OHRIDSKI BILANS: PROPAST NACIONALISTA, ĆUTOLOZI I RADNIČKA KLASA

0
83

Brisel i Ohrid su za nama. Počnimo od razbijanja glavne SNS laži u interesu čitave javnosti. Režimski mediji kažu: „Vučić ništa nije potpisao!”. „On mudro manevriše ne bi li ostvario neku dobit za srpski narod na KiM”, drobi SNS čaršija.

Ono što je prihvaćeno je pravno obavezujuće i bez potpisa. Vučić nije i neće potpisati nezavisnost Kosova ali prihvatanjem francusko-nemačkog predloga (Sporazuma) faktički je prihvatio sve tačke kojima Republika Srbija potvrđuje i obavezuje se da će poštovati nezavisnost kosovske strane. Ukoliko nekom to nije jasno, dovoljno je da posluša izjave Gabrijela Eskobara i Žozepa Borelja:

Direktna poruka Zapada

Drugim rečima, Vučić će taj potpis davati na rate kroz primenu Sporazuma. Te rate će biti toliko razvučene, a zatezne kamate toliko male, da prosečan građanin neće ni primetiti šta se tačno dešava u odnosima Beograda i Prištine. Mi to nismo izmislili, to je prosto praksa koja postoji od prethodnog Sporazuma iz 2013. godine.

Međutim, ovoga puta bilo je protesta i buna. U barem tri odvojene prilike, Srbija je protestvovala zbog Sporazuma iz 2023. godine. Nijedan protest nije premašio 50.000 učesnika. Prepuni kafići po Beogradu, kojem su puna usta Kosova, dok osrednja kolona ljudi protestanata prolazi pored njih je slika propasti nacionalističkog pokreta u Srbiji. Nakon svih identitetskih divljanja, prljavih ratova u kojima se ginulo i sticala bogatstva; nakon akcija protiv procesuiranja ratnih zločinaca i velikih demonstracija u kojima su opet ginuli ljudi; nakon hapšenja i maltretiranja požrtvovanih nacionalističkih boraca od strane ovog i prošlog režima, došli su do kraja puta. Jedan od njihovih čelnika je 2008. godine promenio odelo i podvrgnuo ih zapadnjačkoj spoljnoj politici i svetskom kapitalizmu bolje od svih prethodnika. Naterao ih je da prećute veleizdaju. Nova izgradnja je uvek moguća i biće moguća do proleterske revolucije. Međutim, mi im tu obnovu ne želimo. Mi protiv ove njihove trenutne propasti nemamo ništa. Strogo odvajamo patriote i rodoljube od reakcionarnih malograđana identitaraca i žalimo samo dve stvari. Prvo, što nad patriotima decenijama vladaju identitarci – oni koji bi da broje krvna zrnca i da se unutar kolonizovanog Balkana, umesto protiv stranih kolonijalista, bore do istrebljenja sa sebi susednim narodima. Uprkos toj višedecenijskoj prevlasti identitaraca, patriota još uvek ima u svim klasama i svim političkim opcijama. Drugo što nam naročito smeta kod propasti nacionalista je to što njihov radikalski zlatni dečak nije skršio samo nacionalističku već i svaku drugu politiku u Srbiji.

Da Vas podsetimo:  Izborni inženjering

JE LI VUČIĆ TO BAŠ SVE SAM URADIO?

Gotovo samostalno je razvio i utvrdio najreakcionarnije tendencije „srednje klase” ka nezainteresovanosti za bilo šta izvan njenog neposrednog komfora. Kao što uvek napominjemo u DP Plamenu, ova tzv. „srednja klasa” nije ograničena na stručnjake belih okovratnika, večito iscimane preduzetnike i sitne trgovce, već uključuje i sve one koji ekonomski nisu „srednje klase” ali misle i politički deluju kao oni. Pričamo o delovima radničke klase izmešane sa sitnim sopstvenicima, kako ekonomski tako i idejno. To su oni koji za bilo koju temu koja se ne tiče neposredno njihove lične finansijske stabilnosti, lične bezbednosti i relativnog komfora, aktivno odbijaju da se uključe. Pojedinačno mogu i često žele istrpeti narušavanja jedne od ovih stavki, ali narušavanje više stavki istovremeno ne trpe. Radnici među njima uglavnom nemaju nikakvog izbora pa opet uspevaju da pruže sporadičan otpor. Stručnjaci i sitni preduzetnici među njima imaju mnogo više izbora i mogućnosti, pa opet uglavnom biraju da ne pruže nikakav otpor i šire ideologiju pasivnosti i konformizma. Kao celina nisu tako nezainteresovani kao što se predstavljaju, naročito ako dolaze iz ove druge grupe. Naprotiv, oni svoju spontanu zainteresovanost aktivno guše dok ne postane nezainteresovanost. Kao što smo više puta napomenuli, ono što svojim delovanjem brane (ili misle da brane) često nije faktička materijalna sigurnost „srednje klase“, koliko njihova a i opšta društvena, ideja o srednjoklasnoj materijalnoj sigurnosti. Oni su više puta dokazali da u razvaljenoj instituciji zvanoj srpski politički život pod neoliberalizmom samo i jedino u stanju da se pobune kada se istovremeno dira u redovnost njihovih ličnih finansija, fizičku bezbednost i relativni komfor. Kompletna kosovska problematika ne dobacuje do njihovog komfora i stoga neće biti nikakvih većih političkih potresa. To su dometi sitnoburžujske politike u zemlji kojom vlada međunarodni kapital pod palicom radikalskog zlatnog dečaka – smrt svakog političkog društva ali i buran (mada ne nužno bogat) život neoliberalnih ispod-političkih kolektiva. Dva takva kolektiva smo naveli – propale nacionaliste i fanatične ćutologe tzv. „srednje klase”.

Da Vas podsetimo:  "Bakapraseći" Vučić

RADNIČKA KLASA: SUBPOLITIČKI KOLEKTIV DANAŠNJICE

I POLITIČKA SILA SUTRAŠNJICE

Kao i svaka vladajuća misao, konformizam ćutologa je misao vladajuće klase. Naročito je tragično u kapitalizmu vladajuća kapitalistička klasa, te njoj podređena domaća slugeranjska buržoazija, uspevaju da klase koje sebi podređuju navedu da prihvati njene ideje kao svoje. Međutim, u našem slučaju, dodajmo i da radnička klasa ponajmanje može da istraje u izigravanju „srednje klase”. To je zato što je radnička klasa ta bez čije eksploatacije nema ni kapitala a samim tim ni kapitalističkog društva. Iz njene ukupne radne snage nastaje sva nova vrednost i svi profiti koje pokreću kapitalističko društvo. Bez tog kretanja kapitalizam ne postoji. Zato ona po pravilu mora biti izloženija protivrečnostima sistema, njegovim grubostima i ogoljenim odnosima dominacije. Upravo zbog te izloženosti, radnici su po pravilu teži za integraciju u buržoasku ideološku i političku svakodnevicu. Drugim rečima, čak i kada je deo njih integrisan u red zakletih ćutologa „srednje klase”, upravo su oni najviše skloni da iz problematike lične finansijske stabilnosti skoče na nivo kolektivne finansijske stabilnosti. Ona kao takva još uvek nije revolucionarna, jer buržoasko društvo već ima institucije koje se bave kolektivnom finansijskom stabilnošću radnika. Međutim, zbog ovog njenog strukturnog položaja u kapitalizmu radnička politika je su svojoj suštini vitalnija. Njeni potencijali su beskrajno veći od sitnoburžujske politike koju smo opisali gore. Šta to novo imaju da nam ponude sitnoburžujski političari i njihove ušuškane mase ćutologa? Šta se to politički odvija u našoj zemlji oko Kosova a da to nismo već videli od Briselskog sporazuma 2013. do danas? Radnička politika kao politika radničke klase nosi u sebi potencijal da oslobodi sav ljudski rad od kapitalističke eksploatacije i da na tom temelju stvara novo društvo. Iako je već dugo na kanapima zbog decenija nemerljivog pritiska svetskog kapitala i domaćih buržuja, radnička klasa je svakako jedan subpolitički kolektiv današnjice i politička sila sutrašnjice. Ranije smo rekli da su stručnjaci koji su formalno nezavisni od stranke, a ključni za njen opstanak na vlasti zbog održavanja vitalnih institucija, tajni klijenti režima ali i najslabija karika SNS-ove vlasti, a sada dodajemo da je najslabija karika svakog kapital odnosa eksploatacija radničke klase. U jednom trenutku, komunisti će udesiti da se najprogresivniji delovi ovih klasa sretnu i samooslobode.

Da Vas podsetimo:  KAKVA KOALICIJA: IZMEĐU "SAMO, MI!" I "JEDINO, MI!“"

BORBA SE NASTAVLJA!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime