OPROŠTAJNO MALTRETIRANJE
Jedno predvečerje, zadnjeg dana boravka u „Lori“, u ćeliju je ušao neko od glavnokomandujućih i saopštio nam:
„Večeras ću doći da popijemo kafu!“
Zamišljao sam da će doći da nas ispituje, ali u ne koj posebnoj prostoriji, te da će tu, naravno, piti i ka fu. Ali, neće to biti normalna kafa, nego nešto užasno gorko i crno.
Fejzu i mene izvode u hodnik, gdje su već bili ostali logoraši. Tu su već bila četvorica logorskih straža ra. Jedan je u rukama držao komade platna od iscijepanog čaršafa. Moram priznati, i napomenuti, da je to onaj policajac što me nikada nije udario, kao što nije ni ostale, po priči logoraša.
Vezali su nam oči tom krpom, a ruke prekrstili na prijed i vezali žicom. Potom su nas vratili u ćelije. Da bih se snašao u prostoru, prvo sam napipao cijev od radijatora, a onda i Fejzu. Tako sam spoznao da smo skupa. Zajednički smo čekali šta će se dalje dogoditi. Iščeki vanje se oteglo, minuti su bili predugi. Očaj i neizvje snost su nam uništavali preostali dio nervnog sistema. Šta li će dalje sa nama biti? Kao da su nas pripremali za smaknuće. Da li to ispijamo poslednju čašu gorčine i da li je to ona najavljena kafa?
Odjedanput smo na vratima čuli čagrljanje krekuna. Neko je iznenada ušao. Osjetio sam da mi taj neko odvezu je ruke. Onda ih je prebacio na leđa i pojačanim komadom žice vezao jače i čvršće. Čuo sam pitanje:
„Šefe, jeli ovo dobro?“
„Jeste. Tako svakoga svežite i dobro provjerite!“
Kada su izašli, zavladala je grobna tišina. Razne misli naviru, a one su zloslutne. Sada još ubjedljivije liči na to da nas negdje vode u neku jamu, pa nas ovako pa kuju da se ne možemo opirati.
Ne znam koliko smo dugo čekali. A onda se začulo nekakvo lupetanje, galama, odnosno urlikanje. Bila je to grupa batinaša, ko zna kolikog sastava, koji su upali u naš odjel kao razularene zvijeri. Slobodno se za njih mo že reći da su manijaci, pijanice, krvopije, drogeraši, a sve skupa srbomrsci.
Od straha smo skočili na noge i zbili se jedan uz dru goga pitajući se: ko su ovi ljudi i kakve su im namjere?
Upali su u prvu ćeliju koja im se našla na putu. Po čeli su lomiti ljude. Čuo sam zastrašujuće krikove. Na ši su jaukali, vrištali i stenjali. Krici mučenika po miješani sa dželatovim psovkama i galamom bili su pra vi pakao i ludnica. Bilo je jezivo slušati, kamo li u toj vatri gorjeti.
U jednom trenutku smo osjetili da su kasapi promi jenili ćeliju i u toj sledećoj radili isto kao u prvoj. Po narednim zvukovima sam osjetio da smo mi sledeći na redu. Sada je još gore kada znamo šta nas čeka. Kao jagnje pred vukom, sav sam se ukočio. Zavukao sam se u ćošak da bi mi prišli samo sa jedne strane i tako dobio manje udaraca.
Dolazimo i mi na red. Upada nekoliko batinaša. Mlate svim i svačim ispuštajući gromoglasne psovke i prijetnje. Jedan od njih me zgrabi i negdje odvuče, vjero vatno na sredinu ćelije. A ja se toliko spremao i zbijao u ćošak. Počeo me je okretati oko sopstvene ose, kao kada se djeca igraju „ćorabake“. Udarci pljušte jedan za drgim i istovremeno od nekoliko batinaša po svim dijelovi ma iznemoglog tijela.
Uz zastrašujuću viku i psovku tukli su me, uglavnom po vitalnim dijelovima tijela. Na sebi sam osjetio ša ke, palice, toljage, lance, držalice, čizme… Bacali su me kao loptu, od jednog do drugog batinaša. Padao sam na pod, a oni me dizali kao perušku. Udarcima mi nisu do zvoljavali ni da padnem na pod. Ko zna koliko sam puta gubio svijest i koliko su me puta oni vratili u stvar nost drmusanjem i šamarima. Dok sam bio u svijesti, na ročito u početku, trudio sam se da što više ostanem na nogama, što je bilo nemoguće. Nije to prva tuča da je mogu izdražati, a ovaj put sam svezan sa rukama nazad, pa je mnogo teže uspostaviti ravnorežu. Jedinstven zaklju čak svih logoraša je: ostati na nogama što duže, jer ako padneš to im daje neku dodatnu snagu, volju i apetit da još više i žešće tuku. Jednostavno se ostrve, kao zvi jeri, kada vide svezana i palog čovjeka koji leži. Šu tirali su me, gazili, skakali po meni, posebno kada bi se našao na podu. Ponekad sam pokazivao znake života, osjećao udarce i čuo psovke, a ponekad bio potpuno is ključen, pa nisam ni znao šta se oko mene dešava.
„Zašto si došao u Split? Ako još jednom dođeš, ubit ćemo te na licu mjesta!“ reče jedan od zlikovaca ka da me je drmusanjem vratio u svijest.
Sve je to propraćeno psovanjem srpske i četničke majke, kao da sam ja u Split došao svojom voljom i sa pu škom u ruci.
Isto ovo je prošao i Fejzo. Nismo se mogli vidjeti, ali smo znali da su nas tukli naizmjenično i istovreme no. Iste smo nevolje doživljavali i jednako se osjećali. Uvidjevši, valjda, da smo obične vreće na podu i da više nemaju gdje udarati, ostavili su nas polumrtve i prešli u sledeću ćeliju. Vjerovatno su imali namjeru ili zadatak da sve zarobljene srede i da od nas naprave žive bogalje. Više smo bili za groblje nego za bolnicu. Ni obrvom nisam mogao mrdnuti. Jedva sam uspio dozva ti Fejzu da mu se javim i da provjerim da li je živ. Oda zvao mi se i nekako dopuzao do mene. Dodirivali smo se povremeno da se uvjerimo da smo pri svijesti. Bio je to naš nemušti razgovor, kao da smo na taj način jedan dru goga tješili i liječili. Dodir nam daje posebno pouzda nje i ohrabrenje. Ostali smo u tom položaju sve vrijeme do njihovog ponovnog dolaska, jer se nismo mogli pomak nuti, kamo li ustati. Tijelo je isprebijano, a ruke vezane na leđa. Naš položaj je zavisio od njih, pa ako im treba mo, neka nas podižu i nose gdje hoće, a ako hoće još da nas tuku, neka to rade dok ležimo. Gdje li je krajnja granica izdržljivosti?
(nastaviće se)
Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“
* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…
Prethodni delovi:
1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)
3. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)