OPAO JE INTERES SVIJETA ZA BiH, ALI SE NJOME I DALJE BAVE TUĐI LIDERI I PIŠU NON-PEJPERI
* Iz Sarajeva su protjerani Meša Selimović i Mak Dizdar, u njemu je umoren Hamdija Pozderac. Kvazi elita, puki činovnici ove kasabe, nisu anatemisali samo dojučerašnje Sarajlije – proganjali su oni moćnim polugama vlasti Derviša Sušića i Skendera Kulenovića, a velikan i nobelovac, Ivo Andrić proskribovan je i izvrijeđan. Da bi zajedno, sa Petrom Kočićem, Svetozarom i Vladimirom Ćorovićem, Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem, svi skupa bili označeni mrziteljima Bosne a posebno muslimana
* Svi koji idu u Sarajevo moraju vjerovati Bakiru Izetbegoviću, a ne svojim očima. Treba da zaborave bradate fanatike i zamotane i zakrabuljene žene, koje sreću na ulici, a hvale „evropski islam“, koga u Sarajevu više uopšte nema. I da se zaklinju u „evropski put“, koji Sarajevo uopšte ne želi i koga se plaši
* U cilju ubjeđivanja masa u legitimnost rata poslije rata, kadrovi koji su svoju intelektualnu suštinu napajali na izvorima „Islamske deklaracije“ i životopisu Alije Izetbegovića, čuvajući stepen mobilizacije protiv neprijatelja, pokazuju otvoreno da ne žele odustati od nasilja
* Sarajevo je u osmansko doba dalo najveće ubice među vladarima, koji su ubijali i bratiće (Morići), a kroz austro-ugarsku monarhiju izgradilo najgoru slugansku svjest, koja kroz narodne mase, na kapijama grada, sa hurmašicama i baklavama čeka svoga narednog okupatora
* Lažni muslimani u Sarajevu su shvatili poruku: suverenost u odnosu na Srbe i Hrvate je važnija od Mira tj. Islama, a suverenost u odnosu na strane sile, nikada nije ni postojala
* Od Visoke Porte, do Beča i Ćesara, NDH-azije (pri čemu je ovo zadnje posebno bitan izraz subjektiviteta), Hitlera i Klintona, životnom filozofijom jegulje i gliste, gmizalo je Sarajevo sve bliže svome potpunom besmislu i bezizlazu. Ništa u toj ideologiji nije bilo osim mržnje
______________________________________________________
Autor: Dževad GALIJAŠEVIĆ
DRUŠTVENI odnosi u svijetu ulaze u novu fazu i na Zapadu se gomilaju vizije i novi planovi realizacije starih interesa i utvrđenih prioriteta.
Iako je vidljiv pad interesovanja za „bosanske prilike“, ipak se povodom Bosne i Hercegovine oglašavaju lideri, pišu „non pejperi“, prekrajaju granice, napada ili brani njen teritorijalni integritet.
I prošle sedmice se o krizi i političkim prilikama u BiH diskutovalo u Londonu, na samitu sedam najmoćnijih zapadnih zemalja (G7), kao i na sjednicama njemačke vlade.
Tajne inicijative i diplomatska varka „nemamo vremena – imamo bitnija posla“, ipak šalju zabrinjavajuću dilemu: „Hoće li biti rata u BiH“?
„Treba zapaliti sve što može da gori, Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno…“
Iako je veliki pjesnik Branko Miljković, mislio na Jugoslaviju, čini se da ovi stihovi preteći odzvanjaju na plamtećem bosanskom nebu.
Raspad BiH ne može proći bez rata između Srba i Bošnjaka, tvrdi profesor na američkom Univerzitetu ‘Džons Hopkins’ Danijel Server, poznat kao lobista koji radi za interese Bošnjaka, Hrvata i Albanaca.
Ovaj ‘stručnjak za Zapadni Balkan’ smatra da se BiH ne može etnički podijeliti bez građanskog rata a centar oružanih sukoba, bilo bi Brčko!
„Etnička podjela BiH nije moguća bez nasilja. Gravitacioni centar budućeg konflikta bio bi distrikt Brčko. Bez Brčkog Republika Srpska ne postoji, a i Federacija BiH bi bez njega imala jako teško postojanje. Svima treba Brčko, a danas i jedni i drugi imaju Brčko po Arbitražnom sporazumu. EU bi trebala stacionirati nove vojne snage u Brčkom, i bitno ih osnažiti“, poručio je Server.
Ni bivši predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan ne poetizuje prilike.
Govoreći o Bosni i Hercegovini povodom nedavnih polemika, u vezi s „non-paperom“ u kome se razmišlja o prekrajanju granica na Balkanu i podjeli BiH duž etničkih linija, on se prisjetio situacije od prije desetak godina. On je tada, kao izaslanik premijera Boruta Pahora, analizirao stanje u BiH i sam o tome sastavio jednu vrstu neformalnog dokumenta na nekoliko stranica te ga predao tadašnjem predsjedniku Evropskog vijeća Hermanu van Rompeju.
„Dobio sam osjećaj da ga ta analiza na desetak stranica nije zanimala ili da je nije ni pročitao. Kazao mi je, rečeno pojednostavljeno, da je pažnja Evropske unije – sve dok nema rata – usmjerena na Srbiju, da Srbiju treba što prije osposobiti i primiti u EU kako bi ona, kao regionalna sila na Balkanu, preuzela odgovornost za pacifikaciju Balkana.“
On kaže da je Van Rompeja tom prilikom upozorio kako je opasno na Balkanu govoriti o regionalnim silama, jer to vodi prema ratu. Kučan, također, kaže da je analiza koju je tada predao Van Rompeju, sadržavala “grube činjenice” o stanju u Bosni i Hercegovini, i to da ona nakon Dejtonskog sporazuma “propada”.
„Ne samo da ne funkcioniše nego da se raspada iznutra. Jer, ako se u 30 godina ništa ne dogodi i stvari ostaju na statusu kvo, to znači da je stanje sve gore, a podjele su sve veće. Ako se ništa ne učini da se zaustavi unutarnji raspad države, može se dogoditi i da dođe do raspada izvana“ – kazao je Kučan.
Na sličan način o stanju u BiH, pisalo se i govorilo u Njemačkoj.
„Bosna i Hercegovina je propala država“, ocenjuje se u analizi njemačkog stručnog magazina „Međunarodna politika“,čiji je izdavač Njemačko društvo za spoljnu politiku. Autor analize je Tomas Braj, dugogodišnji dopisnik agencije s područja jugoistočne Evrope, koji sada radi kao profesor politike i novinarstva, na više njemačkih fakulteta.
U članku pod naslovom „Opasno zatišje“, Braj ukazuje na mogućnost oružanih sukoba u tom „opasnom metežu“ čiji su sastojci, kako navodi, nacionalizam, korupcija, pritisak na medije i na pravosuđe, kao i indoktrinacija mladih.
Braj piše da je razlog za to „svađa među muslimanskim Bošnjacima, pravoslavnim Srbima i katoličkim Hrvatima koja je često prožeta i mržnjom“.
Glavna posljedica tog međuetničkog i međuvjerskog meteža je nedostatak „neophodnih političkih impulsa, koncepata i vizija za rešavanje brojnih sukoba“.
U članku se Balkan (i jugoistok Evrope) nazivaju „regionom bez perspektive“: iste političare, koji su decenijama na vlasti, i EU i SAD tretiraju kao partnere u sprovođenju reformi, demokratizaciji i modernizaciji, „iako su oni zapravo deo problema“.
Simptomi takve politike su „korupcija, zaostajanje po pitanju slobode mišljenja i medijskih sloboda, nedostaci u funkcionisanju državnih institucija i porast stope kriminala“, a posledica, piše u članku: „masovni egzodus“ pogotovo mlađih, dobro obrazovanih ljudi.
A one ljude koji ostanu, piše Braj, politički lideri „motivišu“ nacionalističkim tonovima kako bi zbili sopstvene redove pod vođstvom istih tih političkih figura: „Jer, navodno samo sopstvena politička elita može da spasi svoje sunarodnike od zla koje preti od komšija drugih nacionalnosti.“
Braj uočava da je taj koncept potpuno propao, ali se „Zapad i dalje ponaša, kao da sve ide po planu, miri se sa stanjem tješeći se: „Najvažnije je da vlada mir – kao da ta deviza, nešto znači, nakon građanskih ratova devedesetih godina, tokom raspada Jugoslavije“.
Svakako: Server, Kučan i Braj nisu jedini, koji vide da je nešto trulo u državi Bosni i Hercegovini, niti su slučajni istupi Predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika, miroljubivi i na Ustavu zasnovani zahtijevi da se narodi i entiteti mirno dogovore i da se mirno, uspostavi ustavni poredak zasnovan na Dejtonskom sporazumu, a ne na sili koju su ovdje primjenjivali trećerazredni zapadni diplomati.
Njegov stav o mirnom dogovoru ili mirnom razlazu, iskoristio je lider HDZ-a i Hrvata u BiH, Dragan Čović, kako bi snishodljivo i poslušno, odgovorio na stav Njemačke vlade o odbacivanju „koncepcije legitimnog predstavljanja“ koju zastupa HDZ u BiH, riječima: „Znate, Bošnjaci su unitaristi, Srbi su separatisti a jedino smo mi Hrvati za BiH“.
Čović je etiketirao Srbe koji ne traže ništa više od Dejtonskog okvira i zaboravio da Bošnjaci kao najbrojnija nacionalna zajednica u BiH, nisu ni za kakvu državu, nego su, ako je vjerovati Bakiru Izetbegoviću, spremni za rat. Naime, Bošnjaci a nekad Muslimani, ona su etnička zajednica koja nikada nije imala bolju „majku državu“ od Jugoslavije (koja ju je konstatovala – kao naciju) koja je, danas, sebe dovela u priliku da se kocka i sa sudbinom ove koja joj je preostala – Bosne i Hercegovine.
Iako u Beogradu i cijeloj Srbiji, uvijek kažu „Bosna“, oni pri tome misle na ono što je objavljeno kao vijest ili kao politička odluka, Izetbegovićeve (Alijine ili Bakirove) Stranke demokratske akcije, u njihovom, Sarajevu.
Svi koji idu u Sarajevo moraju vjerovati Izetbegoviću, a ne svojim očima. Trebaju zaboraviti bradate fanatike i zamotane i zakrabuljene žene, koje sreću na ulici, a hvaliti „evropski islam“, koga u Sarajevu više uopšte nema i zaklinjati se u „evropski put“, koji Sarajevo uopšte ne želi i koga se plaši. Islamski ekstremisti su braća po svijesti i po ciljevima takvom Sarajevu, ali fanatizovani vojnici SDA ne žele u ovoj fazi izgradnje Islamske države govoriti o tome.
Kao tajno oružije to će biti objelodanjeno i upotrebljeno poslije.
U cilju ubjeđivanja masa u legitimnost rata poslije rata, kadrovi koji su svoju intelektualnu suštinu napajali na izvorima „Islamske deklaracije“ i životopisu Alije Izetbegovića, čuvajući stepen mobilizacije protiv neprijatelja, pokazuju otvoreno, da ne žele odustati od nasilja a ponekad samo retorički koriste i pojam „džihad“, samo za „unutrašnju upotrebu“.
Mnogi bošnjački intelektualac i musliman, pružajući otpor onima koji retorički koriste „džihad“, u unutar muslimanskom dijalogu, ulazi u odmjeravanje sa islamistima koji ih „diskredituju“, nastojeći da nametnu tvrdnje da suprotstavljanje njima zapravo znači suprotstavljanje islamu.
Sa druge strane, na način kako su oni prisvojili islam – tako je SDA prisvojila i uzurpirala pojmove patriotizma i države.
A to znači: ko napada Bakira i Sebiju i ružno govori o Aliji Izetbegoviću, taj je protiv države, te „hiljadugodišnje Bosne“.
Poneki intelektualac je nalijepljen sa obe etikete: protivnik islama i neprijatelj države, bez potrebe da se ta semantička i politička korelacija, islama i BiH, ikome objasni.
Pošto u svojim politikama koriste politički motivisano nasilje i grupe organizovane na vjerskoj osnovi, akcije koje u ime islamizma i SDA izvode ekstremni, bradati muslimani, poznati kao mudžahedini u ratu, a u miru kao vehabije, dobile su svoj odgovor u vidu pojma i definicije – islamistički terorizam. Zato je Bosna i Hercegovina još uvijek više prostor nego država, predmet potkusurivanja i zemlja na stranputici.
Građani su naučili na to jer niti znaju za bolje, niti, ono bolje zaslužuju.
Mržnja je sveprisutna kao da je rat bio tu i juče, iako se završio Dejtonskim sporazumom, potpisanim prije 25.godina.
Zemlja zvana Bosna i Hercegovina sa Sarajevom kao „glavnim gradom“, i danas je nesrećna zemlja koju ne vrijedi osvajati ili držati, a još manje se može podnijeti kao prijateljska.
Ona nikada nije bila država u pravom smislu. Njeni kraljevi bili su tek puka sprdnja poludivlje baronijade. Vlastela, koja strepi od rođenih, sebi najbližih; koji su im na kraju i dolazili glave.
Sarajevo, izvikani „glavni grad“, danas, predstavlja, tek kulturnu i istorijsku periferiju – civilizacijskog bolesnika koji svoju duhovnu nakaznost prikriva lažnom brigom za državu, kupujući za sebe status „grada žrtve“, i „grada patriote“, koji zbog toga, i jer je „glavni“, ima pravo suditi o svemu, suditi svakome, odrediti svemu mjeru i svrhu.
Bez poznatih naučnika, književnika i pjesnika, bez ičega vrijednog što bi artikulisalo ili simbolizovalo, ova duhovna kasaba, predstavlja jedinstvenu ostavštinu osmanske tiranije, kvazi-imperijalnog austro-ugarskog identiteta, komunističke bahatosti i bezbožništva te vehabijske „avangarde“, zbog koje svi trebaju da šute i umru šuteći.
Od dana, kada se, u jedinstvenoj borbi protiv Vezirskog grada Travnika, prvi put izborilo da bude centar vlasti, Sarajevo je titulu i taj položaj ljubomorno čuvalo snishodljivim odnosom prema svakoj vlasti, odakle god došla i kakva god bila.
Iako je bilo trenutaka, kada su drugi i drugačiji, dolazeći sa prividne periferije, snažno pokretali tu žabokrečinu i stvarali neprevaziđena djela, bogatog stila i izražaja, puna vrijednih pouka. Ali, svaka nova vlast zahtijevala je odricanje od stvorenog i negiranje posebnog i vrijednog.
Oni bez kojih Sarajevo nikada ništa nije znalo stvoriti, otišli su na bolje mjesto, a bolje mjesto bilo je i Tuzla i Travnik; Bihać i Zenica – Beograd i Zagreb, Beč i Pešta. Sarajevo ih se olako odreklo i prekrižilo, u ime vlastite sebične prirode, gladi i bjede, želje da bude vlast ili uz vlast i zbog svog plitkog uma.
U ovom gradu (po)štovani i opjevani su mnogi nikogovići, panduri i ušljivi vlastodršci; u njemu su se povampirili el Huseini i Muhamed Pandža dok su iz njega protjerani Meša Selimović i Mak Dizdar, a u njemu je umoren Hamdija Pozderac.
Kvazi elita, puki činovnici ove kasabe, nisu anatemisali samo dojučerašnje Sarajlije – proganjali su oni moćnim polugama vlasti, kakva god ona bila, Derviša Sušića i Skendera Kulenovića a velikan i nobelovac, Ivo Andrić proskribovan je i izvrijeđan. Da bi zajedno, sa Petrom Kočićem, Svetozarom i Vladimirom Ćorovićem, Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem, svi skupa bili označeni mrziteljima Bosne a posebno muslimana.
A tek i posebno: Kulina bana, Valtera (Vladimira Perića), zajedno sa Gavrilom Principom, Đurom Pucarom Starim, Vojvodom Stepom i predsjednikom Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a Vojislavom Kecmanovićem „Đedom“ i mnogim drugim antifašistima, sarajevski duhovni janjičari su navrat-nanos protjerali sa ulica, iz biblioteka i iz kolektivnog pamćenja; u gradu i na cjelom prostoru koji je bio pod jurisdikcijom te proklete avlije i prljave kasabe, nazovi grada.
Sa njima su protjerani zauvijek i Mustafa Golubić, Sulejman Filipović, Hasan Brkić, Nurija Pozderac, Fuad Midžić, Muhamed Džudža, Muamer Repovac, Džemal Bijedić, Fadil Jahić, a na periferiju, u male beznačajne uličice otjerani su i Meša Selimović, Fadil Jahić Španac, Osman Karabegović, Sead Kapetanović… i svi drugi povezani sa otporom Ustašama i Nacistima, bez obzira da li su muslimani ili su Srbi i Hrvati.
Uz anatemisane borce protiv fašizma i plejada snažnih istorijskih ličnosti, intelektualaca i duhovnih stvaralaca dobila je etiketu neprijatelja i optužena da je nanijela više štete „zemlji Bosni“ nego sve strane vojske koje su kroz nju marširale.
Vojnici ove nemilosrdne hajke prema svemu razumnom, a drugačijem, bili su mali intelektualni pacovi, sa kupljenim diplomama „doktura“ i „profesora“ – polupismeni debili i tumači prošlosti i budućnosti, uporno su bacali svoj pogled preko plota i oživljavali ga u riječima mržnje koje su trebale ublažiti jadnu i bijednu sadašnjost.
Stvarnost se zatrpavala utjehom jadnika da sa druge strane plota „čuči neprijatelj“ koji sprema napade, ali da je i njemu teško, da nema od čega da živi i da je, zahvaljujući baš Sarajevu, on na izdisaju i pred propašću:
„Neprijatelj se nalazi pred konačnim porazom, samo treba još malo izdržati“, kao antisrpska i antihrvatska mantra zvonilo je novim Sarajevom.
Da se osnaži ta kukavička ideja tuđe propasti, kao metafora skretanja pažnje od naše sudbine, pobrinuli su se plaćeni kukavni novinari koji se u Sarajevu nikada nisu mogli sabrati na jednom mjestu, u jednoj redakciji ili oko jedne ideje, nego su, da bi bili glavni, osnivali sebi televizije i novine, da bi u svojim televizijama i novinama bili glavni. Bili jedini.
Nikoga oni nisu morali slušati, ni sa kim se dogovarati, jer je to jedini obrazac ponašanja u ovoj kasabi zadnja dva vijeka: ne dogovarati se ni s kim.
Sitne uhode, žbiri i politički poltroni, ideološki trabanti, kvazi novinari, sa minornim konzumentima svojih informacija okupljenim oko dva Avdića (Istraga i Slobodna Bosna) i hadžije Senada iz Sjenice.
Podršku im pružaju mali, neobrazovani, nadrndani internet bojovnici puni mržnje, puni „hrabrosti“ a duboko sakriveni iza svog „nickname“.
Kako su oni zajedno, uspješno ratovali za tu šuplju ideju: psovkama, uvredama i prijetnjama, otkrivajući da traktati o patriotizmu u Sarajevu bliskim sredinama i nisu ništa drugo do gomila fekalija, koja pluta u svakom kutku mišljenja i osjećanja, prisutnih i lansiranih iz ove kasabe.
A tek vjera: bez islamske jurisprudencije, egzegeze i teologije (fikha, tefsira ili kelama), a eshatologija i svjest o ahiretu – to je samo za Šejha Imrana za koga nisu ni čuli.
Islam koji znači Mir, nikada nije zaživjeo na ovom strašnom mjestu, šta više, posljednji umrli izdanak vladajuće dinastije, Alija, javno je poručio da će žrtvovati Mir zbog suverenosti.
Lažni muslimani u Sarajevu su shvatili poruku: suverenost u odnosu na Srbe i Hrvate je važnija od Mira tj. Islama, a suverenost u odnosu na strane sile, nikada nije ni postojala.
Od Visoke Porte, do Beča i Ćesara, NDH-azije (pri čemu je ovo zadnje posebno bitan izraz subjektiviteta), Hitlera i Klintona, životnom filozofijom jegulje i gliste, gmizalo je Sarajevo sve bliže svome potpunom besmislu i bezizlazu. Ništa u toj ideologiji nije bilo osim mržnje.
Zato zastupnike te sluganske ideologije imenuju kao kasabalije a neki su ih zvali i balijama. Slinavcima.
A autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini, bili su samo mrtvo slovo na papiru. Svi su u Sarajevu primali svojstva, iskustva i znanja – običaje i navike, kulturu i ponašanje, od svake vlasti s kojom su dolazili u doticaj i to primljeno pretapali, koliko god su mogli, pretvarajući u svoje, manje više sebično ali osobeno i subverzivno, prema kulturnim, ideološkim, političkim, te ukupnim društvenim praksama evropskog društva i poretka, a prije svega prema svojoj sabraći hrišćanima.
Sarajevo je u osmansko doba dalo najveće ubice među vladarima, koji su ubijali i bratiće (Morići), a kroz austro-ugarsku monarhiju izgradilo najgoru slugansku svjest, koja kroz narodne mase, na kapijama grada, sa hurmašicama i baklavama čeka svoga narednog okupatora.
Štovale su Sarajlije i kralja a komunizmu su dale najveće tirane i potvrdile narodnu spremnost da se svaki dan, u ime „Tita i Partije“, kamenicama bacaju na Boga, u koga, uzgred, nikad nisu vjerovale, niti ga se bojale.
Za tu ksenofobnu, mononacionalnu i sebičnu „pamet“, paradoksalna je i neprihvatljiva interkulturna hermeneutika, koja gradi drugačiju, evropsku poziciju specifičičnosti; otvorenu za ukrštanje kultura i umjesto takvog preplitanja, Sarajevo je svoju nacionalnu pripadnost pretvorilo u tvrđavu.
Hermeneutika smisla, teleologija duha, emancipacija čovječanstva, kao temeljni metanarativi moderne i njenog novovjekovnog utopijskog logocentrizma i scijentizma, te uvjerenja da će čovjek, konačno, sa svojim humanističkim potencijalima realizovati u 21 vijeku društvo potpune slobode, za Sarajevo kao simbol, predstavljali su maglu i nerazumljive pojmove čiste društvene fantazije.
Vjekovi proživljeni u Sarajevu, ostavili su planetarno razočarenje u porazima dva svjetska rata, u kojima je istorija na sve moguće načine demantovala pobjedničku utopiju i obećanja lidera.
Pokušaj da se „ljubav prema svom gradu“ nametne i izjednači sa ljubavlju „prema domovini“ nije dao rezultata.
Vrlo malo ljudi i gradova je bolovalo od te „istorijske i zavičajne“ bolesti, budući da su prvo, vjerom vezani hrišćani/kršćani, to stanovište o okviru, odbacili kao usko, izbjegavajući energično sporenje sa njim, zato što su imali važnijih briga i poslova.
Otišli su na Zapad i na Istok, ostavljajući Sarajevo da slobodno luta.
Zato i danas, u ime vjere i vjerovanja, politike, istorije i identiteta, živi u tom Sarajevu ideja uskogrudno shvaćenog prostora i njegovog interesa, vlastitog i tuđeg identiteta; smisla i suštine društvenih odnosa – nacije, države ili istorije, potkopavajući mir, rušeći stabilnost, prijeti novim ratom!
Izvor: Balkanska geopolitika
