Hitlerovci, Rusi i kritička javnost

0
1242
Foto: YouTube Screenshot

Aktuelne proteste nisu pokrenule strane službe, oni su posledica toga što u Srbiji ne postoji kritička javnost, pa ulica postaje jedini ventil za kanalisanje nezadovoljstva

1.
Teško je čoveku koji ima makar i zrno čestitosti u sebi da prećuti da je vlast prenagljenim popuštanjem epidemijskih mera pred izbore održane 21. juna stavila na kocku zdravlje građana zarad sopstvenog političkog interesa. Ne radi se tu o samom glasanju, koje je nedavno organizovano i u zemljama poput Francuske ili Rusije, već o kreiranju društvene atmosfere u kojoj se niko od nadležnih nije usuđivao da upozori na opasnost od preranog popuštanja mera, čak i dok su u svetskim medijima pljuštale kritike da je Srbija prva evropska zemlja koja je dopustila masovna okupljanja na sportskim priredbama nakon proglašenja pandemije.

Desilo se pak da je Vučić u procenu rizika slabo ukalkulisao faktor da je COVID-19 potpuno nepoznat virus o kojem globalna „struka” još uvek ne zna mnogo više od srpske, koja svoje prognoze menja doslovno iz dana u dan. Suprotno očekivanjima, ispostavilo se da je virus prilično imun na visoke temperature, pa je počeo da se širi u velikom broju zemalja, ali nigde tako agresivno kao u Srbiji, gde su se bolnice prepunile u roku od svega nekoliko dana.

Građani koji su pohrlili na ulice da iskažu bes zbog pogrešnih odluka vlasti nisu bili primarno motivisani činjenicom da su održani izbori ili da su prerano ukinuta ograničenja okupljanja na otvorenom, jer pogrešne procene bi se još i mogle razumeti s obzirom da se radi o nepoznatoj virusnoj infekciji. Međutim itekako je problematično što se u štabu SNS-a pred celom Srbijom slavilo uz šampanjac, dok su zagrljeni ljudi bez maski, rukavica i odgovarajuće zaštitne opreme igrali i pevali, demonstrirajući vrhunsku neodgovornost prema javnom zdravlju pred očima milionskog auditorijuma, da bi već sledećeg jutra počela da stižu upozorenja da se građani ne ponašaju odgovorno i da je moguće pooštravanje mera.

Kako u takvoj situaciji očekivati da javnost ozbiljno shvati predloge Kriznog štaba koji je doslovno nekoliko sati nakon izbornog slavlja u štabu vladajuće stranke počeo da prekoreva građane da se ponašaju neodgovorno i da opasnost od virusa nije prošla? Ko može ozbiljno shvatiti te ljude koji su ćutanjem uoči izbora izgubili svaku trunku profesionalnog integriteta? Posebno se istakao Predrag Kon kada je 7. jula izjavio kako se situacija u Beogradu „pogoršava“, da bi već 8. jula ujutru – pošto je u međuvremenu zbog protesta doneta politička odluka da se odustane od uvođenja karantinskih mera – rekao kako se situacija ipak popravlja. Takva količina bestidnosti i beskičmenjaštva od nekoga čije procene direktno utiču na živote građana teško da je ranije viđena u Srbiji.

Dakle, glavni pokretački razlog protesta je to što su građani nakon svega stekli utisak da u zemlji ne važe ista pravila za sve i da je menjanje epidemijskih mera – koje direktno i konkretno utiču na njihove živote – povezano sa političkim interesima vlasti, a ne sa realnim zdravstvenim pokazateljima. Otuda je protest bio način da se pokaže prkos nekome ko misli da može na dugme da uključuje i isključuje epidemijsku opasnost, u zavisnosti od političkog tajminga koji mu odgovara. Vučić je jednostavno počinio neoprostivu grešku i dobio zaslužen odgovor od strane revoltiranog naroda.

Da Vas podsetimo:  Postoji li održivo rudarstvo i da li je moguće u Srbiji?

2.
Najviše brine to što je predsednik države na konferenciji za medije, tokom koje je otkazao najavljeni policijski čas, pokazao ogromno nerazumevanje suštinskih uzroka narodnog nezadovoljstva, a to je osećanje sve većeg broja građana da vlast ne poštuje njihovu inteligenciju i sposobnost da kritički rasuđuju o stvarima i pojavama. Antički Grci su verovali da je čovek kompromis između boga i životinje, odnosno između razuma i nagona. Platon u svojoj Državi u tu podelu uvodi i pojam timosa, definišući ga kao prirodnu potrebu čoveka da bude poštovan, što je do danas jedna od polaznih tački savremene antropologije. Drugim rečima, čovek je društveno biće koje, za razliku životinje, ima prirodno urođenu potrebu da se drugi prema njemu odnose sa uvažavanjem.

A tu dolazimo do načina na koji je predsednik komentarisao prvu noć protesta na konferenciji za medije koja je održana sutradan. Svako ko je pratio reakcije na društvenim mrežama mogao je videti da protest ima široku podršku, za razliku od prošlogodišnjih opozicionih protesta prema kojima je dobar deo građana imao naglašenu distancu. Na takvo primetno i opravdano ogročenje građana stigao je odgovor da je manji deo ljudi došao iz opravdanih razloga, ali da su se oni ubrzo povukli kada su protest preuzeli simpatizeri Adolfa Hitlera i pristalice teorije o Zemlji kao ravnoj ploči.

Da li postoji iko ko je gledao to njegovo obraćanje a da se nije osetio uvređenim zbog takvog objašnjenja? Postoji li iko sa dve zdrave ćelije u glavi ko veruje da više od jednog procenta građana koji su se okupili pred Skupštinom simpatiše Hitlera i smatra da je Zemlja ravna ploča? Da, među demonstrantima je bilo teoretičara zavere koji svoju popularnost grade tako što se na Jutjubu poigravaju ljudskim strahovima od 5G mreže, vakcinacije i migranata. Ali svođenje dešavanja ispred Skupštine na njihovo prisustvo jednostavno vređa inteligenciju svakog mislećeg čoveka.

Osim toga, ne samo da nisu jasno demantovane teze iz vrlo sugestivnih pitanja o ruskoj umešanosti u protest – koja su stigla od strane novinara koji rade za medije bliske vlasti – već je i sam predsednik dva puta pomenuo rusku državljanku, da bi provladini mediji njen usputni intervju za televiziju N1 kasnije koristili kao krunski dokaz o ruskoj umešanosti u proteste?! Ako i pođemo od toga da je Rusija mogla imati svoje agente na terenu koji su skenirali situaciju, postoji li ijedan iole inteligentan čovek koji zaista može da poveruje da je proteste organizovala i podstakla Rusija?

Jasna je Vučićeva strategija da se zapadnim liderima na predstojećim sastancima predstavi kao zaštitnik zemlje od ruskog uticaja i desničarskih teoretičara zavere koji prete da preuzmu Srbiju. Problem je što takva strategija direktno kvari odnose sa prijateljskom velikom silom – što se videlo i po reakciji ruskog ambasadora koji je pomenuo čudno izveštavanje medija – i svodi ih na monetu za potkusurivanje sa Zapadom. Osim toga, takve teorije omalovažavaju nezadovoljstvo građana koji su se legitimno pobunili zbog činjenice da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja je zbog lošeg upravljanja epidemijom najavila novo uvođenje karantinskih mera.

3.
Zbog ovih i sličnih teza koje nemaju dodirnih tačaka sa realnošću, a koje provladini mediji po pravilu preuzimaju i besomučno ponavljaju, Vučićev sistem vlasti ima fatalnu manu: osetljiv je na normalnost. Veliki deo javnosti u novinarima televizije N1 vidi heroje samo zbog toga što rade svoj posao na način koji se očekuje od jednog novinara, odnosno što na konferencijama za štampu ne postavljaju naručena pitanja, već pitanja za koja postoji određeno interesovanje javnosti. Da li je ta televizija politički objektivna? Ni slučajno, radikalno je naklonjena prozapadnoj opoziciji. Da li je dobronamerna prema Srbiji i srpskim interesima u celini? S obzirom da je deo medijskog sistema CNN-a, jasno je da njenim vlasnicima interes srpskog naroda nije prva stvar na koju pomisle kada se probude.

Da Vas podsetimo:  Sećanje na heroje Velikog rata

Ali žalosna je činjenica da globalistička medijska strategija kontrolisanog raslabljivanja vlasti dobrim delom počiva na tome što ta i takva N1 neretko deluje kao bastion medijske normalnosti u poređenju sa izveštavanjem provladinih medija. Činjenica da najveći katalizator protesta „1 od 5 miliona” nije bila razbijena glava Borka Stefanovića, već skandalozni medijski izveštaj Studija B o protestu povodom tog događaja, samo potvrđuje tezu da građane najviše iritira potcenjivanje njihove inteligencije. Isto se dogodilo i ovog puta: ne mora čovek biti medijski ekspert da bi znao kako nije normalno što samo N1 direktno izveštava da su demonstranti upali u Skupštinu, dok se mediji sa nacionalnom frekvencijom prave kao da se ništa ne dešava.

A to je ono što je dugoročno opasno za naše interese, jer odsustvo svakog privida objektivnosti i brutalnost koju neretko pokazuju provladini mediji iz dana u dan naše društvo sve više isporučuje u naručje (pro)zapadnog medijskog konglomerata koji pod svojom dirigentskom palicom odnedavno okuplja najvećeg kablovskog operatera u Srbiji i čak tri televizije(N1, Nova i Njuzmaks adrija). A ti mediji neće nestati kad Vučić jednog dana ode sa vlasti, niti će početi objektivno da izveštavaju i da uvažavaju srpske nacionalne interese. Naprotiv, njihovi planovi uključuju i dugoročno ideološko i identitetsko prevaspitavanje našeg društva. A kredibilitet će nastaviti da im raste ukoliko se izveštavanje provladinih medija ne normalizuje do tačke da pristojan čovek ne oseća transfer sramote dok gleda ili čita ljude koji raspredaju teorije u koje ni sami ne veruju.

4.
Ne treba se zanositi da se nakon najnovijih protesta dramatično približio trenutak Vučićevog pada. To se sasvim izvesno neće dogoditi dok se opozicija politički ne ujedini i/ili dok Zapad ne upregne svoju medijsku i agenturnu mrežu u njegovo rušenje, a ne tek u dozirano podrivanje njegove vlasti. Ovo prvo nije na vidiku jer je Vučić izuzetno vešt u izazivanju podela kod opozicije, a drugo se neće desiti sve dok on Zapadu obećava „normalizaciju” odnosa sa Prištinom, odnosno sve dok se zapadni lideri nadaju da će zvanični Beograd pustiti da Kosovo dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama, što uprkos zloslutnim najavama nije izvesno, jer je i sam Vučić svestan da bi time sebi potpisao političku smrtnu presudu sa odloženim dejstvom.

Ali nedavna provala narodnog besa će bez sumnje imati svoje političke posledice i po ovom pitanju. Prvo, pokazalo se da protesti mogu ozbiljno uzdrmati vlast samo ako u njima dominiraju nacionalni i desničarski elementi, što je ozbiljna poruka nekome ko ide na pregovore o statusu Kosmeta. Drugo, protesti bi mogli poslužiti kao akcelerator ujedinjenja rascepkane opozicije, kojoj će svaka Vučićeva odluka oko Kosova dati jednog važnog saveznika koji sada nije na njenoj strani: ili narod i Crkvu, ili važne međunarodne adrese.

Da Vas podsetimo:  Jugosloveni: naziv za bezdušne Srbe 21. veka

Ostaje da vidimo hoćemo li „tešku jesen” koja se najavljuje povodom Kosova i Metohije posmatrati iz nametnutog karantinskog zarobljeništva ili će konačan rasplet još jednom biti odložen za sledeću godinu. Tek, sve što se na našoj političkoj sceni bude dešavalo do tada nije nikakvo ubrzanje Vučićevog političkog dekrešenda, već puko postavljanje mizanscena za završni čin njegove najvažnije političke predstave.

5.
U ovom trenutku svoje istorije, Srbija je praktično jednopartijska zemlja. Malo ljudi zna da je SNS po broju članova najveća partija u Evropi. U odnosu na ukupan broj stanovnika zemlje, Srpska napredna stranka danas ima više članova nego Savez komunista Jugoslavije na vrhuncu svoje brojnosti. Golema i moćna partijska mašinerija, sa jasnom hijerarhijom, disciplinovana i dobro organizovana, premrežila je našu zemlju od vrha do dna socijalne lestvice. Ali upravo bespogovorna poslušnost prema vođi koja postoji u toj sveprisutnoj partiji neretko se preslikava na ceo državni sistem, što je izvor permanentne društvene neurotizacije u zemlji u kojoj bi trebalo da postoji demokratski organizovan poredak.

U Srbiji je malo pojedinaca čiji se lični interes ne preseca sa interesima vladajuće partije, na ovaj ili onaj način, direktno ili indirektno. I zato je ogroman deo ljudi spreman ako ne da hvali i opravdava, a onda barem da prećutno odobrava i one poteze vlasti koje vidi kao štetne i pogrešne. Zbog toga je Srbija izgubila nešto što se zove kritička javnost i bez čega demokratsko društvo ne može normalno funkcionisati, jer nema zdravog demokratskog društva tamo gde nema dobronamerne kritike onda kad je mora biti.

U tom smislu politička logika aktuelne situacije je sasvim jednostavna: kad nezadovoljstvo ne može adekvatno da se izrazi kroz sistem, nužno dolazi do izlivanja političkih i društvenih procesa van sistema, odnosno na ulice. A to nas je dovelo do situacije u kojoj razdražena gomila prebija lidere opozicije i spaljuje fotografije državnih zvaničnika i prostorije vladajuće stranke. Ma koliko bes građana bio razumljiv i opravdan, to jednostavno nije ponašanje civilizovanog društva i Srbija se na taj način srozava na nivo pretpolitičke zajednice, u kojoj se nesporazumi ne rešavaju utvrđenim normama ponašanja, već nasiljem. Osim toga, s one strane besmislenih teorija koje slušamo ovih dana, zemlja u takvom stanju zaista jeste plodno tle za delovanje nedobronamernih aktera, kako spoljnih, tako i unutrašnjih, i to nije nikakva propaganda vlasti, već činjenica nad kojom se vredi zamisliti.

Jedini način da povratimo kritičku javnost i da iz opšte situacije u kojoj se nalazimo izađemo bez većih društvenih iščašenja jeste da svako od nas jasno i glasno progovori svaki put kada oseti da vlast svoje interese stavlja ispred interesa države i društva. To nije samo stvar egzistencijalnog izbora svakog pojedinca da živi kao slobodan čovek, već i nacionalne odgovornosti, jer samo tako se stiče društveni kredibilitet da se sutra zauzme drugačiji stav ukoliko ugroženost naše zemlje više ne bude posledica tobožnje zavere hitlerovaca, ravnozemljaša i ruskih službi, već nekih za nijansu ozbiljnijih struktura.

Aleksandar Vujović
Izvor: Novi Standard

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime