Najnovija Evropska imaginacija

0
135

Emanuelu Makronu nije prvi put da velike ideje vadi iz rukava. Početkom 2018. g. na godišnjoj konferenciji u Davosu izleteo je sa prilično radikalnom varijantom koncepta o EU u više brzina, govoreći: „Evropa treba da nađe novu ambiciju. Nisam naivan. Nikada nećemo izgraditi nešto tako kao što je ambicija 27. Ideja je da se Francuska, Nemačka i severna Evropa prestroje. Oni koji su ambiciozniji treba da krenu u zbližavanje“.

Posle ovih velikih reči nastao je tajac, ne samo kod Makrona nego i u najvišim političkim redovima Unije. Kao i ranije povodom jednog ozbiljnijeg istupa tadašnjeg predsednika Komisije, Žan-Klod Junkera septembra 2017, kada je predstavio dokument pod nazivom Stanje Unije. Politički duhovi EU ostali su skloniji svojoj politici netalasanja nego riziku reforme. Tu reč (reforma), doduše, Makron je više puta izgovorio, ali bez referenci na njen mogući sadržaj. Jedinu vezu sa stvarnošću izraz „reforma Unije“ imao je povodom pitanja o njenom proširenju. Makronov refren na ovu temu bio je: nema proširenja dok se Unija ne reformiše. Dakle, jasno o proširenju, a nejasno o reformi.

Danas, kada se evropsko i posebno naše javno mnjenje izaziva novom Makronovom idejom – tzv. evropskom političkom zajednicom – niko se ne seća njegovih prethodnih idejnih egzibicija koje su imale očigledne kratkoročne i prilično prizemne svrhe. Da li najnovija zamisao francuskog predsednika izgovorena 9. maja pred Evropskim parlamentom ima više jasnoće od one koju je ispalio pre četiri godine? Ko zna; za razliku od radikalne ideje o EU u više formacija, možda će neko strateško odelenje francuske vlade, ili službe spoljnih poslova EU, ili neki evropski think-tank, izaći sa predlogom za razmišljanje (reflecting proposal). Ali, to bi bilo samo naknadno osmišljavanje još jedne ideje za kratkoročnu upotrebu.

Jasno je da je instant-zamisao E. Makrona podstaknuta ukrajinskim ratom. Ali, kao što je pre četiri godine ozbiljan povod – nedovršena kriza zone evra – dobio njegov neosmišljeni odgovor, takav odgovor došao je sa iste adrese sadašnjim, takođe ozbiljnim povodom. Pogledajmo najpre pitanje o jasnosti ideje.

Šta bi, elementarno, značila zamisao o „evropskoj političkoj zajednici“? Po Makronu: „zajednica bi bila otvorena za demokratske evropske države koje neguju ključne vrednosti u oblastima politike, bezbednosti i demokratije“. Osim 27 država članica EU, ovde bi spadale države koje nisu članice EU, kao i one koje su samo u Nato savezu. Tako bi se ostvarila ambicija da sve države evropskog kontinenta obrazuju antirusku koaliciju. Sve sami poštovaoci „demokratskih vrednosti“, na čelu sa BiH i „Kosovom“. Pošto nova članstva u Uniji ovde ne spadaju u ciljeve, naglašavam – ni za zemlje tzv. zapadnog Balkana, jedina svrha evropske političke zajednice jeste usisavanje svih preostalih evropskih zemalja u savez strateško-vojnog tipa protiv Ruske federacije.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

Ovakav smisao gotovo bezazlenog izraza „evropska politička zejednica“ proističe iz citirane Makronove rečenice. Danas u zapadnoj političkoj, publicističkoj pa i naučnoj terminologiji, reč „vrednost“ predstavlja znak opšte prepoznatljivosti. Daleko od izvornog značenja te reči – kao najviše norme ili načela života pojedinca, grupe ili političke zajednice – u savremenoj zapadnoj upotrebi ta reč označava političku stvarnost koju silom „normativne imperije“ treba nametnuti svim zajednicama, državama, kulturama i civilizacijama koje (još) ne pripadaju ovom klubu. Pretenzija na univerzalni karakter zapadnih vrednosti potiče iz prakse njihovog nasilnog širenja na ceo svet. Stalno isticane vrednosti – a najčešće se pominju osnovna ljudska prava, demokratija i vladavina prava – u toj vrsti upotrebe predstavljaju najobičnije političke instrumente za uterivanje poretka poslušnosti državama koje ne slede zapadne političke imperative. Nije slučajno što se danas „vrednosti“ najčešće povezuju sa politikom kolektivne bezbednosti zapada. Njihova bezbednost postala je opštečovečanska vrednost, a zapravo je reč samo o medijski nametnutoj bezbednosnoj fascinaciji tamošnjeg javnog mnjenja. Ni Makronova citirana izreka ne ide dalje od te fascinacije, od tog zlatnog simbola koji medijski obuhvata misli i osećanja ubeđenih masa.

Da je Makron upotrebio samo izraz „bezbednosna zajednica“, bio bi mnogo jasniji, tj. više u skladu sa savremenom praksom sveobuhvatne bezbednosti preko sveobuhvatne hegemonije, što je opšteprepoznatljiva strategija Amerike i Nato saveza. Ali, on je izabrao umiljatiji izraz „evropska politička zajednica“. Taj izraz tradicionalno podrazumeva prećutno jedinstvo ljudi i njihovih bližih zajednica (nacija), koje po definiciji prethodi i čini preduslov svake bezbednosne i odbrambene aktivnosti date političke zajednice. Takvog jedinstva nema, niti je bilo, ni unutar Evropske unije, o čemu govori konstantan manjak uslova za njenu efikasnu spoljnu, bezbednosnu i odbrambenu politiku. Tri decenije posle njenog ugovornog formiranja, ona tavori između jače bezbednosne strukture – Nato saveza i bliže bezbednosne politike sopstvene države. Sada Makron želi da ovaj zahtevan koncept – evropska politička zajednica – proširi i na zemlje koje nisu okusile ni nasleđe ekonomskih prednosti evropskih integracija, a da se o zajedničkoj političkoj prošlosti ni ne govori.

Da Vas podsetimo:  Igor leči i u otadžbini

Ono što nije postignuto u miru, tokom decenija evropske integracije, sada se simulira povodom rata između Rusije i Ukrajine, koji je podignut na rang odlučujuće bitke nadolazeće epohe. Kao, Evropa i ceo miroljubivi svet sada se drže za ruke u strahu od katastrofične budućnosti. U Vladimiru Putinu stvoren je lik totalnog neprijatelja, tako da se tzv. slobodarski svet danas konačno može ujediniti u strahu od kataklizme. Evropski odgovor na ovaj zahtev istorije je Makronova „evropska politička zajednica“. Ona će volšebno objediniti ne samo „Evropljane“ u užem smislu (EU), nego i one najšire moguće, u svakom kutku kontinenta koji ostane slobodan, premda permanentno ugrožen, od Rusije. Eto, šta može jedan rat a ne može sila integracionih interesa u i van Unije. Život, politika i bezbednost postaju jedno, i sada ne treba zakerati oko pitanja – kako zapravo nastaju političke zajednice.

Ulazeći u rusko-ukrajinski rat i kao sekundaran i kao posredan igrač, Evropska unija u liku svog nesuđenog lidera, Emanuela Makrona, sada nastoji da bude veći katolik od pape. Ona od vojno-bezbednosnog seniora prihvata dužnost da postavi novi berlinski zid duž Evrope, koji će ponovo, iako zid koji deli jedan kontinent, podeliti čitav svet. A što se same Evrope tiče, njoj se u bedi ove podele smeši ni manje ni više nego jedna nova „politička zajednica“. U datom trenutku to je zgodan surogat za nastavak decenijskog zavlačenja tzv. zapadnog Balkana i ostalih zemalja istočno (koje imaju status „suseda“) novim modusom „zajedništva“ koji treba da oplemeni inače propale politike pridruživanja i pristupanja. Pošto za jedne nema realnog pristupanja, a za druge ni pridruživanja, sada se operiše još užom, prisnijom varijantom, ulaskom u nekakvu nedefinisanu političku zajednicu. Lepota tog imena i jeza pravog razloga stapaju se u jedno – u prinudnu zajednicu u kojoj će biti lepo samo zato što je neizbežno.

Da Vas podsetimo:  U čemu se sve ogleda pravna neosnovanost optužnice protiv predsednika Srpske

Na marginama rusko-ukrajinskog rata, Srbija reaguje ambivalentno. S jedne strane, pad popularnosti EU i srazmerni rast podrške Putinovoj Rusiji. S druge strane, kalkulacije o bržoj stazi pristupanja Uniji, pa makar bilo i gore nego što je danas. Na tom tragu stoji apstraktno zadovoljstvo vlasti i NVO sektora Makronovom izmišljotinom, uz oprez da nas koji napredujemo na tzv. evropskom putu ne zadržane radi pridruživanja onih koji su zaostali. Pa onda tonovi kao: to je ipak smišljeno za one koji su zaostali, a mi zadržavamo prednost postignutu prethodnih decenija (hej!), bez obzira na krajnji ishod, pa bila to i nekakva evropska politička zajednica. Sve u svemu – javnomnjenjski nered ravan totalnoj nepoznanici-karti iz Makronovog rukava. Ako su Ukrajinci u očaju zbog razorene zemlje i posledica koje prate ovu nesreću, te zato veruju u čuda, zašto u Srbiji, koja u proleće 1999. godine nije verovala u čuda, sada vladaju imaginarni evropski duhovi.

Kada bi se nekim sučajem ostvarili vašingstonski planovi o novoj gvozdenoj zavesi kroz Evropu, Srbija bi pripala redu država od severa do juga Evrope koje bi dobile ulogu vojne krajine naspram Rusije. Za razliku od drugih novokrajiških zemaljama, Srbija bi bila okrenuta protiv države sa kojom ima najbolja istorijska i bezbednosna iskustva, a na strani država protiv kojih je ratovala tokom prošlog veka. Nema velike države članice EU, računajući i Britaniju, a i šire od ovog ekskluzivnog Nato-bezbednosnog kluba, koja Srbiju nije bombardovala bar jednom, a ima ih koje su to činili više puta. I to je samo jedan od mnogih primera neprijateljskog delovanja tih država protiv državnih interesa Srbije. Nije reč o prošlosti, nego i o sadašnjosti.

Ako je bezbednosni ugao danas onaj na kojem insistiraju zemlje EU, imajući u vidu i Makronovu imaginaciju, onda Srbija ima pravo na svoj ugao gledanja shodno svom bezbednosnom iskustvu i realnom položaju. Kada bi Srbija, nekim teškim incidentom, izgubila svoj kompas u aktuelnim evropskim kretanjima, ona bi ostala bez orijentira u prostoru i vremenu i kao takva postala idealni vodonoša u tuđim ratnim žetvama.

https://srbijasvet.wordpress.com/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime