Genetičar Miodrag Stojković, derviš i smrt

1
1557
Miodrag Stojković / Foto: printscreen (N1)

Sve i da genetičar Stojković ništa nije predložio, predavao, napisao, činjenica da su zahvaljujući njegovom radu u klinici rođena deca čini ga zaslužnim za ulepšavanje sveta

Svaki Srbin koji preuzme teret valjanog služenja svojoj otadžbini, makar i podsvesno zna o predanju i realnoj šansi da njegova glava jedared završi u nekom Stambolu, Hagu, Jasenovcu. Ono čemu ni svest ni podsvest još nisu uspele da se prilagode, ni posle proteka poprilično vekova, jeste borba sa vetrenjačama u sopstvenom narodu. Jedan od načina borbe jeste povremena promena sredine. Meša Selimović je to slikovito prikazao kroz sudbinu Hasana u romanu Derviš i smrtu, gde susret sa problemom opisuje na sledeći način:

„Po onome što nije bajka, izgleda da ničeg neobičnog u njemu nije bilo. Prošavši u školi kroz vatru vjerskog zanosa, a još mlad izučivši Abu Sinaovu prirodnu i kritičku filozofiju kod nekog slobodoumnog siromašnog mislioca, kakvih je na Istoku bilo mnogo, a koga je često pominjao sa ljubavlju i podsmijehom, ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati. Neko se brže otarasi tih nepogodnih uzroka, neko sporije, neko nikad. Hasan se rđavo prilagodio, preosjetljiv zbog svega što je njegovo lično i zavičajno, uvjeren u ljudske vrijednosti koje će svugdje steći priznanje…“

Elem, u dnevnom listu „Politika“ od pre par dana moglo se pročitati da je izvesni Goran Cvetanović, gradonačelnik Leskovca, slaveći izbornu pobedu u Medveđi, „objasnio“ razloge odlaska genetičara Miodraga Stojkovića iz Leskovca. Kako mi je delovalo da je novinar „Politike“ prilično nevoljno i šturo preneo vest, verovatno se pomalo i sam stideći šta sve papir mora da pretrpi, našao sam podrobnije na internet stranici JugMedia.rs.

Da Vas podsetimo:  Može li država bez obrazovanja?
Foto: printscreen ( JugMedia.rs )

Iz izjava gradonačelnika proizilazi da je Stojković sada otišao zbog žene, ali da ga je 2005. godine u Leskovac doveo upravo gradonačelnik. Navodi da je opština renovirala i predala Stojkoviću dvospratnu zgradu na korišćenje, a ukupna vrednost investicije je bila basnoslovnih 22 miliona dinara. Problem je bio „naknadna pamet“ Stojkovića da treba još jedna hirurška sala, pa behaton ploče i asfalt(!), bilo je tu još 10 miliona dinara za naučnu delatnost ili nije bilo, možda je dala opština možda baš NATO. Nadalje, gradonačelnik je sa Stojkovićem ranije razgovarao da se u jednom delu klinike obavlja naučna delatnost, odnosno, ispitivanje matičnih ćelija, ali se sav Stojkovićev rad u Leskovcu „sveo na“ lečenje steriliteta i vantelesnu oplodnju, što, „kako je ocenio“, svaka klinika može da radi.

Ako sklonimo na stranu ogromnu količinu primitivizma, gluposti i zlonamernosti gradonačelnika Leskovca, dolazimo do porazne poruke o strategiji razvoja nauke i vraćanja mudrih ljudi sa iskustvom u maticu. Ako ste među najboljim u svetu u tome što radite, nakon borbe sa birokratama dobićete možda 10-20 miliona dinara investicija u Vaš životni projekat, pod uslovom da se u magacinu, jednoj kancelariji i dvema sobama „bavite naukom“. I rezultatima parirate nekom Harvardu sa budžetom nivoa manje države.

Prvo sam se susreo sa Stojkovićevom knjigom „Crničani“ koja govori o migracijama Srba u vreme Kraljevine Jugoslavije u ono što se danas zove Severna Makedonija, kroz prizmu sudbine porodice autora. Čitajući knjigu, da se primetiti da je autor svestan srpskih vetrenjača, obzirom na slikovit prikaz korumpiranog i beskrupuloznog kraljevog činovnika – načelnika Todosića. Potom sam priliku da sretnem dva lica koja su lečila sopstvenu i/ili partnerovu neplodnost u klinici genetičara Stojkovića. Oba lica su za istog imali samo reči hvale, iako je za jedno lice lečenje neplodnosti bilo neuspešno.

Da Vas podsetimo:  Đoković: Da ne dolazim iz Srbije, odavno bi me dizali u nebesa

Projekat banke matičnih ćelija u Kragujevcu inicirao je genetičar Stojković sa jednostavnim argumentom da nam treba. Naime, čuvanjem matičnih ćelija u inostranstvu se savršeno bespotrebno iznose pare iz zemlje. Reč je o ogromnom novcu merenom u desetinama miliona evra, s obzirom da prosečna cena čuvanja matičnih ćelija u nekoj firmi/zemlji zapada iznosi oko 2000 evra. Dakle, banka matičnih ćelija u Kragujevcu bi, da je ranije završena, do sada višestruko opravdala svaki uloženi dinar. Umesto toga, pare su išle pretpostavljeno pouzdanim Švajcarcima, Nemcima, zapadnjacima. Među pouzdanim zapadnjacima je, primera radi, švajcarska firma Cryo Save AG koja je pre nekoliko dana slala svojim klijentima mejl čija je suština obaveštenje da će od sada matične ćelije korisnika biti čuvane kod i od strane podugovarača u Poljskoj. Naravno, oni će i dalje vršiti nadzor, po najvišim standardima, u skladu sa najboljom praksom, na zadovoljstvo klijenta, itd. Na to preseljenje reagovalo je bar jedno lice (advokat Rastko Petaković na svom Tviteru) a ishod je i istraga protiv odgovornih lica Cryo-Save AG pokrenuta u Švajcarskoj.

Sve i da genetičar Stojković ništa nije predložio, predavao, napisao, činjenica da su zahvaljujući njegovom radu i znanju (kao i onom njegovih kolega) u klinici rođena deca čini ga zaslužnim za ulepšavanje sveta. A klinika je u Leskovcu, ne u Pragu, ne u Beogradu. Koliko je to značilo i znači parovima sa juga Srbije i sa svih drugih strana, svako nek’ za sebe proceni. Uostalom, fotografije dece na profilu klinike koje postavljaju zahvalni roditelji, govore više od hiljadu reči.

U romanu Derviš i smrt, upravo da se ne bi trajno razočarao u ljude iz svog rodnog kraja, Hasan povremeno putuje sa trgovačkim karavanima i napušta ga, vraćajući mu se sa ljubavlju. Možda je i genetičar Stojković uvideo da je za ljubav prema Leskovcu i Srbiji potrebno malo da skokne do Amerike. Privremeno, nadamo se. No gde god on bio, valjalo bi da završimo banku matičnih ćelija. Zbog svih nas.

Da Vas podsetimo:  Besplatni udžbenici za sve đake u Srbiji koštali bi 0,1 odsto BDP-a: Šta je onda problem?
Jovan Pješčić
Izvor: stanjestvari.rs

1 KOMENTAR

  1. Како много говори слика, више од речи, више од читавих страница које би се могле написати на ову тему. Кажу, најтеже је објаснити оно што је очигледно. Јер, што је очигледно једноме, можда није другом. Ваља уочити поглед омладинке која стоји иза Цветановића. Она учествује у ТОМЕ. Она мисли да мора да учествује у ТОМЕ, јер тражи нешто у животу и мисли да је улагивање људима на власти најбржи, најкраћи а за њу, несрећницу. можда и једини начин (она још веома мало зна о животу). Она се тог човека ГАДИ. Ако је већ тако, није требало ни да улази у игру. А о њему, већ, ствари су јасније. То је врећа ничега, њему је трбух цар и господар. Наливен „трулежи масних сокова“ (Исак Бабељ) та холестерична душа очајнички покушава да попуни огромну празнину у свом бићу прождирањем пљескавица и блебетањем глупости, верујући да га тренутни положај чини равним једном Стојковићу (а ни стојку није раван) те да може да тумачи разлоге једног одласка. Он га је, вели, довео. Не, Стојковића је довела носталгија. Одвело га је гађење. Имао се над чим и згадити.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime