Samo vijek ranije Špengler je pisao o propasti Zapada, a danas je u toku propast ljudskosti. Zapad se ne samo raspada, već se survava u ništavilo besmisla. Posvuda pratimo reportaže o prijetećem uništenju svijeta. Reportaže koje svakodnevno prekapaju po dnu ljudskosti. Sjedimo na otomanu i grickamo slane štapiće gledajući uživo djecu u plamenu. Pustinja nečovještva se širi! Pustošenje je gore od razaranja. Pustošenje je jezivije od uništenja. Razaranje uklanja samo ono što je dotad izraslo i sagrađeno; pustošenje, međutim, sprečava budući rast i zaustavlja svako građenje. Iako, pustošenje Zemlje može ići ukorak s postizanjem najvišeg ljudskog životnog standarda kao i s organizacijom jednoličnog stanja sreće svih ljudi.
Razumijevanje ovisi o gubitku sredine. Jedno je biti u unutrašnjem egzilu, a sasvim nešto drugo u vanjskoj emigraciji. Što se, primjerice, “zove” plivanje, nećemo nikad naučiti iz ogleda o plivanju. Što se zove plivanje reći će nam samo skok u vodenu struju.
Činjenica da mnogi pokazuju interes za filozofiju, ne svjedoči još ni o kakvoj spremnosti za mišljenje, pa tako niti razumijevanje. Ni činjenica da se godinama ustrajno bavimo raspravama i spisima velikih mislioca još uvijek ne jamči da sami mislimo ili da smo spremni učiti mišljenje.
U gradu pak, više je hrvatstva nego mozga; više je štimunga nego dijaloga. Diluvij se ogleda u obrazima ovdašnje raje! Ovom se evropskom palankom još uvijek kreću “paukovi”, “tigrovi” i slične beštije u izlizanim maskirnim bojama … Asimilativna kreativnost gradskih gavana uz barbarsko obožavanje tuđinskih vrijednosti, na pozicijama je fatalno protivnim interesima njihove rodne grude.
Ako sloboda išta znači, onda je ona pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti. Ali nije u tome da čovjek čini što poželi, nego u tome da ne čini ono što ne želi.
