Iz 1992. u 1944.

0
964

Krim-Rusija-zastavaPun je svet raznih fanatika, svega ima u božijoj bašti, pa tako i onih koji znaju sve, i još malo više, o takmičenju za „Pesmu Evrovizije”.

I mi, međutim, koje ta tema ne zanima previše nismo preksinoć mogli da se ne setimo kako ovo nije prvi put da na „Evroviziji” pobeđuje pesma s godinom u naslovu.

Ove godine je, znamo, pobedila Ukrajina, odnosno njena predstavnica Džamala, s pesmom „1944”, dok je 1990. pobedila Italija, odnosno njen predstavnik Toto Kotunjo, s pesmom „Insieme: 1992”.

Takmičenje je ove godine održano u Stokholmu, u Švedskoj, a pre dvadeset i šest godina u Zagrebu, u Jugoslaviji. Sve se u tih četvrt veka u Evropi promenilo više od „Pesme Evrovizije”. Vidljivo je to i iz simbolike pobedničkih pesama.

Kotunjova je gledala u budućnost, makar i blisku, makar i samo dve godine unapred. Ta nesrećna 1992. za njega je označavala godinu u kojoj dotadašnja Evropska zajednica prerasta u Evropsku uniju, što je nešto čvršće i kompaktnije, nešto bliže jedinstvenoj državi.

Ispostavilo se ipak da će ta 1992. godina doneti konačni raspad zemlji u kojoj je Kotunjo doživeo svoj najveći međunarodni uspeh.

Godine 2016. je očito nezamislivo da neko na „Pesmi Evrovizije” nastupi s numerom koja bi se zvala „2018”. Gledanje u budućnost postalo je subverzivno i pesimistično. Kao da nema nikoga ko bi verovao da će za dve godine biti bolje.

Preostaje povratak u prošlost, pa tako Džamala u svojoj pesmi evocira 1944. godinu, kada je Staljin započeo deportaciju krimskih Tatara u Sibir. Nije sporna tragična sudbina krimskih Tatara, ali praktično da nema evropskog naroda kome 1944. godina nije jedna od tragičnijih u istoriji.

Ali, nije tu toliko važna 1944. Uostalom, i sama Džamala je nakon pobede izjavila da je to zapravo pesma o 2014. godine i aneksiji Krima od strane Rusije.

Da Vas podsetimo:  Slova na nadgrobnom spomeniku ćirilicom? NE MOŽE, SKIDAJ!

Ispade tako da 1944. nije zapravo 1944. nego je 2014, što će reći da negativac nije zapravo Staljin, nego je Putin. Neko bi možda rekao: kao što je Meša Selimović roman o savremenoj dogmi smestio u prošlost da bi izbegao direktniju političku kontroverzu, tako je i Džamala svoju savremenu političku pesmu morala da izmesti u istoriju.

Ispalo bi onda da je na „Pesmi Evrovizije” ketman zamenio kemp. I nije da je ta teza posve besmislena. Organizatori „Pesme Evrovizije” očito se trude da izbegnu najdirektniju moguću politizaciju što onda ostavlja prostor za ovakve „intervencije”.

I mada ne treba pripisivati preteranu političku težinu jednom festivalu lakih nota, simboličke tendencije su očigledne. Pre dvadeset šest godina dominantna emocija u Evropi bila je nada, a danas je to strah. Sparivanjem straha i nade, lako ćemo se prisetiti Nadežde Mandeljštam.

Današnjem Evropljaninu, međutim, o staljinizmu više govori pesmuljak ukrajinske pevačice negoli memoari udovice Osipa Mandeljštama. Ovaj ima ozbiljnu falinku. Bio je ipak ruski pesnik.

muahrem-bazdulj

Muharem Bazdulj

iskra.ico / Politika

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime