Možemo li bez vlasti očuvati Kosovo?

Kosovo i Metohiju možemo sačuvati dok god kandilo ideala plamti u našim dušama. Taj plamen će kad-tad poroditi vlast dostojnu narodnih ideala

Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan. Odgovor bi mogao biti i da i ne. Ako posmatramo stvari sa stanovišta idealizma o kojem govori Dostojevski, a koji potkrepljuju istorijski primjeri, odgovor je da – bez vlasti je moguće očuvati Kosovo. Moguće je očuvati ga u srcu, u molitvi, u prenošenju ideala na potomstvo, i što ne reći – u popularnoj kulturi (muzici, filmu, na majicama, kačketima; dobar primjer je djelovanje naše popularne grupe Beogradski sindikat), rječju – baštiniti i čuvati ideju u krugu svog djelovanja i u skladu sa svojim mogućnostima. Nikada ne odustati od ideje da je Kosovo naša sveta zemlja bez koje mi više ne bismo bili mi, već neki drugi Srbi, skrojeni po mjeri okupatora i domaćih kompradorskih elita.

Ako posmatramo stvari u ovom ključu onda će plod zasijane ideje u našim srcima biti vlast koja će biti spremna da se odlučno i hrabro bori za Kosovo i Metohiju, bez ustupaka, bez trgovine svetinjom i iznošenja najviših ideala na EU(ropsku) pijacu, a što današnja vlast i sve tzv. demokratske vlasti usrdno čine.

Vlast i ideja

Vlast i ideja idu ruku pod ruku. Ako vlast postoji samo radi vlasti onda je narodna dužnost da je razvlasti, jer prosto rečeno ne bori se za ideale zbog kojih je i birana da vlada. A ako vlast ima ideju a ona ne živi u narodu ona će, prije ili kasnije, svakako propasti. Sasušiće se kao ono zrno iz Jevanđelja koje padne na kamenito tle (Mat. 13:5-6). Dakle, dužnost svakog pojedinca je da u svom srcu zasije ideal, ako to već nije učinio, a ako jeste da ga gaji, da se ne obazire na spoljašnje prijetnje, jer je ideja stvar duha i ne može biti ugušena spoljašnjom prisilom. Stoga je važno ponavljati da je velika snaga u svakom od nas. Ako u nama bude gorila buktinja ideje, po riječima Dostojevskog, ma ona izgledala slaba, nepraktična, idealna i smiješna u očima vlastodržaca i njihovih apologeta, uvijek će se naći neki čovjek koji će pristupiti svetoj stvari, ne plašeći se raskida sa pređašnjom politikom, mudracima pokoravanja i apologetama autokratije.

Karađorđevo zrno

Kao istorijski primjer navešću pojavu Karađorđa u vremenu najgoreg turskog zuluma i sječe knezova. U tom momentu, narod je obezglavljen, sve ugledne ljude Turci su posjekli. Izgleda da više nema nade. Očajni srpski narod se nalazi u, naizgled, bezizlaznoj situaciji. A onda se pojavljuje Karađorđe. Neko će reći da je to čudo, i, da, ja ću se složiti sa njim. To je čudo narodnog idealizma. Narod je vjekovima pjevao o Kosovu i oslobođenju Kosova, djeca su rasla uz jeku gusala koje su gudile, iz dubine narodne duše, o Marku Kraljeviću, silnom junaku Obiliću i knezu mučeniku Lazaru. Dakle, Karađorđe nije samo dar s neba nego i logična posljedica čuvanja narodnog ideala o slobodi duboko zapretanog u samu suštinu srpskog narodnog bića. Potpuno otvoreno da kažemo – mora se iskati da bi se nešto dobilo kao što se kaže u Jevanđelju („I ja vama kažem: ištite i daće vam se: tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se. Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvara mu se“, Luka 11:9-10). Naši preci su iskali, tražili, i kucali i Bog je odgovorio na njihove molitve. No ni tu nije bio kraj nevoljama. Kada je ugušen Prvi srpski ustanak (po Rankeu: Srpska revolucija) Srbi su podigli Drugi ustanak. Ideja o povratku Kosova u narodu je živjela kroz sve vijekove turske okupacije. Kosovo je oslobođeno za vrijeme vladavine Karađorđevog unuka kralja Petra I Karađorđevića, kojeg zbog tog podviga narod i pamti kao kralja oslobodioca i osvetnika Kosova. I ovdje se možemo pozvati na Jevanđelsku sliku o zrnu („Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, ono jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi“, Jovan 12:24). U srpskom slučaju: Bog je posijao, narod je bio plodna zemlja na kojoj je izrastao veličanstveni plod ideala za krst časni i slobodu zlatnu sažet u vapaju majke Jevrosime svom sinu Marku „bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogr´ješiti dušu”, Karađorđe je bio zrno koje je umrlo i mnogo roda rodilo.

Iznijeli smo samo jedan istorijski primjer, a sličnih možemo pronaći gdje god da se osvrnemo po polju istorije: Jevreji i povratak u Jerusalim, progoni Hrišćana i uzrastanje Crkve, stvaranje Republike Srpske, ruski povratak Krima… svi ovi primjeri su pobjeda ideala nad pukim pragmatizmom i vulgarnim materijalizmom.

U zaključku: Kosovo i Metohiju možemo sačuvati dok god kandilo ideala plamti u našim dušama. Taj plamen će kad-tad poroditi vlast dostojnu narodnih ideala.

Naslov teksta je pitanje koje je član kanala Ljetopisac postavio u komentarima

autor:Srećko Maksimović

(Telegram kanal Ljetopisac, 22. 6. 2023)