Piše: Emilo Labudović
Svaki narod u istoriji svojih ratovanja, a toga je malo koji bio pošteđen, pamti bitke koje su se od ostalih izdvojile ne toliko rezulatom koliko žrtvom koja im je unaprijed prinijeta. Bitke koje su se vojevale i onda, a naročito onda, kada pobjeda nad neprijateljem i nije bila imperativ već se žrtvom spasavalo poslednje što je još preostalo: čast i dostojanstvo jednog naroda, njegove vojske i njene tradicije. Kada se od svih mogućih ishodišta i privilegija biralo „nebesko carstvo“ i neizbrisiv trag u istoriji.
Kosovska bitka, zatim poslednji otpor „otpisanih“ branilaca Beograda, Ljubin grob… svako naše vrijeme imalo je svoj ispit i svoj pečat na rezultatu. Ovo potonje obilježile su Košare, herojski podvig branilaca ne samo domovine, njene slobode i njenih granica, već i njene časti i dostojanstva.
Košare su, na sramotu i nesreću roda, dugo gurane pod tepih, skrivane i prenebregavane jer su neizbrisiv žig pobjede patriotizma i slobodoljublja nad predajom i kukavičlukom, poraza sile i silnika i mrlja na licu onih koji su nas bombardovali „iz humanih razloga“!
Bitka je počela na današnji dan i odnijela 108 života. Svaka od tih pogibija bila je više od smrti. Bile su to žrtve prinesene na oltar veličanstvenog hrama srpskog trajanja. Geslo „nema nazad, iza je Srbija“ kojim su branjene Košare, bilo je samo nova verzija Lazareve kletve, onog „naši životi su žrtvovani za čast i slobodu Beograda“ majora Gavrilovića, i onog „dok čujete pucnje sa Ljubinog groba…“, komanda, zakletva, molitva… u direktnoj vezi sa Nebom i vječnošću. Košare su zalog da, bez obzira na sve međunarodne okolnosti i sav pritisak kojem je izložena Srbija, Kosovo nikada neće biti izgubljeno.
Ima, na žalost, Srba, u Srbiji i van nje, koji bi da Košare potonu u suton zaborava i samoporicanja da ne bi bole u oči one koji su nam danas „prijatelji“. Ali, Košare i Paštrik su suviše visoko, ne samo geografski, da bi se mogli pokriti izdajom, sramotom i poniženjem. One su, same po sebi, spomenik koji će, dok je svijeta i vijeka, podsjećati da može i ono „deset na jednoga“, samo pod uslovom da je taj „jedan“ poput Peđe Leovca ili bilo kojeg iz besmrtne kolone njih 108.
Četvrt je vijeka od tog strašnog i podmuklog dana, četvrt vijeka ali samo za istoričare i hroničare. Za iskrene patriote i rodoljube, za Srbe svjesne svoje istorije i žrtava koje su utkane u naše trajanje, Košare su samo još jedan biser u đerdanu slobode i dostojanstva kojim smo se, kao narod, ovjenčali, od Kosovskog boja naovamo. Srpski termopili. A svaki iz reda njih 108 je samo novi Leonida ili novi Obilić. I tu su svi napori da se Košare obaviju velom tišine uzaludni. Mnogo su velike, mnogo su moćne, mnogo su važne Košare da bi bile ponižene puzajućim odnosom prema njima.
A heroji sa Košara, kako oni koji su ostali uzidani u njihov neosvojivi vrh tako i oni koji su se, noseći svoje rane i svoje traume, vratili od svih medalja i nagrada najviše od svega zaslužuju – nezaborav!
tragedija je sto su ti mladi ljudi ostavljeni da se tuku sa svetskim olosem bez znacajne pomici pa uzginuli trebalo ih je povuci sa linije i priteci im u pomoc kako znaju i umeju
VELEIZDAJNICI , koji predstavljaju srpsku – domaću , stranu projekta zvanog “ PETOOKTOBARSKI PUČ „, koji je još uvjek u toku, ukoliko se pod hitno ne zaustavi, …. ne samo da će “ ušutkati “ priču o herojima sa Košara, ugasiti će cijelu Drzavu Srbiju i Narod Srpski !