.

Nije na odmet ovde se zapitati, ako već govorimo o posebnom statusu dotične škole, koji program rada ona prati, na čijem ideološkom temelju dati program počiva, ko ga je sastavljao i kada. Sve su ovo legitimna pitanja, posebno u situaciji u kojoj je sistem obrazovanja u Srbiji pod pritiskom zapadne ideologije, kao i ostatak društva, čemu je dovoljno ilustrativan primjer stanje na tržištu udžbenika na kojem je država Srbija najmanje prisutna. Da li je srpski politički vrh kojim slučajem ustrojio sistem obrazovanja u Srbiji po ugledu na Kinu ili Rusiju? Svi dobro znamo odgovor na ovo pitanje. Isto tako svi dobro znamo da je NVO sektor, svesrdno podržan od Zapada, izuzetno aktivno učestvovao u dovođenju srpskoga društva gdje se ono danas nalazi. Da ne bude zablude, NVO sektor nije učestvovao sam u ovome procesu. Bez aktivne političke podrške, prozapadne organizacije bi završile kao slične petokolonaške ćelije u zemljama koje su suverenije od Srbije.

Gospođa Slapšak u nastavku svoga teksta ističe da „oko ponoći saznajem da su većinom pobijene devojčice. Naravno da je to teško reći, ali se mora. Dečko koji je ubijao, ubijao je uglavnom devojčice. Da li su u odeljenju bile apsolutna većina? Da li su ga one tukle i vređale? Šta god da je, strašna činjenica je tu, i ne sme se kriti i pokrivati drugarima i kolegama. Ubio je svet, ubilo je društvo, ubice su posvuda, žive i tehničke. Ubila je navika. I ako se ispusti imenovanje makar jednoga činioca, sve će ostati, jer se gnezdi već više od trideset godina.” [7]

Prolaznici nose cveće za nastradalu decu u OŠ „Vladislav Ribnikar” na Vračaru, 5. maj 2023. (Foto: Tanjug/Vladimir Sporčić)

Molim vas, aplauz za Svetlanu Slapšak. Evo žene koja je kroz titanski napor pronašla snage da kaže ono što se mora reći, bez obzira na težinu i činjenicu da „ono što se mora reći” savršeno pristaje uz društvenu patologiju koju dotična promoviše. U suštini, Svetlana Slapšak „hrabro” nastupa jer je sasvim svjesna da za njen postupak nije potrebna nikakva hrabrost. Nije uopšte teško u današnjoj Srbiji reći bilo šta što pogoduje širenju zapadne ideologije i društvene pozapadnjačenja.

Ako zanemarimo „junački duh” gospođe Slapšak, postoje elementi njene krokodilske žalopojke kojima je neophodno obratiti veću pažnju s obzirom da se zapravo mogu prepoznati kao oblici ispoljavanja stvarnih društvenih problema koji si i uticali na pojavu trenutnoga stanja, te koji prevazilaze uske okrive komada žute štampe koji je Slapšak sastavila.

Prvo ćemo obratiti pažnju na pitanje mogućnosti vršnjačkog nasilja od strane djevojčica, koje su svjesne svoga privilegovanog položaja, prema dječacima. Postoji li mogućnost da su i žene sposobne za ispoljavanje nasilja koje u svojoj osnovi ne počiva na fizičkim pretpostavkama snage i izdržljivosti. Postoje li možda, samo možda, oblici zlostavljanja kojima se, mahom, služe žene?

Ako je suditi po istraživanjima koja dolaze sa Zapada, odgovor na ovo pitanje je pozitivan. Kanadska studija sprovedena u periodu od 1999. do 2004. godine je pokazala da se pola miliona muškaraca u Kanadi nalazilo u intimnoj vezi sa partnerom koji je prema njima bio nasilan, pri čemu se pod partnerom mahom mislilo na bivše i trenutne supruge. [8] U SAD, u zavisnosti od geografske lokacije i profesije, broj žena koje su ispoljavale oblike fizičkog nasilja prema svojim muževima se kretao između 16% do 35% od ukupnog broja slučajeva nasilja u porodici. [9] Istovremeno, neophodno je razlikovati više različitih oblika nasilja od kojih je fizičko nasilje samo jedan. Pored ovoga vida nasilja, često se spominje i seksualno nasilje, verbalno-emotivno, mentalno-psihološko, ekonomsko te kulturno-identitetsko. [10]

U pogledu slučaja Koste Kecmanovića, u zavisnosti od izvora, dječak je bio ili obožavan [11] ili pak žrtva [12] vršnjačkog nasilja. Ne uzimajući sada u obzir specifičnu situaciju u kojoj se nalazio Kecmanović, zanimljivo je uočiti da Slapšak navodi i mogućnost nasilja protiv samoga dječaka kao jedan od razloga koji je doveo do tragedije. Da li je moguće da feminizacija društva i njegova instrumentalizacija protiv muškaraca, o čemu je autor već pisao [13], nosi dio odgovornost za ono što se desilo na Vračaru? Sigurno ne, ako pitamo Svetlanu Slapšak.

Nastavljajući da lešinari na tragediji, od gospođe Slapšak možemo saznati da „ubio je svet, ubilo je društvo, ubice su posvuda, žive i tehničke. Ubila je navika”. Da ne bi Kosta ostao usamljen u svome krvavom pohodu, svi mi ostali smo dodati njemu kao svojevrsni saučesnici zločina. Kako drugačije tumačiti tvrdnju „ubilo je društvo” nego kao prenošenje odgovornosti na sve nas? Naravno, Slapšak ne snosi odgovornost s obzirom da je ona van dotičnoga društva, feminista u borbi za promjenu istoga.

Uzevši u obzir ideološku pozadinu Svetlane Slapšak sasvim je jasno šta je suština njene poruke. Srpsko društvo je i dalje previše patrijarhalno, previše agresivno, previše muško, previše ovo ili ono, no najviše šovinističko i predodređeno da ispoljava nasilje nad ženama, iako i same žene čine to isto društvo. Suvišno je reći da ovakva perspektiva, feminizma uopšteno, nema dodira sa stvarnošću. Kao što je bez dodira sa stvarnošću da bilo ko od nas ostalih prihvati nekakvu nametnutu krivicu za zločine Koste Kecmanovića. Da li je autor spremio i izveo napad na školu ili, pak, onaj u Mladenovcu? Da li je to učinio možda neko od onih koji trenutno čitaju ovaj tekst. Da nisu to možda učinili pripadnici Vojske Srbije, policije, vatrogasci, medicinski radnici, građevinari, radnici gradske čistoće te niza drugih profesija? Sasvim jasno se zna koje je u oba navrata krivac i sasvim je jasno šta je uzrokovalo date tragedije.

Sam autor je u više navrata pisao o opasnostima, na pojedinačnom i kolektivnom stepenu, od nekritičkog prihvatanja zapadnih šablona ponašanja, društvenih patologija i zakonskih rješenja. Mnogo iskusniji i prepoznatiji autori, ljudi koji slove kao najistaknutiji savremeni srpski intelektualci su neprestano upozoravali i upozoravaju na opasnost po razvoj i opstanak srpskog naroda od uvezenih oblika ponašanja, medijskih i „zabavnih“ sadržaja, zakonskih propisa i sličnih društvenih kategorija. Ova upozorenja su imala značajnog odjeka među samim narodom, no ne i meću političko-administrativnom elitom, da ne spominjemo predstavnike „građanskoga društva”.

Ako već nekome treba pripisivati krivicu, sem samoga Koste, onda to svakako nije društvo u njegovom shvatanju sveukupne zajednice Srba te građana Srbije, već poznate adrese političkih i administrativnih aktera, te NVO aktivista, koji su svojom pasivnošću ili pak otvorenim zagovaranjem, i doveli do prodora degenerativnih ponašanja u Srbiju.

Slapšak nije propustila priliku da na kraju, po svemu sudeći, prinese žrtvu zlatnom teletu feminizma, strašnom muškom šovinizmu, s obzirom da se njena opaska „ubice su posvuda, žive i tehničke”, po mišljenju autora, ne može drugačije tumačiti već kao direktno definisanje svakoga muškarca u Srbiji kao ubice. To što ogromna većina ima status „tehničkog ubice” ništa ne popravlja. Rođen kao muško, rođen kao ubica. Odlična poruka poslana muškoj populaciji Srbije.

Suština problema

Feminizam, kao vid ideološkog trovanja društvenog tkiva srpskog naroda, samo je jedan od više pojavnih oblika onoga što bi mogli nazvati procesom vesternizacije. U svome nedavnom tekstu, koji je objavio Novi Standard, gospođica Tajana Poterjahin je ispravno uočila nešto što je samom autoru duže vremena promicalo kao zaključak. Naime, u tekstovima do sada pisanim, autor je često isticao da se projekat društvenog inženjeringa nad Srbima izvodi posljednje tri decenije, no kao što gospođa Poterjahin ističe, ovo je proces koji traje još od komunističkog preuzimanja vlasti, polovinom četrdesetih godina prošloga vijeka.

Kapitalizam, njegova neoliberalna i finansijska verzija, Srbima je jasno slovila kao proizvod Zapada i kao ideologija neprijateljski nastrojena, s obzirom na naše kolektivno iskustvo sa istim. Komunizam se, zahvaljujući različitim oblicima mimikrije, ogradio od kritike, predstavljajući se kao „narodna” ideologija. Dovoljno je pogledati rezultate četrdeset pet godina komunističke vlasti, u demografskom, teritorijalnom, ideološkom i kulturnom pogledu, na Srbe, pa da se čitava iluzija komunizma kao srpske „narodne” ideologije raspadne. U svojoj suštini, što je uvijek neophodno istaći, i kapitalizam i komunizam su zapadne ideologije, navodno univerzalne, no uvijek neprijateljski nastrojene prema svakom obliku društvenog uređenja koje odstupa od parametara koje one postavljaju.

Da Vas podsetimo:  Politički darvinizam i "drugo poluvreme"
Poštovaoci lika i dela Josipa Broza Tita ostavljaju cveće na njegov spomenik u Kući cveća u Beogradu, 4. maj 2020. (Foto: AP/Darko Vojinović/Tanjug)

Narodi i društva koja su stasala iz vizantijskog civilizacijskog kruga, sa religijskim i društvenim karakteristikama njemu svojstvenim, iz perspektive Zapada jesu strani, drugačiji, te samim tim i predmet napada. Čitav niz faktora, kako ekonomskih, ideoloških, religijskih, je uticao na ovakav stav, koji je u temelju kako komunizma tako i kapitalizma.

Proces kroz koji je naš narod prošao, odnosno koji prolazi posljednjnih osamdeset godina, Poterjahin naziva kulturnom traumom definišući ga kao „nasilno prekrajanja kulturnoga obrasca” istovremeno ističući da „istrajavanje u procesima „izmene svesti” neminovno vodi u eskalaciju nasilja. Stanje haosa i odsustva temeljnog sistema vrednosti hrani agresiju… Proces prirodnog prilagođavanja našeg kulturnog i ekonomskog društvenog modela na dramatične promene s početka dvadesetog veka nasilno je prekinut komunističkom okupacijom Srbije. Krvoproliće kojim je vlast Josipa Broza tada pečatirana nikada nismo ni pojmili ni prihvatili do kraja. To da smo bili narod žrtva, ne samo nemačkog okupatora, savezničkog bombardovanja, najsvirepije države koja je ikada postojala (NDH), nego i svojih sopstvenih izdajnika, komunista, tek ćemo morati da osvestimo”. [14]

Možda je i ovo dio razloga zašto se danas, kao nacija, činimo dezorijentisanim i bez jasne predstave kako bi trebalo da izgleda naše društvo danas i sutra. Možda je i zato naša kolektivna reakcija bila u skladu sa zapadnim šablonima ponašanja kada govorimo o tragedijama ove vrste.

Američka kultura

Autoru je pažnju na ovu činjenicu skrenuo komentar postavljen na društvenoj mreži „Fejsbuk”, od strane naloga koji nosi ime Vladimir Petrović, a koji ističe da i to „što preuzimate kolektivnu krivicu, i to vam je američka kultura (virtue signaling); i to što ćutite i pozivate na molitvu – i to vam je ono što ste naučili na američkoj mreži od Amera (thoughts and prayers); i to što palite sveće po ulici umesto u crkvi i što odajete počast na ulici, i to vam je američka kultura (rest in peace dear angel); i to što će se uskoro držati javni komemoracija preminulih gdje će se pričati o njihovim vrlinama i detaljima iz života, i to vam je američka kultura; i sve što gledamo na televiziji, od vesti, filmova pa do rijalitija, kvizova i šou programa, ceo noviji koncept, i to vam je stiglo iz Amerike; i šoping „molovi” i „Halovini”, ceo taj „hajp” je američka kultura; i ta ogledna škola za „elitnu” decu – i to je američki izum; i ceo incident je američka kultura; i komentari dece na mrežama (koji su svakako pola na engleskom) – i to je američka kultura. I to što vam deca žive od i u društvenim mrežama – i to vam je američka kultura. Mi smo amerikanizovana nacija. Narod sa hiljadugodišnjom kulturom kopira i preuzima kulturu države stare 200 godina, koja je najviše ubila tuđe dece širom sveta, uključujući i srpsku. I to što nijedan ministar nije već podneo ostavku – i to je američka kultura. Nemamo mi „I” od Istoka. Mi smo mali Amerikanci.” [15]

Fotografija koju je osumnjičeni K. K. objavio na društvenoj mreži instagram uoči masovnog zločin (Foto: Fejsbuk)

Datome viđenju se može, s pravom, prigovoriti. Srbija, pored Mađarske, je jedina evropska država koja nije uvela sankcije Rusiji, niti treba. Na prostoru Srbije ruski mediji su i dalje prisutni i slobodni, saradnja sa Moskvom se i dalje odvija. Srpski narod je jasno protiv učlanjenja u NATO, sa ispravnim razlogom. Beograd i dalje vodi kampanju, diplomatskim sredstvima, kako bi što više zemalja povuklo priznanje tzv. Kosova kao nezavisne države. Najnovija dešavanja na Kosmetu i otpor našega naroda, koji se odupire očiglednoj nepravednosti – govore dovoljno. Na posljetku, nije li na početku prethodnoga vijeka sam Milan Rakić, ispisujući stihove pjesme „Na Gazimestanu” [16], aludirao na isti društveni fenomen, odnosno tendenciju da se tadašnja mlađa generacija kritikuje kao previše pozapadnjačena? Ipak, ta ista generacija se slovima ovjenčanim slavom upisala u istoriju našega naroda. Od Prvog balkanskog rata pa sve do Kajmakčalana, i dalje, te davne generacije „zahvaćene zapadnjačkom rekom” su svojim primjerom osvjetlale kako srpsko oružje tako i Srbe kao naciju.

Treba imati razumjevanja za gospodina Petrovića. Autor pretpostavlja da je kao i svi mi ostali, i Petrović bio pogođen užasom tragedije koja je u tako kratkom vremenu pogodila Srpstvo. I pored svega toga, nema sumnje da se u okviru date kritike nalazi više istinitih elemenata. Štaviše, slike i ponašanje nakon tragičnih događaja sasvim jasno potvrđuju izneseno u citatu iznad. Namjera nikako nije, iako se tako može učiniti, da se na bilo koji način dovede u pitanje iskrenost žalosti koja je iskazana za izgubljenim životima. Srbija i Srpstvo jesu ožalili svoju mrtvu djecu. U nas srce još umrlo nije. Ipak, kao i sa primjerom Svetlane Slapšak, i ovde se uočava problem u nagrizanju autohtonog nacionalnog identiteta uvozom stranih šablona ponašanja koji u sebi ne nosi nikakvu višu vrijednost od domaćih, štaviše, zapadni oblici ponašanja su u tom obimu postali degenerativni da ih sa pravom možemo posmatrati više kao društvene patologije nego li kao legitimne oblike društvenih odnosa o čijem usvajanju se može voditi rasprava.

Rješenje do kojega su došle vlasti, odnosno drakonsko pooštravanje odnosa prema onima koji legalno posjeduju oružje je još jedan primjer korištenja zapadnih „rješenja” problema koja, usput budi rečeno, ne funkcionišu niti unutar samoga Zapada.

Nove mjere, koje bi navodno trebale da podignu stepen sigurnosti u Srbiji, uključuju reviziju legalnih vlasnika oružja, te od blizu 400.000 građana, samo njih trideset do četrdeset hiljada će zadržati svoje vatreno naoružanje. Kazne za posjedovanje nelegalnog oružja će biti udvostručene. U naredne dvije godine će biti proglašen moratorijum na izdavanje dozvola za držanje i nošenje oružja, te će se svakih šest mjeseci vršiti kontrola vlasnika. Ljekarske i psihološke provjere će biti obavezne. Istovremeno će se pooštriti kazne za posjedovanje hladnoga oružja, poput noževa. [17][18] Za kraj, predsjednik Vučić je najavio „razoružavanje Srbije”. Nije mogao biti nesretniji izbor riječi. Kao da slušamo okupatora, a ne demokratski izabranog predsjednika.

Razoružavanje Srbije

Kao što obično biva, i uvijek će biti, sa ovakvim drakonskim propisima se jedino vrši razoružavanje onih osoba koje poštuju sam zakon. Onih osoba koje su, inače, zakonobojažljivi građani. Kriminalne grupe, terorističke ćelije, migranti i trgovci ljudima, trgovci narkoticima i kriminogeni elementi svakog oblika i prirode neće obratiti ni najmanju pažnju na novi zakon, bez obzira koliko isti bio „progresivan” i strog. Njih prosto nije briga. Oni su svoju sudbinu svezali sa kriminalnim aktivnostima i oni će uvijek pronaći oružje, na ovaj ili onaj način, i uvijek će ga ne samo posjedovati već i nositi sa sobom, tako predstavljajući prijetnju normalnim građanima u svakom momentu.

Ilustracija (Foto: EPA-EFE/Antonio Lacerda)

To je ono što se, po svemu sudeći, ne shvata ni kada govorimo o počiniocima masovnih ubistava na Vračaru i u Mladenovcu. Oni bi svoju zlu zamisao izvršili bilo legalnim ili, pak, nelegalnim oružjem. Da im na raspolaganju nije bilo legalno naoružanje – isto bi nabavili putem crnog tržišta. Na posljetku, i jedan i drugi zločinac nisu morali za svoje napade iskoristiti vatreno naoružanje. Mora se prihvatiti da je i Kosti Kecmanoviću i Urošu Blažiću na prvom mjestu stajala jasna i čvrsta namjera ubijanja drugih osoba. Da im na raspolaganju nije bilo vatreno oružje, iskoristili bi hladno, ili pak neki od brojnih alata koji mogu biti iskorišteni za čin ubistva. Na ovaj ili onaj način, oni bi pronašli sredstva da svoju namjeru sprovedu u stvarnosti. Problem nije u oružju.

Kazniti osobe koje legalno posjeduju oružje neće dovesti ni do jednog drugog efekta nego do podsticanja kriminaliteta i srozavanja stepena sigurnosti u Srbiji. Mjere koje su predložile vlasti prosto neće imati željeni efekat s obzirom da će izuzetno ograničiti sposobnost lične odbrane građana, u korist kriminogenih elemenata, te može uticati na pogoršanje generalne sigurnosne situacije, posebno u geopolitičkim uslovima u kojima se Srbija trenutno nalazi, da ne spominjemo migrantsko nasilje koje je u porastu. Sasvim je razumljivo da predstavnici vlasti žele učiniti nešto s ciljem stabilizacije situacije, no fascinantno je posmatrati kako biraju jednu od najlošijih, ako ne i najlošiju, opciju za postizanje ovoga cilja.

Da Vas podsetimo:  Zašto je Jasenovac zabranjen za srpske zvaničnike

Preuzimvanje protesta

U relativno malom vremenskom razmaku imali smo tri različita masovna okupljanja u Beogradu. Prvi, odnosno Spasovdanska litija [19], je više bio odraz religijsko-kulturne tradicije nego li bilo čega drugoga. U svojoj suštini, predvođena moštima vladike Nikolaja Velimirovića, litija je, iz perspektive autora, poslužila kao demonstracija vizantijske političko-vjerske simfonije, s obzirom da je okupila predstavnike kako države, sa naglaskom na vojsku, tako i crkve, pored neizostavnog prisustva samoga naroda. Jedina poruka u okviru litije koja bi mogla biti definisana kao politička, iako je to daleko od pukoga politikanstva, jeste po ko zna koji put istaknuti stav Srpske pravoslavne crkve da je Kosmet sastavni i neotuđivi dio Srbije, te da su bilo kakvi potezi po pitanju prepoznavanja tzv. Kosova kao nezavisne države od srpskoga političkog vrha neprihvatljivi.

Drugi skup je bio otvoreno politički, te je služio kao demonstracija podrške trenutnim vlastima predvođenim SNS-om i Aleksandrom Vučićem. Skup pod nazivom „Srbija nade” je okupio značajan broj građana, kao i nekolicinu gostiju iz inostranstva. Ukupna poruka samog skupa, ako je suditi po određenim medijskim izvorima, jeste da snažna država predstavlja jedini faktor koji može odgovoriti na brojne izazove i probleme. [20] Istovremeno, ovo masovno okupljanje naroda se može posmatrati kao mjera usmjerena protiv moguće degeneracije protesta „Srbija protiv nasilja” u još jednu obojenu revoluciju, kakvu smo gledali 5. oktobra. Autor želi da istakne lično mišljenje da većinu učesnika skupova „Srbija protiv nasilja” vidi kao osobe istinski zainteresovane za poboljšanje stanja u Srbiji, koje možda ne gaje simpatije prema trenutnim vlastima, no koje su odani Srbiji. Ništa od rečenog ne znači da među učesnicima datih protesta ne postoje pojedinici ili, pak, strukture koje bi tragedije sa početka ovoga teksta iskoristile za usmjeravanje narodne energije protiv dugoročnih interesa samog tog naroda i države Srbije.

Treći skup u pitanju, u trenutku pisanja ovoga članka, se po šesti put ponavlja u Beogradu i sada se već otvoreno može istaći da ga predvode predstavnici proevropske i prozapadne opozicije, s obzirom da su organizatori protesta opozicione stranke Narodna stranka, Ne davimo Beograd, Demokratska stranka i stranka „Zajedno”. [21][22] Spisak govornika koji su do sada nastupili na skupu „Srbija protiv nasilja“ jasno pokazuje prozapadnu političku pozadinu ovih okupljanja te, što je još značajnije, anti-srpsku.

Među datima možemo spomenuti Feđu Štukana, snajperistu muslimanskih snaga tokom građanskog rata u BiH, obučavanog od strane mudžahedina, koji je potom pucao po Srbima, odnosno „četnicima”. [23] Pored Štukana, govorio je i glumac Milan Marić, koji inače svedušno podržava ogavni narativ „genocida” u Srebrenici. [24] Ova dva govornika nisu bili usamljeni, no dovoljan je dotični par izdvojiti pa da se stekne jasan utisak anti-srpske atmosfere na ovim okupljanjima, koja prvenstveno dolazi od samih organizatora. Zarad svega ovoga se već može smatrati da su ovi protesti „oteti” od strane opozicije, te da nemaju nikakve veze sa prvobitnim razlozima okupljanja, koji su bili direktno vezani za masovna ubistva sa početka maja.

Sud autora o preuzimanju protesta od strane petokolonaških struktura je samo ojačan pojavom nekolicine transparenata koji su u subotu, trećeg juna, poručivali da se „srpsko proljeće ne može zaustaviti”. Svoj doprinos ovome narativu je dao i advokat Aleksandar Olenik, kome ukrajinski Majdan predstavlja „odbranu demokratije i evropske ideje” [25] te samim tim bi trebao da posluži kao uzor Srbiji. Događaj koji je koštao nevinih života, doveo do državnog udara i krvavog građanskog rata, po Oleniku, treba da nam služi kao vodilja. Zaključke izvucite sami. Činjenica da zapadni provokatori, kao Gunter Felinger, otvoreno na društvenim mrežama pozivaju na „SrboMajdan” [26] jedino može dodatno osnažiti uvjerenje o lošim konačnim namjerama oranizatora protesta „Srbija protiv nasilja”. Građanski rat u Srbiji, je li to ono što nam prizivaju organizatori?

Učesnik protesta „Srbija protiv nasilja” drži transparent sa natpisom „Miriše na srpsko proleće” (Foto: Snimak ekrana/N1 Srbija)

Svaka razumna osoba koja je samo u posljednjih deset godina imala priliku da vidi rezultate različitih „proljeća” širom svijeta bi smatrala, u najmanju ruku, neukusnim da se ista sudbina priziva Srbiji. Od neprijatelja koji su nam u blizini to je sasvim normalno očekivati, no ne i od Srba koji su, navodno, izašli na ulice prestonice da iskažu nezadovoljstvo povodom tragično izgubljenih mladih života.

Bez obzira na političku ili, pak, društvenu pozadinu svih ovih okupljanja, činjenica da je izuzetno veliki broj osoba, ukupno gledano, učestvovao u ovim okupljanjima govori u prilog tezi da građani Srbije žele i traže napredak u odnosu na trenutno stanje. Na ovo bi posebno pažnju trebao obratiti predsjednik Aleksandar Vučić koji je u toku svoje karijere pokušao da izgradi sebe, ili bar takav utisak o sebi, kao političara kome je na prvom mjestu dobrobit srpskog naroda.

Dvije ideologije koje su u posljednjih deset godina podsticane u Srbiji ne mogu postojati jedna pored druge. Srbija kao post-modernistička kolonija stranoga finansijskog kapitala, u kojoj su prihvaćene sve društveno-ideološke patologije Zapada te koja poslušno prati komande Brisela i Vašingtona na svome putu „bez alternative“ u nestanak, ne može istovremeno bitisati sa Srbijom koja je suverena i tradicionalno orijentisana država, sa zdravim društvenim temeljima poteklim iz narodne kulture i istorije, koja svoju ekonomiju razvija zarad poboljšanja stanja sopstvenog naroda i demografske obnove, te čiji nastupi na međunarodnoj diplomatskoj sceni odražavaju napore za ostvarenje srpskih nacionalnih i geopolitičkih interesa.

Nema sumnje da će se pronaći oni koji će ovaj tekst protumačiti na isti način na koji je sam autor protumačio ponašanje drugih političkih aktera, odnosno kao grabljenje jeftinih političkih poena za sopstvenu ideološku pozadinu. To je njihovo pravo i sloboda. To je takođe pogrešno viđenje. Iako u datoj tvrdnji može čak i da postoji elemenat istine, svrha ovoga članka nije da „prikupljati” nikakve poene niti „lešinariti” na našoj kolektivnoj tragediji. Iz perspektive autora, te samim tim i ovoga teksta, ne postoji nikakva osnova za poređenje dveju ideoloških putanja koje trenutno postoje u Srbiji, s obzirom da je jedna nametnuta spolja i očigledno je vještačka, dok je druga proizvod društveno-stvaralačkih potencijala srpskog naroda. Jednostavnije rečeno, dotične dvije vizije nemaju iste vrijednosti, ne mogu je ni imati, niti je, pak, njihov uticaj na društveno tkivo u istom obimu pozitivan i poželjan.

Dovoljno je razmotriti različiti primjere, globalno gledano, da bi se uočio korozivni i nepoželjan uticaj onoga što trenutno posmatramo zapadnim ideološkim obrascem. Srbija nije izolovan slučaj, već samo još jedno poglavlje u ideološkom sukobu tradicije i postmodernoga na prostoru čitave planete. Prosta istina, nesumnjivo činjenično stanje, jeste da onaj ideološki pravac koji bi mogli nazvati tradicionalnim, sa svim što to znači u smislu državnog suvereniteta, ekonomskog razvoja, odgoja i obrazovanja kako djece tako i odraslih, pravnih normi, odbacivanja „alternativnih” načina života i sličnog, predstavlja, najprostije rečeno, daleko bolji izbor, kako u pogledu pojedinca tako i u pogledu kolektiva, nego li posmodernističko shvatanje onoga što bi društvo, i samo čovječanstvo, trebalo da budu.

I same tragedije koje su zadesile Srbiju početkom maja su karakteristična ispoljavanja patologija Zapada, ne Istoka. Relativno nedavno migrant iz Sirije je nožem u Francuskoj napao četvoro francuske djece mlađe od pet godina. [27] U Britaniji engleske djevojčice već četiri decenije bivaju žrtvom silovanja pakistanskih pedofila. [28] Prestonica američke ludosti, Kalifornija, je nedavno usvojila zakon kojim se kažnjavaju roditelji koji ne podržavaju izmišljeni pol svog dijeteta. [29] Istovremeno, širom Zapada, djeci koju je veoma lako zbuniti ili pak zavesti, se preporučuju nepovratni hirurški zahvati kojima im se uklanjaju reproduktivni organi kako bi se zadovoljili kompleksi sumanutih LGBT ideologa. Pol nije prirodna kategorija već proizvod proizvoljnog osjećaja, ako je suditi prema zapadnim „stručnjacima”. Sve ovo su posljedice zapadnog ideološkog obrasca, ne ruskog, ne kineskog. Shodno svemu rečenom, ako već postoje dva ideološka izbora – jasno je da izbora nema. Samo jedan pravac društvenog razvitka može poslužiti kao brana čitavom nizu socijalnih devijacija, pri čemu masovne pucnjave spadaju u kategoriju najuočljivijih, a to zasigurno nije zapadni postmodernizam.

autor:Ljubiša Malenica, diplomirani politikolog

2 KOMENTARA

  1. Na zapadu postoji sve i svasta a mi se lepimo za ono najgore , anderground kulturu
    tetobiranje koze, pirsinzi , i sve ono sto ide uz
    urbano modelovanje.
    Ubistva u skoli i mladenivcu nemaju veze sa zapadom to je psihopatolohija naseg drustva. Tekst je proruska propaganda i tamo sada ima isto sto ima na zapadu.Tekst je neprimeren u svojim pogledima na problematiku danasnjeg urbanog sveta.

  2. “ RIBA SMRDI OD GLAVE, A ČISTI SE OD REPA “ !! Poslije “ petooktobarskog puča “ smrad koji dolazi od „glave“ , u Srpskom društvu, počeo je i da uzima zrtve u zivotima djece i ljudi. Što se čiśćenja tiče, još uvjek smo kod repa !

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime