Ubijali su našu decu kao pse i bili su im omiljeni plijen

11. marta oko 15:00 časova 1995. godine hicima iz snajpera u sarajevskom naselju Grbavica ubijene su srpske devojčice Nataša Učur (9) i Milica Lalović (10). Zločin se dogodio u sarajevskoj ulici Rave Jankovića. Devojčice su ubijene na mestu gde su se igrale.

Moj zemljak iz Sarajeva, koji je kao dječak doživio sve užase rata i hvala Bogu preživio, ne zaboravlja da pomene stradalu djecu i otrgne ih od zaborava:

„Danas je Dan sjećanja na stradali djecu Srpskog Sarajeva i obuze me neka jeza i hladnoća. Sjećam se dana kad su ubijene Nataša i Milica, svirala je uzbuna i prekinuta je škola, jer je 50 metara od prve linije. Kasnije nam je javljeno da su na Grbavici ubijene iz snajpera Nataša i Milica.

Naravno bilo je primirje, a od primirja najviše nas je stradalo. Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. A svijet mi nismo mnogo interesovali i taj svijet nije htio da zna za nas.

Ubijali su nas kao pse i bili smo im omiljeni plijen.

Sjećam se kad je poginuo Gvozden imao je 14 godina, a taj dan smo bili dugo zajedno u haustoru. Pamtim kad sam ga mrtvog vidio i kad sam oči pokrio dlanovima i pustio krik. Danima nisam imao sna, a i sad vidim tu olabavljenu dječiju ruku ispalu sa nosila, niz koju teče mlaz krvi. Sjećam se kad sam dogovorio razmjenu metaka za kolekciju sa Srđanom na koju nije došao. Poginuo je sat kasnije. On i Staša poginuli su ispred zgrade, a imali su samo 12 i 13 godina, a i tada je bilo neko primirje. Plakao sam dugo do u noć, jer znali smo se i svi smo u centru Hadžića bili kako braća.

Znam kad je poginula Gordana 13 god, Nikola 16 god, Todor 4 god, Bojana 11 god i još mnogo njih. Danas naše muke malo koga interesuju i ta naša stradanja se rijetko pomenu.

A ja vam se kunem da smo svi heroji i kako je rekao u jednom komentaru na moj tekst pokojni Boro Krsmanović jedan od naših najvećih ratnika „Nisam ja ništa bolji borac od djece koja su živila u Hadžićima, svi ste vi heroji.“

Autor: Bojan Vegara