Svoj na svome: Ko je Gara Jovanović, žena koja je na Sinjajevini zaustavila NATO vojnike

Planinka Mileva Gara Jovanović, postala je poznata široj javnosti, kada je prošlog februara uspjela da uspori NATO trupe na crnogorskoj planini Sinjajevini.

A heroj je Gara i u svojoj porodici. Podigla je svoje troje djece, i još troje sestrino. U porodičnoj tragediji, njenu sestru je ubio muž, a Gara je tada prihvatila troje sestrino djece i podigla ih sa svoje troje.Na video-snimku koji je tada objavila Građanska inicijativa „Sačuvajmo Sinjajevinu“, vidi se kako Gara Jovanović po vrletima te planine, uz pomoć štapova, hoda po snijegu i pjeva pjesmu u kojoj su, između ostalog, i stihovi „Oj Filipe, baci minu, ne damo ti Sinjajevinu“, I “Čuvamo te mi, čuvamo od NATO pakta, ja sa ovoliko mojih junaka”, dok je prati nekoliko NATO vojnika na skijama i u maskirnim uniformama za snježne uslove.

Na Sinjajevini su se tokom februara održavale vojne vježbe NATO, protiv koji su brojni mještani i građani Crne Gore.

Sinjajevina je kuća planinke Mileve Gare Jovanović, njen dom, ona je tu sebi i poslodavac i direktor i čobanica, planinka, domaćica…u katunu Okruljak, gdje je i ove godine izdiglo petanestak porodica iz Bjelopalića. Čuva i muze stado od preko 280 ovaca, što svojih što tuđih, tačan broj se ne govori radi uroka, još 35 goveda, 15 njenih. I sve to smiri, kako se kaže na planini, ova 63 godišnja vrijedna žena, uz pomoć sestrične Nade, koja je završila prvi razred gimnazije, pomaže tetki, samo po stanu, jer Gara kaže, neću da dijete uništi ruke, ja sam morala, ona ne mora. Gara čuva i pomuze navečer sve živo iz stada. Gara siri, cijepa drva, puni mješine starim skorupom, kace kajmakom i sirom….

„Ovo je moj dom, moja kuća, koga ja da se bojim, moj otac je Šaranović, i porodica mojih roditelja je izdizala na Sinjajevinu, sjećam se, kao malu su mu stavljali u kotaricu, sa strane konja, i tada se tri dana putovalo od Bjelopavlića do katuna. I zašto bi se ja bojala NATO vojnika, još znam da je sva Crna Gora bila uz mene. Kada smo prošle godine držali stražu na Margiti, jednom dijelu Sinjajevine, i protivili se da ona postane vojni poligon, nakon toga dođu policajci u moj katun, u moj stan, i pitaju me kada ću da idem kući? A ja im kažem, ovo je moja kuća, zakucali ste na vrata mog doma da me pitate kada ću kući? Oni se zbuniše. A ja sam stvarno spremna da poginem za Sinjajevinu, ova planina treba da hrani generacije i generacije u budućnosti, ovo je majka svih nas, nas je Sinjajevina prehranjivala, ovdje se naše blago uvećavalo, odavde smo djecu školovali, porodicu podizali, djecu vaspitavali. I zato se ja ne bojim nikoga ko dođe na planinu. Kada sam bila mala otac mi je govorio – ti si planištak i tebe treba da se boje, a ne ti njih.”, priča Gara Jovanović za Sputnjik.

A heroj je Gara i u svojoj porodici. Podigla je svoje troje djece, i još troje sestrino. U porodičnoj tragediji njenu sestru je ubio muž, a Gara je tada prihvatila troje sestrine djece i podigla ih sa svoje troje.

„Ova mala što je kod mene tada je imala samo dvije godine, a moje troje i dva sina moje sestre su imali od deset do četrnaest godina. Tada sam imala veliku podršku supruga Marijana Jovanovića, sada su djeca i moja, i starija dva sina moje sestre, već našla svoje puteve, bogu hvala. A najviše zahvaljujući Sinjajevini, jer smo tu uvećavali naše blago, sve živo što smo imali. Probala sam ja i u gradu, živimo u Spužu, deset godina sam radila na živinarskoj farmi, i dobila otkaz. Šta ću, gdje ću, imala sam dvije krave i krenem na Sinjajevinu, treba djeci davati hleba da jedu, i uz veliki trud, evo svi su se školovali, našli svoje puteve“, priča Gara Jovanović.

„Moj najstariti sin Kosta se oženio, imam i unuka Krsta, dvije godine ima, a voli da dođe na planinu, povukao na babu. Kćerka Persida je završila fakultet, kao i najmlađi Todor, koji je trenutno sa djevojkom u Americi. I dvojica starijih sestrinih sinova su završili škole, Sreten Političke nauke, a Velizar Pomorski fakultet, sa mnom je sestrična Nada, koja mi pomaže na planini. Nikada mi gazda ne može dati novca koliko ja mogu ovdje stvoriti i zaraditi. Možda se ne mogu obogatiti, ali ovu slobodu ne bih ni za šta dala. Ovdje popijem kafu, ima nas par komšinica, popričamo koliko smo pomuzle, koliko ćemo bijelog mrsa sakupiti, kakva je trava… Kad odem kući u Spuž, odmah me pitaju šta misliš o političarima i da se izjasnim za koga sam. Ja kažem da političarima ne vjerujem, koliko im treba vjerovati vidjeli smo i oko Sinjajevine, dolazili su da nam daju podršku, a još nijesu promijenili odluku da ovdje bude vojni poligon. E borićemo se da ne bude“, priča Gara za Sputnjik.

Sinjajevinu je, kažu, kralj Nikola dao Bjelopavlićima, da je koriste preko ljeta. Dio koriste i Drobnjaci. Gara ističe da bi valjalo da se do katuna asfaltira put, sada postaji makadam, dobar. Struju dobijaju od solarnih panela, vodu su sproveli u stanove, kako se zovu drvene ili kamene kuće u kojima borave tokom ljeta. Neko ih naziva i gladama. Valjalo bi da ima i interneta, možda bi se mladi vraćali ovom poslu, priča Gara. Dometa za telefone nema svuda, pa Garu ne možete dobiti tokom čitavog dana. Kada malo smiri stado, ona se popne na vrh poviše katuna i tu ima dometa, vidi na telefonu ko je zvao, ko joj je poslao poruku. Sinovi i suprug su joj kupili jedan stari džip difender, Gara veli, spas joj je za planinu.

Garin skorup – Sputnik Srbija, 1920, 16.08.2023

Garin skorup

© Sputnik / Boban Novović

„Kada se popnem poviše katuna vidim stado Pavićevića oko 400 brava, bijeli se, pa stado Milana Minjića, ima, čini mi se hiljadu brava, i ostala stada, a meni srce puno. Naletiš na krdo konja koji slobodno lutaju zelenim prostranstvom. Živi planina, daje nam šansu da budemo sloobodni i podižemo djecu, školujemo ih. Zato je ovo blago Crne Gore, zato treba da je čuvamo. Ovdje sam slobodna žena i tako treba da ostane, tu sam svoja na svome. Mi smo obični ljudi koji žive od svog rada i koji su zadovoljni sa malo, nama je bitno da je porodica dobro“, poručuje Gara Jovanović.

Prošle jeseni sišla je sa planine sa stadom 2. novembra, otjerala ju je hladnoća. Poslednja se zadržala na Sinjejevini, jer ona je planištak neustrašivi, kako joj je otac govorio. Jedva sačeka do 1. juna, da se opet sa cijelim stadom, popne na Sinjajevinu, u svoju kancelariju od zelenila i kiseonika…

Većina porodica u Crnoj Gori ima neku Garu u svom rodoslovu, takve su heroine i podigle generacije potomaka.

I večeras će Gara Jovanović i njene drugarice planinke da pomuzu svoja stada i tanki mlazevi svejžeg mlijeka slivaće se u kalice i posude za skupljenje i pravljenje bijelog mrsa….Pokriće se Sinjajevina zvjezdanim tepihom i sjajnom mjesečinom, ako je vedro, ako naiđu tamni oblaci munje će nebo zaparati… Sjutra opet nepregledno zeleno prostarnstvo i Gara Jovanović sa svojim stadom, koja ne da Sinjejevinu, jer je to njen život…

autor:Boban Novović