NIJE MALA NAŠA MUKA
Uvjek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisat.
Kako i da ne oplačem, kad pišem, o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku? Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu?
Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu hrabrost. Danas te naše četri godine ljudima djeluju kao nezamislivo čudo. Jer, nisu te četri godine kratke i male, pod raketama, granatama, snajperima, brovinzima i ostalim vrstama vrelog čelika. Nisu nimalo kratke, kad si u duplom obruču, bez struje vode i kad danima jedeš rižu i konzerve iz šezdesetih godina.
Nisu ni dani dugi, kad sve gori, kad gruva, da ti svu utrobu trese. Nisu ni noći, u kojima vatra i vreo čelik razveju mrak i tjeraju san. Nisu dugi ni trenuci u kojima vidite komade raznjetog mesa i krv mrtvog druga. Nije teško ništa što se u vječnost piše i pamti. Sramota je takva vremena i takve junake ne pamtiti.
A meni su danas pred očima prošli svi junaci, sve bitke i svi oni ratni dani. Prošle mi sve face živih i mrtvih, svi mladi, lijepi, baš, kao da su sveti. Kako danas opisati ekipe momaka iz tvoje ulice, koji se i dan i noć bore na kraju grada, da nas ne pokolju do zadnjeg uva? Kako nekom pričati o Tinovu, Crvenim stjenama, Žuči, Kasindolskoj, Nedžarićima, Otesu, Igmanu, Jevrejskom groblju? Kako nekom obasniti, da su tu tekle hiljde litara krvi i da borbe mjesecima nisu ni za sekund stale?
Kako da vam opišem ratnike iza čijih leđa u prvoj zgradi su žene i deca, koje od zvjeri brane. Kako da vam kažem, da nikog imali nismo, osim braće iz Zenice i jedne čete dobrovoljaca Rusa, te tek pokojeg dobrovoljca iz Srbije? A čitav svijet na nas navalio.
Možda su u prvu kad nam brane i tuže nas, što o tim vremenima pričamo, jer ko bi nam i vjerovao.
Kako da povjeruju, da postoje ljudi, koje čitav svijet napadne, a oni pobjede? A onda sve pobjede i sve svoje što imaju daju za srpstvo i Republiku Srpsku.
Kako da vam pričam o junacima, koji mi danas pred očima hodaju i o kojima se ni danas ne smije pisati?
A kako da vam kažem ko su, Boro, Dare, Šaka, Žuti, Mara, Jova, Veljko, Cober, Sinke, Proda, Vlado, Teša, Vela, Vojvoda, Miloš, Zveki, Pankso, Zonza, Saša, Živko, Soko i sve naše ćaće, đedovi, majke, babe, braća i sestre? Kako da vam ne govorim o Munjama, Gardi, Bjelim Vukovima, Specijali, o četnicima Aleksinim, Vasketovim, Brnetovim, o svim interventnim jedinicama, četama i bataljonima i brigadama?
Kako da mi suze ne teku kad pišem o junaštvu Tome Veljančića, Bore Radića, Miće Vlahovića, Bore i Darke Krsmanovića, Zorana Borovine, Srđana Kneževića, Živka Lojanice, đeda Alekse Krajišnika i svim onim zananim i neznanim junacima i svetim ratnicima? Kako o Đeneralu da pišem, o popu Žutom, o Risti Đogi, o doktoru Lazi?
Kako da mi se svaka dlaka ne naježim kada se sjetim, Kazana, Silosa, Viktor Bubnja, Hrasnice i svih mjesta sazdanih od jecaja, suza, udaraca, silovanja, ponižavanja, gladi, vaški, gnoja, izmeta i oholosti komšija?
Kako kad danas sud BiH goni?
Kako kad Srbi na ćevape u Sarajevo idu?
Kako kad mi je 158 kilometara od Sarajeva u Republici Srpskoj prvi komšija musliman?
Kako kad mi je na poslu šef musliman?
Kako kad logoraše vodi svjedok tužilaštva BiH?
Kako kad se dezerteri i profiteri na Malom Zejtinluku slikaju i govore drže?
Kako kad najveći heroji bez počasnog plotuna i govora pod crnu zemlju idu?
Kako kad nas sloboda i danas muca?
Ne znam kako, pravo da vam kažem, osim ovako sa suzama i pokojim slovom. Ali, znam, da mi suze od tuge i radosti zajedno niz lice idu u ovim danima. Danima, u kojim sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva.
I, eto, tako je svake od ovih prošlih 27 godina i baš svaku suzom zalijem. Ali, nisu mi te suze teške i bolne, jer u tim danima znam, da sam sa svim svojim sugrađanima, rodbinim, prijateljima, živim i mrtvim i da se sjetimo jedni drugih i svih naših muka, stradanja, ali i ljubavi, sabranja i kamare smijeha. A Boga mi i sa svim slavnim precima, svecima, mučenicima, logorašima, u svim onim seobama, zbjegovima, sa svim onim hristoljubivim ratnicima od Kosovskog boja, pa do naših junačkih dana.
Autor: Bojan Vegara
Pero, oduvek je tako bilo- a to znaš i sam. Oni pravoslavci koji su sebe -iako nikada nisu živeli u Srbiji nazivali Srbima, sa tadašnje austrougarske teritorije, ubiše Ferinanda a mala i predhodnim ratovima iscrpljena Srbija nastrada i izgubi preko 1 milion stanovnika. Krajem 1944.g. u Srbiju umarširaše 4.ta Lička, 6.ta Krajiška, 13.-ta Proleterska crnogorska divizija i još koje druge, i porobiše Srbiju, pobiše silne nedužne ljude, naotimaše se svega i svačega. Pošto podosta tih boraca ostade u BG i u Srbiji, počeše da dovlače gomilu svoje rodbine, prijatelja i drugih „jarana“, „braće“, „burazera“… Tito naredi masovno doseljavanje najviše u Vojvodinu iz tzv. „pasivnih krajeva“. I posle poslednjeg rata koji (opet!) zametnuše pravoslavci u Hrvatskoj i Bosni- ista „pesma“. Umesto da se bore ako su već započeli rat, oni, npr.ti tobže „Ljuti Krajišnici“ krenuše masovno u begstvo -gde drugo nego u Srbiju. Orobiše delimično, kao i njihovi predhodnici 1944.g. i radna mesta, i institucije, sudove i tužilaštva, policiju i opštine, sazidaše ili nakupovaše stanove i kuće (od kojih ili čijih para?)-pa i oni dovukoše, iako su mnogi od njih bili sa sela, u veće srpske gradove još hiljade rođaka, drugova itd. Sada nas stiže „talas“ pravoslavaca iz BiH -kao što i vi Pero napisaste, kupuju sve i svašta a niko da ih priupita od kojih ili kome otetih para- i kako ih preko carine donose iz druge, međunarodno priznate države, bez ikakvih upita koliko para dovlače? Očigledno bez posledica ako sve preko 10.000 evra ne prijavlju carini. Crne pare za beli grad- Beograd! I ko im u tome pomaže? Pa zna se, njihovi „jarani“ koji su se već uvalili u (političke ili opštinske, pa i gradske, političko-funkcionerske, sudske i policajske itd.) „fotelje“! A mi, Srbi, po običaju ćutimo! Pa nam još ti dođoši uz pomoć onih koji su još ostai u njihovim zabitima, „selidbama naroda“ pomažu, verovatno kao suorganizatori „selidbi“ – falsifikovanje izbora na štetu nas koji smo ih pustili u našu državu!
A danas, gradovi u Srbiji prepuni kola sa BiH registracijama, Srbi iz Republike Srpske kupuju stanove u Srbiji, za cenu ne pitaju. Masovno se iseljavaju iz RS, i to dobrovoljno. A podsticu ih njihovi priglupi vodje svojim primerom, koji se hvale time da imaju imovinu u Srbiji, da u Srbiji i glasaju.
Kakve baljezgarije ….i podmetanje lazi. Vazno je da su strane vodje ,,postene,( napr. Bajdenov sin, Sarkozi uhvacen sa prstima u ….), i nastrane ( napr. princ Endrju jedan od osvedocenih pedofila). TO JE DEMOKRATIJA, a nase vodje su ,,priglupe,, jer zele slobodu i zele da kupuju u Srbiji. Verovatno bi bilo ,,pozeljno,, da kupuju u Evropi. Fuuujj …bas se ponasaju ne demokratski, kad kupuju i imaju imovinu i u Srbiji.I ne daj Boze da Srbi glasaju u Srbiji. Najbolje je da glasamo negde drugde naprimer u Becu, Parizu,Tirani… i na samom kraju mozda i u Beogradu.Valjda cemo tek tada da se pokazemo i dokazemo da smo Srbi.
Pero ti koji kupuju stančuge po BG kupuju, sigurnosti radi, i stanove po gradovima koje ti navodiš van Srbije. Nije li EU među najkoruptnije države u Evropi, BiH, Makedoniju i Albaniju uvrstila koruptnijim državama od Srbije koja je odmah iza napred pomenutih. Jasno? A sada su krenuli i u prodaju svojih glasova kod glasanja u Beogradu prijavljući se na nepostojeće stanove ili kuće samo da bi imali za kratko pravo glasa u BG. Naravno uz „pomoć“ svojih „jarana“ koji su se već instalirali u poluge moći (npr. policija, BIA isl.) postaju hiljadama, samo zbog glasanja, stanovnici Beograda! I tako -do sledećih izbora! A ti se kurobecaš zato što neko od čitalaca stvari naziva pravim imenima!