Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)

1
434
Foto: pixabay.com

PRVA STANICA ­ LIŠTICA (ŠIROKI BRIJEG)

Slabije poznajem mjesta u ovoj okolini, ali mislim da su nas dovezli u mjesto Trn kod Lištice. Zapamtio sam dobro tu „dobrodošlicu“. Da li su znali da ćemo do­ ći, ili im je neko javio, ne znam, ali prema broju oku­ pljenih, pretpostavljam da jeste. Bila je prisutna veća grupa civila, ljudi i žena sa djecom, i nekoliko uni­ formisanih ustaša. Sa pravom ih nazivam ustaše jer su na kapama nosili oznake „U“ iz Drugog svjetskog rata, a i sami sebe tako nazivaju, pa ću ih i ja tokom cijelog teksta tako zvati.

Što od udaraca, što od straha i zatečenosti, nisam odmah ni primijetio da me neko snima kamerom. Kasnije sam skrivao lice i okretao glavu, ali nije bilo vajde.
U međuvremenu je stigao i automobil sa Fejzom. I o njemu je ista priča. Usput prijetnje, psovke, tuča…

Držali su nas na tom mjestu izvjesno vrijeme, da bi nas opet strpali u neka mala kola i dovezli u Lišticu. Smjestili su nas u podrum neke zgrade.

„To je robna kuća u Lištici“ saopštio mi je Fejzo.

U tom podrumu su bili namješteni vojnički kreveti na sprat. Nas su primorali da sjednemo na pod. Pred nas je stao jedan sredovječni visok čovjek veoma grubog lica. Na sebi je imao NATO uniformu, a na glavi zelenu be­ retku. Začudo, dok smo tu boravili, niko nas nije tukao. Samo nas je ovaj sa zelenom beretkom nešto neformal­ no i nestručno ispitivao. Zapisao je osnovne podatke o nama. Ponudio nas je čak i cigaretama, što smo jedno­ glasno odbili jer nijedan od nas nije pušač. Iskoristio sam njegovu dobrotu i zatražio da odem u klozet. To je od­ mah odobrio i uz pratnju jednog stražara obavio sam ono što sam odavno morao, ali mi se nije ukazivala prilika. Kada sam to zatražio od prethodnika oni su mi naredi­ li da mokrim pored puta, a ovi sa kamerama su se odmah ustremili da snimaju, pa me ta potreba odmah prošla, a u stvari trpio sam. Beretka nam je uzeo neke papire i do­ kumente koji su se našli kod nas, a koje ovi „lovci“ nisu pokupili prilikom zarobljavanja.

Da Vas podsetimo:  Karađorđe je bio pravi vođa dostojan srpskog trona!

U tom podrumu smo ostali svega dva­tri sata. Opet je došao onaj sa zelenom beretkom, vratio nam te papire i rekao:

„Izađite vani!“ i nestao je uz stepenice.

U pratnji dvojice uniformisanih lica izašli smo na ulicu gdje je bila parkirana policijska „marica“. Ugu­ rali su nas unutra. Vani je već sumrak, u „marici“ još veći, ali smo vidjeli da se neko u kraju šćućurio. Bio je to Slavko Njeguš, bivši golman FK „Velež“. Njega su za­ robili u Mostaru, na ulici. Poznata sportska ličnost, dobar čovjek i drug koga i mala djeca znaju. Oženjen je Hrvaticom, nikad se nikome nije zamjerio, ali je Srbin, i kao takav nije poželjan u njihovoj sredini.

Vozili su nas nekoliko minuta, ili jedan sat. Nismo znali ni gdje nas voze, ni šta će sa nama uraditi, te da li će nas ikada vratiti. Nametala se neizvjesnost. Mnogo je ovuda jama u koje su tokom Drugog svjetskog rata bacani Srbi.

Grude – prvi logoraški dan

Kad su se zaustavili i otvorili vrata, video sam da se nalazimo u Grudama pred SUP­om. Sproveli su nas u podrum gdje se nalazila jedna mala ćelija u koju smo jedva stali. Njene dimenzije su otprilike: dva metra dužine i jedan širine. Već se naveliko smračilo, a nikakvu svje­ tlost nemamo. Čučnuli smo u ugao i tiho razgovarali. Upitao sam Fejzu:

„Šta nas ovo snađe?“
„Šta će nas tek snaći?“ odgovorio je Fejzo.

Uz svu muku bilo je i hladno. Naročito Fejzi jer je bio samo u košulji. Nakon nekoliko minuta u podrum si­

đoše ustaše i odvedoše Slavka. Tu veče ga nisu vraća­ li. Zatim su nastale provokacije. Silazili su dole i uz psovke i prijetnje govorili da će nas prije zore poklati, a da će nas dotle poljevati hladnom vodom da se do jutra smrznemo kako krv ne bi liptala.
Ne može se opisati osjećaj koji se tada javljao u ti­ jelu. Ne samo da je vladao strah, koji mi je već poznat od malih nogu, nego neka posebna vrsta straha. Da sam na ra­ tištu ne bih imao takvu vrstu straha jer, tamo je metak meni, metak i njemu, pa kome opanci, kome obojci. Ovdje je strah od smrti prisutan na poseban način. Sustizale su smrti koje samo oni znaju režirati, i mučenja u kojima samo oni mogu uživati. Kroz mene bi prostrujao strah na svaki šum ili nekakvo lupanje, a posebno kada bi se začuli njihovi koraci prema nama.
Jedno od takvih uzbuđenja je bilo i kada su nam doni­ jeli večeru. Bili su to sendviči od hljeba sa salamom. Uz puno psovki i prijetnji daju nam do znanja da nam je to po­ slednja večera, mada niko nije ulazio unutra da nas tuče, niti su nas izvodili vani.

Da Vas podsetimo:  Srbinu za sreću treba – parče buđavog hljeba!

U prvi mah smo pomislili da su sendviči dobrodo­ šli jer smo već ogladnili, a taj dan nismo ni ručali. Ali, istovremeno smo odložili sendviče na prozorče ćelije uz indentičnu pomisao:
„Možda su zatrovani? Po njihovim prijetnjama to je zaista moguće.“ Ovo je duvanski kraj, oni mnogo koriste furadan koji je veoma otrovan.

Noć provedosmo u jednom ćošku: čučeći i ćuteći. I onoliko koliko smo mogli zaspati nismo uspjeli od hladnoće i misli koje su navirale kao bujica.

Svanuće smo dočekali ukočeni. Kad se dobro razda­ nilo, dođoše dvojica i odvedoše nas na sprat, u svrhu ispitivanja. U hodniku sam ugledao Slavka Njeguša. Zna­ či da je tu prenoćio, ali izgleda u nekom boljem komforu. On je treći dan pušten kući. Da li je istina ili nije da je morao dati određenu sumu njemačkih maraka, oko tri­ desetak hiljada, nisam siguran da li je to tačna informa­ cija. Živio je još jedno vrijeme u Mostaru, ali je kasnije pobjegao iz njega jer je zavladao pakao. Zadnja stanica mu je Australija.

Ispitivanje je trajalo oko dva sata. Moram priznati da je bilo korektno i profesionalno. To su vjerovatno ostaci policijskog kadra i izjavu je vjerovatno uzimao neki inspektor ili načelnik, sa zapisničarom, nekim starijim milicionerom. Odmah na početku mi je dao do znanja da će se ponašati onako kako se ja budem ponašao prilikom davanja odgovora. Nastojao sam da otkrijem što manje podataka, ili da ih vješto prikrijem, a broj­ ke promijenim. Nešto sam se pronašao kao važna voj­ na ličnost koja treba da zaštiti vojne podatke, a samim tim i sačuvati vojnu tajnu.

Nastojao sam da otkrijem što manje podataka, ali mi se pri tom ispitivanju učinilo da je besmisleno bilo šta kriti, jer su oni o nama znali sve, pa čak i one stva­ ri koje ni ja nisam dovoljno poznavao. Tako sam samo se­ bi pogoršao situaciju i doveo sebe u stanje sumnjivosti. Jedino sam mogao baratati ciframa koje sam umanjivao kada se radi o sredstvima, a uvećavao kada se radi o bro­ ju vojnika i položaja. Štiteći podatke o Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji mislio sam da će mi neko, ako se ikada vratim, odati izvjesno priznanje, jer sam znao podatke i o onima koji su bili od velikog značaja za dalje ratovanje. Ipak, o nekim stvarima sam morao paziti šta govorim jer me obavezuje službena i vojna tajna.

Da Vas podsetimo:  NADEŽDA PETROVIĆ, ponos i ukras naše istorije

Na žalost, i na moje čuđenje, poslije razmjene niko od predstavnika novoformirane Srpske vojske, ni od vojske Jugoslavije, nije došao da sa mnom porazgovara i da razmijenimo utiske, i da me upita jesam li išta izdao sa naše strane ili otkrio dragocjen podatak sa njihove strane.

(nastaviće se)

Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“

* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs  moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…

Prethodni deo:

1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…

1 KOMENTAR

  1. Ово је веома занимљиво и значајно, међутим чини се да недостаје део приче између 1. и 2. дела, тј, како су војници ухапшени.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime