Novokomponovana elita i tompus–opozicija!

0
1040

Nije drugo, ne mogu više da podnesem „gilipter brigadu“. Stvarno, u stomaku mi se nešto dešava i tajno l’ckam na te primerke odgajivača nečasnog postojanja zarad lične koristi, a na uštrb društva u kome živimo. U stvari, taj poluretardiran svet ima svoje jasne i masne ambicije. Nakotili su se k’o pucke na vreo zejtin.

bivši-radnici
Narod! Bivši radnici niške industrije

Valjda su me odgajali da imam taj osećaj pravdoljubivog dostojanstva, bez obzira da li imam obrok ili ne, ne znam, ali ovo što ja vidim da se događa oko mene je potpuna laž koja može samo da ima pravac totalnog sunovrata, a sa opekotinama petog stepena.

Možda se očekuje od mene da verbalno udarim na Aleksandra Vučića, premijera Srbije da je odgajio takve primerke ili pa od Borisa Tadića koji je imao priliku da postane svetac jer je mogao da promeni Srbiju. Ne, oni su za mene potpuno isti. I njih dvojica, i dosadašnja vlast. I oni pre njih. Jedni od drugih prepisuju tromi, nefunkcionalni sistem društvenog aparata. Umeju da vladaju ruralnom sirotinjom. Tamo gde ima urbanog duha jedva prolaze.

Gajili su istu vrstu daždevnjačke Srbije. Sa dugim repovima. Oni ranije su bili malo umiveniji, ovi su malko prljaviji, ali to je ista vrsta brzog guštera koja manekenstvom, biranim rečima, gestikulacijom, smišljenim pauzama u govoru i pogledima u daljinu – ne realizuje ništa, ali to što rade mnogo vole! To je njihovih pet minuta. Te četiri godine su njihovih pet minuta.

Inače se bojim ljudi kao što su Vučić ili Čeda Jovanović i slični. To nikada nije radilo pošten posao, nije žurio svakog jutra da stigne na posao da ga šef ne kazni. To nema zanat u rukama i zato su im zajednička obraćanja kao kulturna svađa s komšijom oko slomljene muškatle, zato se brecaju kad ih nešto neko neprijatno pita. I zato se hvale koliko rade jer zapravo nikad radili nisu. I sve to nije važno, u stvari.

Da Vas podsetimo:  UJUTRU STOČARI, POPODNE STOLARI: Pantelići od dva biznisa na selu žive svoj san!

Važno je da su stvorili novokomponovanu elitu i tompus-opoziciju. I još se napadaju, a pošten čovek je kao sluđen. U stvari su i jedan i drugi mogli mnogo, a u stvari sve se svelo na staru foru „da se dokompam još jednog mandata“. Pogledajte mesta i gradiće kao što su Babušnica, Ljig, Medveđa… tamo je vreme stalo. Ipak, ogledalce im hrani sujetu i u njemu imaju terača za nove izgubljene bitke.

Ne kažem, možda su nešto uradili za Beograd. I verovatno da jesu, ali odavde gledano, u vlasti Beograda i Niša, sve gola laž!

Kada ti od ovakve zemlje i gradova, bez obzira na globalističke pretenzije, ne možeš da makar zasitiš stanovnike, da makar ne budu mnogi gladni, pa o čemu mi onda pričamo. O fingiranim ciframa Bruto Društvenog Dohotka, o nazovi fabrikama koje drugi put otvaraš, o brdu stranačkih idiota koji su nalegli na društvena jasla i ponašaju se bahato i to u tvoje ime. Tobom se ponose jer na tim mestima u normalnim državama nikada ne bi bili…. Niški konobari mogu dovoljno da posvedoče o razularenosti Vučićevih sledbenika u Nišu, a Tadićevci su otišli dalje… Oni se slikaju sa tompusima da pokažu svoju nadmoć. Ti „frajeri na baterije“ koji bi iz svake ozbiljne tuče ili ne daj bože rata prvi izvukli svoje dobro olojane guzice niškim budžetom još postavljaju te slike s tompusima na razne društvene mreže… Da se zgadi čoveku od „opozicije“. Tu su još neki u opoziciji, ali istrošeni ljudi. Rade u državnim preduzećima i glume revolucionarne pokrete u lakovanim cipelama. Ne ide. Ne veruje narod.
bivši-radnici

Nije problem kad’ me gaze. Problem je vreme dok ne odlučim da uzvratim. Za to vreme ne znam da li se zove tolerancija ili trpljene. Kod Srbina su ta dva pojma različita, ali su osećanja pomešana. Nesumnjivo je da posle toga dolazi termin „osveta“, a ona je kod Srbina bezglava i krvava.

Da Vas podsetimo:  GRAD KOJI NESTAJE

Očevi i majke se bre, učlanjuju u stranke da bi decu neko zaposlio, deca mlada perspektivna, ubijaju svoj moral još od punoletstva time da je stranka jedini put ka egzistenciji, zaposleni preko stranke se opijaju noću ne bi li zaboravili nesreću u kojoj žive i ženu koja izgleda kao kurva. Nema javnog preduzeća u kome ne vlada javašluk. I to onaj najgore vrste, polutanski. Ti ljudi jednostavno ne bi imali za hleb da im neko oduzme to malo jadne privilegije koju „odrobijaju“ od 8,00 do 15,00 sati, mada neko ode i ranije.

Deca su nam sve nevaspitanija i nevaspitanija jer se egzistencijalna nesreća okomila na roditelje.

Ne mogu sebe duhovno da svrstam u intelektualca. Nemam svoj visokoobrazovni klan. Poslednje prave i napominjem organizovane intelektualce, imali smo među komunistima sredinom prve polovine prošloga veka, nešto je bilo u drugoj polovini na čelu s Pekićem. Ovo na ovamo, ima pojedinačnih slujava, svakako, ali raštrkani nisu dali svoj pravi odjek. Posebno ne u Nišu.

Nisam vodio statistiku, ali u roku od dve godine mislim da sam imao najviše anonimnih pisama pristiglih s niških fakulteta. Svi se žale na nekog, na nepravdu, na paradokse, ali skoro niko da iza toga stane imenom i prezimenom. Svi bi da sačuvaju svoj položaj, anonimno da sačuvaju guzicu (čak mi je jedan rekao da ima dete), al’ da novinari biju njihovu bitku. Intelektualci.

Ovaj raspad morala i društva u kome mnogi uz kaficu komentarišu „pa šta ja tu mogu“ mora nekako da se pritegne. Nemojte me terati da to učinim ja jer to se nikome neće dopasti! Imam dvoje dece i mnogo ću gadno da se borim za njih. Nisam dobar neprijatelj. Mnogo se borim i grozno pobeđujem.

Da Vas podsetimo:  Srbski ili srpski jezik?

Marko Smiljković, urednik „Gradjanin.rs“

gradjanin.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime