NATO bombardovanje Srbije je genocid

0
1029

„Milosrdni anđeo“ – uranijum i karcinom

  • Dramatičan porast broja obolelih od malignih bolesti u Srbiji kao posledici dejstva 15 tona osiromašenog uranijuma, koliko je NATO bacio na Srbiju
  • Porast obolevanja, prvo od leukemije i limfoma, a kasnije i od solidnih tumora, sa latentnim periodom posle bombardovanja, pouzdan je pokazatelj da je razlog za to bombadovanje Srbije
  • Ne postoji prag – doza jonizujućeg zračenja iznad koje se indukuje nastanak raka, već svaka i najmanja doza jonizujućeg zračenja može da indukuje i kancerogenezu i mutaciju genoma

Piše: Prof. dr Slobodan Čikarić*

Tokom NATO agresije na Srbiju 1999. godine upotrebljena je, između ostalog, i municija sa osiromašenim uranijumom koja ima izuzetno štetno dejstvo na sve biološke sisteme. Na osnovu praćenja kretanja stope incidencije i mortaliteta od raka stanovnika Srbije od 2001. do 2010. godine, u radu se ukazuje na dramatičan porast broja obolelih od malignih bolesti u Srbiji kao posledici dejstva 15 tona osiromašenog uranijuma, koliko je tada bačeno na Srbiju.

Stanovnici svih uzrasta i oba pola za vreme i posle ratnih dejstava pri kojima je korišćena bojeva municija sa uranijumskim penetratorom bili su u situaciji da preko respiratornog i digestivnog trakta unesu u organizam radioaktivnu prašinu koja indukuje kancerogenezu i mutaciju genoma u ćelijama gonada.

Zaključeno je da podaci prikupljeni istraživanjem govore u prilog tvrdnji da je „Milosrdni anđeo“, preko osiromašenog uranijuma i neodređene količine plutonijuma 239, znatno uticao na povećanje broja obolelih i umiranje od malignih tumora u Srbiji. Poklapanje porasta obolevanja, prvo od leukemije i limfoma, a kasnije i od solidnih tumora, sa latentnim periodom posle bombardovanja, pouzdan je pokazatelj da je razlog za to radioaktivni materijal kojim je bombadovana Srbija 1999. god.

Uvod

U nuklearnim centrifugama iz rude uranijuma odvaja se uranijum 235 od uranijuma 238. Uranijum 235 služi kao gorivni materijal u nuklearnim reaktorima, nuklearnim elektranama i nuklearnim bombama. Uranijum 238 koji se naziva i „osiromašeni“ uranijum, procentualno je najzastupljeniji u rudi uranijuma (99 odsto) i predstavlja radioaktivni otpadni materijal. Trenutno, osiromašenog uranijuma ima na Zemlji blizu milion tona i predstavlja ozbiljan ekološki problem za zemlje u kojima se ovaj otpad nalazi. Da bi se ovaj radioaktivni otpad smestio u odgovarajuća skladišta (groblja) radioaktivnog otpadnog materijala potrebna su velika novčana sredstva. Uranijum 238 je alfa i gama emiter čije se vreme poluraspada kreće oko 4,5 milijardi godina. Ovaj radionuklid ima gustinu od 19,1 g/ml i 1,7 puta je gušći od olova, a 2,42 puta je gušći od gvožđa. Ovu osobinu uranijuma 238 iskoristila je vojna industrija NATO zemalja da bi praktično besplatnu sirovinu ugradila u bojevu municiju kao penetrator (probojna igla). Time se povećava probojna moć projektila (krstareće rakete, topovska i puščana zrna i sl.) u susretu sa čeličnom ili betonskom preprekom. Posle pogotka u čvrstu prepreku (npr. čelični oklop tenka), usled velike kinetičke energije, projektil penetrira zavisno od udarne brzine projektila (pri brzini 1000 do 2000 m/s, početna temperatura projektila kreće se od 497,6 °C do 1226,5 °C, a početna temperatura mete iznosi između 406,9 °C i 776,0 °C), jezgro se pali, pri čemu oko 70 odsto osiromašenog uranijuma sagoreva stvarajući okside („uranijumska prašina“, čestice 1–5 mikrona), koji veoma dugo ostaju u vazduhu oko mete u obliku aerosola. Delimično prelazi u tečnost koja deluje kao „šilo“, pa zbog toga prolazi kroz oklop tenka, stvarajući spoljašnju i unutrašnju kontaminaciju.

Avioni A-10 ispaljivali su projektile sa osiromašenim uranijumom na teritoriju Srbije i na jug Crne Gore

Vazdušne struje odnose ovu prašinu u više slojeve atmosfere, stvaraju se oblaci radioaktivne prašine koju vetrovi raznose na velika rastojanja.[1] Ova radioaktivna prašina pada na Zemlju, dospeva u površinske vode, biljke, domaće i divlje životinje. Stanovnici svih uzrasta i oba pola za vreme i posle ratnih dejstava pri kojima se koristi bojeva municija sa uranijumskim penetratorom su u situaciji da preko respiratornog i digestivnog trakta unose u organizam ovu radioaktivnu prašinu koja indukuje kancerogenezu i mutaciju genoma u ćelijama gonada.

Da Vas podsetimo:  Pesma Evrovizije, ko to prati i zašto, ako boga zna?

NATO je, koristeći uranijumsku municiju, izvršio agresiju na nekoliko zemalja, prosipajući na Balkan 15–20 tona uranijuma 238, na Irak 300 tona 1991. godine i 2400 tona 2003. godine, kao i neodređenu količinu uranijuma 238 na Libiju, Siriju i Avganistan. Naši i strani stručnjaci otkrili su u ovoj radioaktivnoj prašini i visoko radiotoksični transuranijumski radionuklid plutonijum 239 (r.br. 94; oznaka Pu; atomska masa 239), alfa emiter čije vreme poluraspada iznosi 24.000 godina.[2]

Osnovni principi radiobiologije

Nauka raspolaže bogatim iskustvom u vezi sa dejstvom jonizujućeg zračenja na biološke sisteme na Zemlji: bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine, eksperimenti sa nuklearnim oružjem na Maršalskim ostrvima, havarije u nuklearnim elektranama na Ostrvu tri milje, Černobilju i Fukašimi, radnici i pacijenti u zoni jonizujućeg zračenja u toku dijagnostičkih i terapijskih procedura sa generatorima jonizujućeg zračenja, eksperimenti sa jonizujućim zračenjem na in vitro i in vivo modelima i dr).[3]

Svaki biološki sistem na Zemlji može se uništiti odgovarajućom dozom zračenja. Što je specija na višoj filogenetskoj lestvici, to je osetljivija na jonizujuće zračenje. Čovek i sisari se nalaze na vrhu ove lestvice i 50% letalna doza za ove biološke sisteme iznosi pet greja (Gy).[4] Ameba se nalazi na najnižoj filogenetskoj lestvici i njena 50% letalna doza jonizujućeg zračenja se kreće oko 3000 Gy. I različita tkiva u istoj jedinki razlikuju se u pogledu radiosenzitivnosti. Kod čoveka je najosetljivija koštana srž i limfno tkivo, kao i gonade. Nervno, mišićno i tkivo endokrilnih žlezda spadaju u radiorezistentna tkiva. Radiosenzitivnost pojedinih ćelija zavisi od bogatstva reper sistema koji imaju zadatak da repariraju oštećene delove DNK. Jedan od osnovnih anksioma u radiobiologiji jeste stohastički odnos između doze jonizujućeg zračenja i kancerogeneze i mutacije genoma u ćelijama gonada.

Autor mape: Ljubiša Gvojić

To znači da ne postoji prag – doza jonizujućeg zračenja iznad koje se indukuju navedeni fenomeni, već svaka i najmanja doza jonizujućeg zračenja može da indukuje i kancerogenezu i mutaciju genoma. Latentni period u radiobiologiji je vreme između dejstva kancerogenog agensa i kliničke manifestacije malignog tumora. Za sistemska maligna oboljenja (leukemije/limfomi) taj period se kreće od 5 do 10 godina (prosek 7,5 godina), a za solidne tumore (95 odsto svih tumora) taj period se kreće od 10 do 20 godina (prosek 15 godina). Kod mutacije genoma u ćelijama gonada rađanje potomaka sa psihofizičkim malformacijama povezano je sa latentnim periodom koji može trajati i kroz nekoliko generacija.

Materijal i metode

Početkom šezdesetih godina 20. veka Svetska zdravstvena organizacija formirala je Međunarodni registar za rak. Prikupljani su podaci o kretanju malignih tumora u pojedinim zemljama i stvarana je mapa o globalnom kretanju malignih tumora. Dobijeni podaci su prvi put publikovani 1966. godine u publikaciji Cancer Incidence in Five Continents.[5]

Novo izdanje ove publikacije izlazilo je svake pete godine. Međunarodna agencija za istraživanje raka prikupljala je podatke o kancerogenim agensima i obaveštavala svetsku javnost o tim agensima. Godine 2015. objavila je spisak na kome je bilo 116 kancerogenih agenasa. Na trinaest mesta nalazile su se i materije koje emituju jonizujuće zrake.

Iz toga bi se mogao doneti zaključak da jonizujući zraci utiču na pojavu raka u 10 odsto slučajeva svih novoregistrovanih malignih tumora. Pratili smo kretanje mortalitetne stope od malignih tumora u SAD-u u prvoj polovini 20. veka. Ta stopa se kretala od 40 umrlih od raka na 100.000 stanovnika 1900. godine do 120 umrlih od raka na 100.000 stanovnika 1960. godine.[6]

Da Vas podsetimo:  Vojnici napred, eto mene nekad za vama

Koristeći publikaciju Cancer Incidence in Five Continents pratili smo kretanje stope incidencije u 9. i 10. deceniji 20. veka u svetu, Evropi i Srbiji (Vojvodina).

Grafikon 1: Kancer incidencija u svetu, 1988–1992. (standardizovana stopa incidencije na 100.000 svetske populacije)

Grafikon 1 pokazuje da je stopa incidencije malignih tumora u Srbiji (Vojvodina) gotovo dvostruko manja u odnosu na ove stope u Nemačkoj, Švajcarskoj, Engleskoj, Švedskoj. Naglašavamo da se ovaj odnos stopa incidencije malignih tumora u Evropi dešava uoči dolaska „Milosrdnog anđela“ na Balkan (NATO agresija na Srbiju).

Početkom 1999. godine (mart, april, maj) „Milosrdni anđeo“ prosipa po Kosmetu i Pčinjskom okrugu 15 tona osiromašenog uranijuma koji se pretvara u radioaktivnu prašinu mikronskih dimenzija. Formiraju se oblaci radioaktivne prašine koje vazdušne struje (vetrovi) raznose po Srbiji i Balkanu. Ukupna radioaktivnost 15 tona osiromašenog uranijuma iznosi 186 gigabekerela (GBq).

Prosečno je svaki stanovnik Srbije (i Kosmeta) dobio od „Milosrdnog anđela“ 18.600 bekerela (Bq). Dozvoljena količina uranijuma 238 u jednom litru pijaće vode iznosi 0,4 Bq ili godišnje 80 Bq. Treba istaći da se u radioaktivnoj prašini uranijuma 238 nalazio u tragovima i transuranijumski radionuklid plutonijum 239 (gorivni materijal u atomskim bombama).

Pođimo od pretpostavke da je u toku ratnih dejstava vetar doneo iznad Beograda oblak radioaktivne prašine od jednog kilograma (12,4 miliona Bq), a drugi oblak sa istom količinom uranijuma stigao je iznad farme u PKB (7000 krava muzara, 10.000 junadi, isto toliko svinja i ovaca, nekoliko miliona jaja godišnje). Radioaktivna prašina mikronskih dimenzija spušta se danima na Zemlju i dospeva u površinske vode, biljke i životinje na farmi. Mleko i mlečni proizvodi, meso i mesni proizvodi, jaja, dospevaju u trgovinski lanac Beograda.

Grafikon 2: Incidencija i mortalitet od raka na 100.000 stanovnika, stopa preživljavanja (%) u centralnoj Srbiji, 2001–2009. (u Republici Srbiji, 2010.)

Stanovnici grada su u situaciji da putem respiratornih i digestivnih organa unose radioaktivni materijal (alfa, gama) u organizam. Krvotokom ove čestice dospevaju do svake ćelije u organizmu. Biološko vreme poluraspada uranijumovih oksida rastvorljivih u vodi je relativno kratko: 10–20 časova, pomnoženo sa faktorom 10 dobija se vreme (5–10 dana) za koje se celokupni radioaktivni materijal izbacuje iz organizma putem urotrakta. Ali, i kratko biološko vreme poluraspada i relativno mala količina radioaktivnosti su dovoljni da indukuju kancerogenezu i mutaciju genoma u ćelijama gonada.

Kao što smo ranije naveli, klinička manifestacija sistemskih malignih oboljenja (leukemije/limfomi) će se desiti nakon 7,5 godina (prosečan latentni period), a za solidne maligne tumore (95 odsto svih tumora) prosečan latentni period je 15 godina. Psihofizičke malformacije potomaka zbog mutacije genoma imaju i duži latentni period u odnosu na tumore. Na osnovu izveštaja Registra za rak Instituta za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović Batut“, pratili smo kretanje stopa incidencije i mortaliteta od raka stanovnika Srbije od 2001. do 2010. godine.

Grafikon 3: Broj novootkrivenih slučajeva od raka u Republici Srbiji (7,2 miliona stanovnika), 2001–2010.

Prosečan rast stope incidencije u pomenutom periodu iznosio je dva odsto godišnje, tako da je ova stopa bila 2010. godine za 20,4 odsto veća u odnosu na 2001. godinu. U zapadnim i severnim evropskim zemljama i Kanadi ova stopa se povećala za 0,5 odsto godišnje, a u SAD-u ova stopa se smanjivala za 0,6 odsto u proseku godišnje u pomenutom periodu.

Mortalitetna stopa od raka rasla je u Srbiji 2,5 odsto godišnje i ovo povećanje iznosilo je 25 odsto 2010. u odnosu na 2001. godinu. Ova stopa se već 20 godina smanjuje za 1 procenat u proseku godišnje u zapadnim i severnim zemljama i Kanadi, a u SAD-u ovo smanjenje iznosi 1,6 odsto. Kada se relativni brojevi prevedu na apsolutne brojeve, dobija se ukupan broj novoregistrovanih malignih tumora u Srbiji (centralna Srbija i Vojvodina). Od 2001. do 2010. godine registrovano je 333.000 malignih tumora u Srbiji.

Ako se uporede brojevi novoregistrovanih malignih tumora u prvoj i drugoj polovini dekade dolazi se do podatka da je otkriveno 15.164 ili 9,5 odsto više tumora u drugoj polovini dekade. Radi se o statistički visoko signifikantnoj razlici.

Da Vas podsetimo:  Koliko još PONIŽENJA Srbija treba da istrpi od KOLONIJALNOG namesnika Kristofera Hila!?

U ovoj dekadi umrlo je 188.000 stanovnika Srbije od malignih tumora. U drugoj polovini dekade umrlo je 9835 ili 11 procenata više stanovnika Srbije, što je takođe statistički signifikantna razlika.

Očito je da je u životni miljestanovnika Srbije stigao jedan iliviše kancerogenih agenasa koji sudelovali istovremeno na stanovnike Srbije oba pola i svih uzrasta ito pre sedam do osam godina.Izdvojili smo 17 tumora različitih lokalizacija kod kojih jestopa incidencije bila veća od 10slučajeva na 100.000.Posebno smo izdvojili i grupisali u jednu grupu sva sistemskamaligna oboljenja koja vode poreklood koštane srži i limfnog tkiva(visokoradiosenzitivna zdrava tkiva i maligni tumori) čiji prosečanlatentni period iznosi 7,5 godina.

Grafikon 4: Broj umrlih slučajeva od raka u Republici Srbiji (7,2 miliona stanovnika), 2001–2010.

Pratili smo stope i incidencije mortaliteta od ovih malignoma od 2001. do 2010. godine. Do 2005. godine (kraj prosečnog latentnog perioda) rast ovih stopa je uobičajen, a onda se 2006. godine dešava veliki skok i jedne i druge stope: 59 odsto i 110 procenata.

Grafikon 5: Incidencija i mortalitet od leukemije/limfoma (C81-C96) na 100.000 stanovnika, stopa preživljavanja (%), centralna Srbija 2001–2009, Republika Srbija 2010.

Na kraju decenije (2010. godine) stopa incidencije je povećana za 108,8 odsto u odnosu na 2001. godinu, a stopa mortaliteta je porasla čak za 186,1 odsto u odnosu na 2001. godinu.

Grafikon 6: Broj novootkrivenih slučajeva od leukemije/limfoma (C81-C96) u Republici Srbiji (7,2 miliona stanovnika) u periodu 2001–2010.

Kada prevedemo relativne na apsolutne brojeve, onda dolazimo do podataka da je, u periodu 2001–2010. godine, u drugoj polovini dekade otkriveno više novoregistrovanih leukemija/limfoma za 80 procenata u odnosu na prvu polovinu dekade.

U drugoj polovini dekade bilo je 141,1 odsto više smrtnih slučajeva stanovnika Srbije od leukemije i limfoma u odnosu na prvu polovinu dekade. Radi se i u jednom i u drugom slučaju o visoko statistički signifikantnim razlikama i ovi podaci govore u prilog tvrdnji da je „Milosrdni anđeo“ preko osiromašenog uranijuma i neodređene količine plutonijuma 239, znatno uticao na povećanje i umiranje od malignih tumora u Srbiji.

Grafikon 7: Broj umrlih slučajeva od leukemija/limfoma (C81-C96) u Republici Srbiji (7,2 miliona stanovnika) u periodu 2001–2010.

Prema našim istraživanjima, na „dušu Milosrdnog anđela“ pada 15–33 hiljada novoregistrovanih malignih tumora u Srbiji i 10–18 hiljada umrlih stanovnika od raka u Srbiji svih uzrasta i oba pola (2001–2010. godine).

Zaključak

S obzirom na iznete podatke o brojevima obolelih i umrlih od malignih tumora zahvaljujući poseti Srbiji „Milosrdnog anđela“ 1999. godine, sledi zaključak: NATO agresija na Srbiju počinila je Genocid sui generis.

Literatura:

  1. Ackerman, V. L, del Regato A. J, Cancer, St. Lois, 1970.
  2. Čikarić, S., Radioterapija – Ilustrovana istorijaEcolibri, Beograd 2006.
  3. Jovanović, V., Petković, S., Čikarić, S., Zločin u ratu – genocid u miru, Službeni glasnik Srbije, Društvo Srbije za borbu protiv raka, Beograd, 2012.
  4. Registar za rak Instituta za javno zdravlje Srbije, „Dr Milan Jovanović Batut“, Beograd, 2001–2010.
  5. WHO: Cancer Incidence in Five Continents, Lion, France 1997.

*Autor je univerzitetski profesor u penziji, redovni član Akademije medicinskih nauka SLD, doživotni počasni predsednik Društva Srbije za borbu protiv raka.

Tekst je preuzet iz časopisa Društva Srbije za borbu protiv raka, br. 119, mart 2021.

Napomene:

[1] Za vreme havarije u nuklearnoj elektrani u Černobilju 1986. godine, radioaktivna prašina je stizala do Beograda – 1020 km rastojanja, čak i do obale Atlanskog okeana.

[2] Gorivni materijal u prvoj atomskoj bombi koja je eksplodirala u pustinji u Novom Meksiku aprila 1945. godine bio je Pu-239 – 5 kg.

[3] Jonizujući zraci dobijeni iz prirodnih ili veštačkih izvora su fotonske ili korpuskularne prirode: alfa, beta, gama, iks, elektroni, protoni, neutroni, negativni pi mezoni, teški joni.

[4] Jedan grej (Gy) odgovara energiji od jednog džula apsorbovanog u jednom kg mase.

[5] WHO: Cancer Incidence in Five Continents, 6 Lion, France 1997.

[6] V.L. Ackerman, del Regato A.J., Cancer, St. Lois, 1970.

Izvor: Između sna i jave

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime