Danas jedno od najvažnijih mjesta u Srbiji, ali i u Beogradu svakako je Klinika za infektivne i tropske bolesti “Prof. dr Kosta Todorović”. Međutim, malo se zna o profesoru Todoroviću – velikom čovjeku, začetniku srpske i jugoslovenske epidemiologije i jednom od pionira grane medicinske sociologije, kod nas i u svijetu. Među prvima je isprobao djelotvornost vakcine protiv tifusa i paratifusa u čijem je pronalasku i sam učestvovao.
Za dobrog ljekara, znanje je tek početak
Doktor Kosta Todorović rođen je na današnji dan, 5. jula 1887. godine u Beogradu. Otac mu je bio veterinar, pa su se zbog toga, često selili. Tako je i mali Kosta išao u različite škole i briljirao u svakoj.
Kao izrazito dobar i darovit učenik, Kosta Todorović je 1906. godine postao stipendista vojnog ministarstva. Nije prošlo dugo, a mladi Kosta se uputio u Grac na studije medicine. Šest godina kasnije, 23. marta 1912. godine, postao je doktor i dobio zvanje ljekara opšte prakse.
Rat, kuga i patnja na frontu
U Prvom balkanskom ratu doktor Todorović bio je raspoređen u trećoj poljskoj bolnici Timočke divizije. Budući akademik svoja prva znanja iz epidemiologije počeo da stiče tokom opsade Jedrena. Na frontu su harale različite zarazne bolesti pa je mladi ljekar morao da se uhvati u koštac sa njima. Najčešće su to bile dizenterija, tifus i kolera.
Nakon završetka ovog rata, profesor Todorović ukazao je na problem koji se javio u vezi humanitarne pomoći koju je pružao Crveni krst. Naime, kako je rekao, po pojavi zaraznih oboljenja i njihovom prijavljivanju Crvenom krstu, pomoć bi stizala prekasno. – Brza pomoć je dvostruka pomoć – naveo je tada.
Tokom jedne od eskalacija zaraze i sam doktor obolio je od tifusa. Uspio je da se otme kandžama smrti i da ozdravi. Jednom prilikom rekao je: “Kada sam radi oporavka došao kući, rođena majka me nije prepoznala. Eto kakva je to bolest.” Lična borba i pobjeda nad ovom teškom zaraznom bolešću učinila je da, tada mladi doktor, odabere epidemiologiju kao svoj specijalistički poziv.
Prvi naučni rad koji je objavio bio je izrazito zanimljiv i inovativan. Nadahnut radom Luja Pastera, doktor Todorović počeo je da sagledava epidemiološke faktore na jedan sasvim drugačiji način. Tako je, 1916. godine, tokom boravka u vojnom kampu Rašbul, primijetio da se kod određenih vojnika javlja kolera, ali i da se povećanje oboljelih javlja prema određenim zakonitostima. Zaključio je da je izvor zaraze zagađeno zemljište na kojem se nalazio kamp. Do toga je došlo jer nisu praćeni principi vojne sanitacije, koji su, nakon ovog otkrića, drastično pojačani.
U periodu između 1916. i 1917. godine doktor Todorović imao je priliku da liječi veliki broj srpskih vojnika koji su bolovali od malarije. Za cijenjenog epidemiologa ovo je bilo dragocjeno iskustvo. U liječenju, ali i u prevenciji ovog teškog oboljenja koje je odnosilo veliki broj života, počeo je da primjenjuje kinin. Po završetku rata objavio je naučni rad sa ovim rezultatima što mu je omogućilo ulazak u međunarodni naučni krug.
Kako je dr Todorović razvio epidemiologiju u Srbiji
Doktor Kosta Todorović može se slobodno smatrati pionirom srpske epidemiologije. Uveo je niz preventivnih mjera kako bi se poboljšali higijenski uslovi vojnika, kao i kontrola vode koju su pili. Ispostaviće se da ove mjere imaju dalekosežne pozitivne efekte u kontroli mnogih akutnih zaraznih bolesti i u vojnim, ali i u civilnim redovima.
U skoro nemogućim uslovima borio se protiv zloglasne malarije koja je kosila ratnike na Solunskom frontu. Divio se malobrojnima koji su preživjeli i koji nisu odstupili sa položaja već su, kako je naveo u svom dnevniku, “ponovo podizali oružje čim bi im spala temperatura i stišala groznica”.
Doktor Todorović je, tokom svog boravka na frontu, došao do veoma inovativnog zaključka. Naime, pokušavajući da uzme u obzir što širi spektar epidemioloških faktora koji utiču na oboljevanje, tok i prognozu bolesti, utvrdio je da socijalni faktori imaju veliki uticaj na izbijanje epidemija zaraznih bolesti. Ovi faktori su obuhvatali različita pitanja – od lične higijene, preko kulturoloških faktora, obrazovanja, pa do navika o fizičkim kontaktima u okviru određene zajednice.
Kada je, 1926. godine, bio postavljen za načelnika Klinike za infektivne bolesti, dr Todorović je svoje zaključke iznio i u svom pozdravnom govoru.
Njegovi studenti i ljekari na specijalizaciji znali su da je stalno isticao da svaki ljekar mora da uzme u obzir društvene faktore prilikom pojave akutnih zaraznih bolesti. U to je ubrajao obrede, sujeverja, tradiciju, navike, zanimanje, društveni status (pojedine bolesti su učestalije kod osoba višeg statusa, dok se neke javljaju češće među siromašnijim stanovništvom). Na ovaj način, doktor je postao začetnik jedne nove grane – medicinske sociologije. Bio je među prvima u svijetu koji je isticao važnost ovih faktora za nastanak i razvoj akutnih zaraznih bolesti.
Koliko moraš da budeš hrabar da na sebi isprobaš novu vakcinu?
Tokom Prvog svjetskog rata, doktor Kosta bio je prebačen u centralnu vojnu laboratoriju koja se nalazila u Solunu, a koja je bila pod rukovodstvom slavnog poljskog imunologa i serologa – dr Hirszfelda. Veliki ljekar je, pogođen stradanjem srpskih junaka koje je kosio tifus i dizenterija, pohitao u pomoć našem narodu i prijavio se kao dobrovoljac. Čim je do doktora Hirszfelda došla informacija da se na frontu nalazi mladi, obrazovani i entuzijastični epidemiolog, koji se svim srcem bori da obuzda razne zaraze koje su odnosile živote srpskih vojnika, pozvao je doktora Todorovića.
U improvizovanoj laboratoriji dva ljekara radila su na razvijanju vakcine protiv tifusa i paratifusa. Pritisnuti nedostatkom vremena, ljudstva, stalnim stresom zbog sve većeg broja žrtava, velikani su ipak uspjeli da razviju vakcinu. Ograničen i vremenom i prostorom, hrabri doktor Hirsfeld odlučio je da prvo na sebi ispita ovu vakcinu.
Možda nekome ovo i ne zvuči toliko strašno… Međutim, ako vakcina nije dobra velike su šanse da se doktor zarazi bolešću koju pokušava da izliječi. Uslijed oboljevanja, umjesto da spriječi razboljevanje, doktor je mogao i da umre. Sa druge strane moglo je doći i do reakcija imunog sistema čovjeka na vakcinu što je, opet, moglo da vodi ka teškim i fatalnim posljedicama. Veliki poljski ljekar stisnuo je zube i sebi dao prvu vakcinu. Saradnici su sljedeći dobrovoljno zavrnuli rukav. Prvi među njima bio je doktor Todorović. Vojnici su bili posljednji, kako bi se osiguralo da je vakcina apsolutno bezbjedna i djelotvorna. Nešto više od 10.000 srpskih ratnika bilo je vakcinisano. Dovoljno je reći da se niko od vakcinisanih vojnika nije razbolio od tifusa ili paratifusa. Prije toga, samo tokom zime 1914. i proleća 1915. između 500.000 i 600.000 ljudi umrlo je od ovih teških zaraznih bolesti.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata, doktor Todorović ostao je u aktivnoj vojnoj službi sve do 1924. godine. Tada se spakovao i otišao u bolnicu u Parizu „Klod Bernard“ na specijalizaciju iz infektivnih bolesti. Jedan dio svog specijalističkog staža proveo je na Pasterovom institutu u Parizu.
Nakon što je, 1926. godine, uspješno završio specijalističke studije, doktor Kosta Todorović imenovan je za vanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Beogradu, ali i za direktora Klinike za infektivne bolesti.
U svom velikom radu koji se ticao istraživanja o pacijentima koji su imali šarlah, utvrdio je da u krvi i u tjelesnim tečnostima oboljelih ne mogu vidjeti bakterije, već se samo nalaze njihovi toksini. Ova činjenica bila je apsolutni preokret u dotadašnjem poznavanju ove bolesti jer je pokazala da je bolest izazvana toksinom koje luči bakterija streptokoka, a ne umnožavanje bakterija. Ovim zaključkom doktor Todorović izašao je u prvi plan međunarodne medicinske zajednice jer je zauvijek riješio pitanje ovog oboljenja.
Drugi svjetski rat i ponovna borba protiv tifusa
U maju 1942. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, doktor Kosta Todorović otišao je u Bajinu Baštu kako bi se suočio sa izbijanjem epidemije tifusa nastale uslijed ogromnog priliva izbjeglica iz Bosne, sa Kosova i iz ostalih regija ratom zahvaćene Jugoslavije. Kako to uvijek biva kada postoji veliki broj ljudi, a higijenski uslovi su loši, tako su i u Bajinoj Bašti buknule epidemije različitih zaraznih bolesti. Doktor Todorović organizovao je ljudstvo i sanitarne uslove podigao na najviši nivo koji je u tom trenutku bio moguć. Kao i u Velikom ratu, doktor Kosta Todorović hrabro se borio protiv nevidljivog neprijatelja i ponovo bio zaslužan za spasavanje velikog broja života. Ni u jednom trenutku nije mu bilo nimalo lako. Veliki broj ljudi, dosta njih je bolesno od nekih drugih bolesti, veliki broj podliježe mikroorganizmima, bacil tuberkuloze, koji je, i u miru odnosio živote, u kampu se rasplamsao. I ponovo se ložilo pod srpsko bure koje je služilo kao improvizovan „Kohov lonac“ koji služi za sterilizaciju. U ovom buretu iskuvavala se garderoba, veš, posteljina, kape, marame… Sve u cilju uništavanja bijele vaši koja je bila prenosilac pjegavog tifusa, izrazito teškog oboljenja visoke smrtnosti (i preko 70%).
Po završetku trećeg rata u kojem je učestvovao, profesor Kosta Todorović vratio se nazad na svoju Kliniku za infektivne bolesti gdje je nastavio sa radom kao načelnik. Naviknut na teške uslove, doktor Todorović se posvetio svojoj klinici i pacijentima sa kojima je provodio najveći dio dana. Postratni period obilježilo je i zvanje načelnika Odjeljenja interne medicine koje je vodio od 1951 – 1957. godine. S obzirom na to da je bio vrstan i, među kolegama i pacijentima, cijenjen internista nije bilo začuđujuće kada je izabran za predsjednika Udruženja internista Jugoslavije, na čije čelo je stupio 1956. godine.
Streptomicin i SZO na raspolaganju doktoru Todoroviću
Profesor Todorović je, ubrzo po otkrivanju antibiotika streptomicina, počeo da eksperimentiše sa njegovim dejstvom i terapijskim mogućnostima. Na ovaj način otkrio je postupak liječenja meningitisa nastalog uslijed tuberkuloze. Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala je kapacitete njegovih pionirskih istraživanja te mu je obezbijedila velike količine ovog lijeka koji je u to vrijeme bio deficitaran. Povjerenje koje su ukazale najvećei najvažnije zdravstvene organizacije doktoru Todoroviću načinilo je Beograd epicentrom moderne infektivne nauke.
Najbolje od sebe dao je medicini i pacijentima
Profesor Todorović bio je veoma cijenjen i poštovan. Družio se sa piscem Ivom Andrićem, a princ Đorđe Karađorđević, njegov ratni drug, često ga je posjećivao na Infektivnoj klinici.
Njegovi studenti smatrali su da je period u kojem se profesor aktivno bavio liječenjem, zapravo bila medicinska epoha profesora Todorovića.
U legendu se preselio 1975. godine u 88. godini života, kao najpoznatiji ljekar 20-tog vijeka u Jugoslaviji.
