Na adresesu portala koreni.rs stiglo je pismo čitaoca portala koji je izneo svoj stav i svoje viđenje trenutnog stanja u društvu. Ako imate i vi da napišete ili dodate neki svoj lični stav možete nam poslati mail koji ćemo rado uz vašu dpzvolu objaviti.
ISKRENO…
Prije svega da se predstavim. Zovem se Ratko Vujisić, živim u Podgorici sa porodicom i već 33 godine radim u Institutu za javno zdravlje. Možda suština mog teksta uopšte nema dodirnih tačaka sa temama o kojima pišete, ali da Vam pravo kažem, najveći motiv mi je bio da sa Vama podijelim neke svoje impresije o nekim paradoksima koji su, nažalost, karakteristični za moju zemlju.
Naravno da ne bih želio naricati nad svojom sudbinom što sam zbog bolesti i smrti oca, pogibije strica i gubitka posla majke morao prekinuti studiranje u Novom Sadu, zbog nemogućnosti finansiranja, ali je neminovno da fakat što potičem iz radničke porodice koja je svoju ljubav prema domovini iskazivala na malo neuobičajan način za naše prostore, redovno izmirujući sve dadžbine prema državi, bez držanja ruke na srcu i mahanja zastavom u našem sistemu vrijednosti u kom su poltronizam, kameleonstvo i licemjerstvo glavne i najcjenjenije karakteristike, itekako passe.
Zar nije tragikomično gledati kako tzv. elita koja je na sve moguće načine pustošila i pljačkala državu bez ikakve kontrole i odgovornosti, koja je pošteđena ovozemaljskih briga i kojima je sada glavni prioritet, kako preko noći, mijenjajući „čvrsta ubjeđenja“, brišući doskorašnje statuse i na sve moguće načine pokušavajući zadržati ničim zaslužene privilegije, za koje su u normalnim državama nadležne institucije tipa tužilaštvo i sudstvo.
Pa zar nije paradoks da takva lica uživaju sve moguče blagodeti i imaju status uvaženih članova društva dok na drugoj strani lica koja ukazuju na te i takve devijacije imaju status marginalaca, koji će uvijek biti dežurni krivci za sve.
Pa zar isto tako nije paradoks da dok se oni baškare u desetinama stanova, na drugoj strani ljudi sa preko 40 godina radnog staža nemaju ni riješeno stambeno pitanje ili žive u roditeljskim kućama starim preko 50 godina. Dušebrižnici će odmah reći- ko vam je kriv kad ste nesnalažljivi.
Pa zar nije paradoks da uvaženi članovi našeg društva na sve moguće načine izbjegavaju plaćanje bilo kakvih dadžbina državi, naravno zaogrnuvši se zastavom ili držanjem ruke na srcu, dok na drugoj strani marginalci i obično pučanstvo se itekako disciplinuju.
Mislim da je paradoks i to što je pripadnost partiji pitanje života ili smrti jer ljudi koji ne žele da se prepoznaju po tome su anatemisani i praktično bez ikakvih prava.
Pa zar nije paradoks da dok njihova djeca imaju zagarantovane milionske poslove i fantomska radna mjesta u raznim ministarstvima, agencijama, direktoratima…, naša djeca moraju da danonoćno bdiju ispred ambasada kako bi svoju sreću potražili na raznim gradilištima, javnim nužnicima i ulicama svijeta.
Sa nadom da ćete pročitati ovaj malo duži mail, srdačno vas pozdravljam.
Vujisić Ratko, Podgorica
