Pet koraka za NATO odstrel za svake zemlje

0
135

Protiv svake od zemalja koju stavi na svoj spisak za odstrel NATO preduzima pet osnovnih postupaka: lociranje, dovođenje u zavisan položaj, ucenjivanje, kontrola građanstva i prinuda.

NATO najpre mora da odluči koju zemlju u datom trenutku da kolonizuje. To, podrazumeva se, predstavlja gozbu u pokretu, jer – kako je još onomad Čerčil objasnio – NATO nema stalne prijatelje, ima samo stalne interese. Ti interesi onda motivišu NATO da nacilja zemlje bogate resursima poput Nigerije ili Iraka, ili neke druge poput Irske, Srbije ili Estonije koje bi mu mogle obezbediti geografsku ili političku prevagu u nekom trenutku.

I kao što se parazit svom domaćinu učini neophodnim, i NATO se po odabiru žrtve svom plenu mora prikazati kao nezamenljiv za opstanak. A kako je to najlakše učiniti kontrolom žrtvinih prihoda od izvoza, NATO te prihode mora učiniti zavisnim od onog što NATO časopis Ekonomist naziva „slobodna trgovina“ – od poretka po pravilima NATO, prema kojima domaćin sme da izvozi jedino pod NATO uslovima i u valuti po izboru NATO, što je danas skoro bez izuzetka jenkijevski dolar.

Stoga su, pošto su Britanci 1922. osnovali svoju marionetsku Slobodnu državu Irsku (Irish Free State), britanski petokolonaši i dalje kontrolisali irsku govedinu, bankarstvo i proizvodnju keksa i piva. I kako taj režim nije imao nikakve mogućnosti da izazove svog neokolonijalnog gospodara, tako ni danas resursima bogate države Latinske Amerike i Afrike u NATO orbiti nisu u položaju da bi mogli da se suprotstave svojim gospodarima, bez obzira radi li se o Francuskoj koja pljačka Jemen, SAD koje pljačkaju Irak i Siriju, ili o Evropskoj Uniji koja Ukrajinu koristi kao sopstveni centar vlastitih šema za pranje novca i trgovinu belim robljem.

U malo verovatnom slučaju da Irska, Nigerija, Ukrajina ili bilo koja druga zemlja poput Sirije iznedri rukovodeći kadar sposoban da se suprotstavi NATO-u, te zemlje će i dalje morati da računaju s tim da NATO kontroliše sve njihove izvozne prihode, unutrašnje investicije i poreze. To se najjasnije vidi u Irskoj, koju su danas kolonizovale američke kompanije iz Silicijumske doline, čiji zaposleni svojim porezom na dohodak pokrivaju najveći deo budžetskih prihoda Irske, i čije najniže strasti dovode do procvata biznis poslovne pratnje. Ako bi Amerika tek tako rešila da jednog dana odustane od toga da Irska bude njeno čvorište u EU, irska ekonomija bi se jednostavno istopila. A ako se čitaoci pitaju zašto države poput Irske, Britanije i Ukrajine imaju tako nesposobne lidere, neka znaju da se baš takvi i biraju da bi branili NATO i interese Silicijumske doline, a ne interese vlastitog naroda. Zato, kad vam danas neko priča o permanentnoj vladavini, treba da znate da on ne govori o državnoj službi, već o vladavini kompanija na NATO liniji koje sve svoje bitne poteze vuku iza kulisa.

Političare i druge ljudi od interesa za tako ciljane kompanije NATO kontroliše podmićivanjem. Uzmimo na primer obnovu Ukrajine po predlogu NATO, u okviru koje je irski režim obećao da će obnoviti ukrajinsku Rovenjsku oblast. To u suštini znači da će veliki građevinski poslovi biti dodeljivani kompaniji CRH, dobavljaču za najveće irske građevinske kompanije, koja je sinonim za korupciju širokih razmera postala još od osnivanja Slobodne države Irske. I ako ukrajinski rodoljubi bez političkih veza sa huntom oko pokvarenog Zelenskog i dalje misle da će se u tom obećanju biti ponešto i za njih, nek znaju da je to samo san, jer mito i korupcija na taj način ne funkcionišu.

Da Vas podsetimo:  MRAČNE IGRE OKO KOSOVA

Američki milijarderi Čak Fini i bivši saradnik nacista Džordž Soros poslužili su kao glavni kanal za slanje milijardi predviđenih za mito u pravcu Irske. Finijeve milijarde bile su naročito važne kad su vođe IRA, potplaćene od CIA, napustile partiju Šin Fein, za čije je ključne vođe dokazano da su bili na Sorosovom platnom spisku. A pošto je Fine Gael, vodeća konzervativna stranka Irske, uspešno kolonizovana još davne 1970. kad ju je u međunarodni džet-set promovisao veliki bos Goldman Saksa, Piter Saterlend, irski korumpirani lideri još od tada su potpuno na liniji s ekipom NATO. Irsku Laburističku stranku, koju je svojevremeno finansirao legendarni antiimperijalista, Džejms Konoli, sada predvodi razmažena bogatašica i okoreli rusofob, Ivana Bačik, čiji je deda Karol za potrebe Hitlerovog Vafen SS-a rukovodio ogromnim fabrikama u Čehoslovačkoj. Za irsku stranku Zeleni, kao i za sve druge zelene stranke ma gde da su, nije bilo nijednog za životnu sredinu blagotvornog rata koji je NATO vodio da nije dobio i njihovo bezuslovno odobravanje i podršku.

Ono što je bitno da se za svakog ovakvog političara ne zaboravi je da su, bez obzira šiju li im odela italijanski ili francuski krojači, tek puke NATO sluge, onako kako su to u maskirne uniforme zaljubljeni Zelenski, ili britanski gangsteri koji su posredstvom Istočnoindijske kompanije gospodarili Indijom čitavih 200 godina, ili gangsterske porodice slizane s NATO koje siluju i pustoše kurdske delove Iraka još od Prvog zalivskog rata. I zaista, kad smo već kod Iraka, zar ne deluje neverovatno da je baš kurdski deo Iraka, tako bogat naftom, jedan od najvećih izvora ilegalne imigracije u EU, i da NATO, sa ustima punim izgradnje nacije, demokratije i trans parada ponosa, sa svojim ubicama regrutovanim među Kurdima postupa ovako brutalno? I kad obični Kurdi s njima tako prolaze, zamislite samo kako prolaze irački Mandejci, Jezidi, Sirijci i Haldejci, dok im NATO neobuzdano pljačka zemlju ? I možete li i zamisliti kako bi Krim prošao da se nije na vreme ujedinio s domovinom Rusijom, upravo u trenucima dok je Pusi rajot po njoj skrnavila crkve i dok su Šel i Ekson Mobajl, dve kompanije duboko upletene u ukrajinsku krizu, oko njega već počinjali sa bušenjem u potrazi za naftom?

Mito je bio najkorisnije oruđe u rukama ne samo Rimljana koji su se tako i Isusa dočepali za šaku šekela. NATO je na kartu Jude odigrao bezbroj puta, dobro znajući da većinu onih u sredini može prisiliti, podmititi ili kupiti ne bi li mu pomogli da se reši onih koji pružaju otpor Imperiji.

NATO, avaj, nastavlja da se bori s onima koji sporo uče, koji rukovode mestima poput Irana, Sirije i Rusije, koji neće da svoju dušu prodaju za sitniš, ili za kaiš „dlakave slanine“ (streaks of hairy bacon – sirotinjska hrana u nekadašnjoj Irskoj – prim.prev). I mada se pribojava da bi takvi mogli rasplamsati pobunu i otpor, ako im ikako može uskratiti kiseonik, NATO će svoj posao ipak nastaviti. I dok god stanovništvo održava u životu s malo hleba i virtuelnih igara, NATO može mirno nastaviti sa džeparenjem.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

A to je mesto na kojem se u igru uvode masovna propaganda, dobrotvorne organizacije, NVO i ljudi sa D spiska (D-listers), poput Grete Tunberg i Zelenskog – jer, dok je stanovništvo jalovo, ulenjeno i ravnodušno, sve je u redu. U tom smislu važno je reći da nema veće zablude nego pretpostaviti da bi sve krenulo na bolje samo kad bi obični Amerikanci saznali šta njihova vojska radi dečacima i devojčicama u Iraku i Avganistanu. Činjenica je da javno mnjenje ne samo da nije briga, već ga nikad nije ni bilo briga. Filmovi poput Američkog snajperiste, Pada crnog jastreba ili Ramba vrhunac su njihovog poimanja. Više je Parižana izašlo na ulice da proslavi titulu svetskog prvaka u fudbalu nego što je 1944. pozdravilo De Gola i oslobodioce.

Kad je polno ambivalentni Roderik O’Gorman (Roderik O’Gorman) postao Ministar za decu u aktuelnoj vladi Irske, smesta je najavio da će njegov prvi prioritet biti da ubrza proceduru oko operacije promene pola na engleskoj sada već potpuno diskreditovanoj i osramoćenoj Klinici Tavistok (Tavistock Clinic) za irsku decu za koju sam tvrdi da su rođena s pogrešnim polom. O’Gormana nikad neće stići kazna za kastriranje stotina irske dece jer će se američke farmaceutske kompanije, koje predstavljaju samu srž irske privrede, već postarati da on sve preživi, ne samo da bi i dalje ružio političku scenu, nego i da u godinama pred nama nastavi da upropašćava na hiljade osetljivih irskih mališana – od tog zavisi njihov profit. Svakom Ircu koji htedne da se suprotstavi ovako zlonamernom namesniku, kao i svakom Britancu koji bi pokušao da se suprotstavi Toni Bleru, postaće jasno da iza njih stoje čitave mreže lažnih NVO i dobrotvornih organizacija na platnom spisku NATO, što najčešće bude dovoljno da ih sačuvaju.

Pa čak i ako do toga ipak dođe, NATO uvek ima nekoga poput Smedlija Batlera (Smedley Butler), borbenog Kvekera, koji je objasnio da je rat u stvari najobičniji reket (War is a Racket, njegov je antiratni pamflet koji je objavio na kraju karijere razočaran profiterstvom, propagandom i nepravdom vojno-industrijskog i obaveštajno-spoljnopolitičkog establišmenta, pa se njime usprotivio učešću Amerike u inostranim ratovima smišljenim zato da od njih korist imaju jedino finansijski i industrijski krugovi. – prim.prev) u kojem se uobičajeno pribegava brutalnoj sili da oni koji je primenjuju, poput samog Batlera, unište svakog ko bi se i samo usudio da im se suprotstavi. Kad samo pogledamo otpor u Azerbejdžanu, Nigeriji, Sajgonu, Santjagu de Čile, Varšavi ili Belfastu, uvek ćemo morati da uzmemo u obzir i pesmu The Cry of the Morning, (čije reči na engleskom možete pogledati ovde, prim. prev). Tako su se posredničke NATO snage dočepale Asanža, Lumumbe, Martina Lutera Kinga (koji je protestovao protiv Koka Kole na sam dan kad su ga smakli), Kena Saro-Viva (Saro-Wiwa), brutalno ubijenog nigerijskog aktiviste, Darje Dugine, malteške novinarke Dafne Galicije (Daphne Caruana Galizia), i još mnogih stotina i hiljada drugih, jer spisku žrtava NATO nema kraja.

Da Vas podsetimo:  Kratka istorija genocida na Kosovu i Metohiji

Kraja nema ni dijagnozama. Ili je bolje reći prognozama, gde se u najgrubljim crtama vidi šta je nužno činiti i šta sve valja ispraviti za oslobađanje iz samrtnog NATO „zagrljaja“. I koliko god da je mač sa dve oštrice u vidu inostrane pomoći potreban, mezimci NATO-vog Svetskog ekonomskog foruma nastavljaju da užurbano isušuju močvaru pod svojom zelenom zastavom, podižući svoj jednodimenzionalni Jerusalim, dok im se „Večni Rim“ raspada pred očima. A to se lako da razumeti i iz fašističkog slamanja protesta slobodarskih kanadskih kamiondžija, a potom i holandskih, nemačkih i italijanskih zemljoradnika, na kraju i iz poznatog truizma Olivera Goldsmita, irskog pesnika iz 18. veka (Oliver Goldsmith, The Deserted Village), da „kad srušite ponositog seljaka, on se nikad ponovo neće uspraviti“ (a bold peasantry, their country’s pride, when once destroyed, can never be supplied”), pogotovo ukoliko ostvare distopijski Vrli novi svet Klausa Švaba.

Sve ovo ne znači da treba da „ostavimo svaku nadu“, nego da uvidimo realnost i okruženje. NATO lideri i oni koji im služe nisu ništa drugačiji od „kraljica gladi“ (tako je kraljicu Viktoriju tokom „Velike gladi“ nazvao irski revolucionar Mod Gone, premda je zabeleženo da je od svoje vlade ona ipak tražila da se izgladnelom stanovništvu pomogne – prim. prev.), cezara i raznih oligarha iz davnašnjih vekova, koji su englesku decu terali da se radi čišćenja provlače kroz dimnjake i rade u rudnicima uglja. Njihovo je uverenje da svi mi ostali postojimo samo zato što su nam oni to nevoljno dopustili – i koliko i sami u tu njihovu ujdurmu poverujemo, oni toliko i jesu u pravu.

No, dijalektička rasprava o tome šta jeste ispravno, a šta nije nikad neće biti okončana. Dobre duše poput Džulijana Asanža nastavljaju da se bore za pravdu i u najgorim mogućim uslovima, a u ovim danima rusofobije zasnovane na neznanju i dezinformisanju, i nama bi vredelo da se osvrnemo na Tolstojev Rat i mir, na Austerlic, Napoleonov najveći trijumf, kada je maršal Kutuzov uvideo kako se ratna sreća časkom okrene kao novčić, na akcije usamljenih pojedinaca, kao kada Princ Andrej gleda u lice Napoleona, pa razmišlja o tome koliko je veličina isprazna.

I tako ćemo mi krotki zaista naslediti zemlju tek kada nas se dovoljno podmetne pod točak istorije koji će NATO zbaciti sa njegovog pijedestala, zato što se ova bitka ni ne može drugačije završiti nego rušenjem grabljivaca i omogućavanjem njihovim žrtvama da, rečima Martina Lutera Kinga uzetim iz stare crnačke duhovne pesme, uzviknu „konačno slobodan, konačno slobodan, hvala svevišnjem Bogu, konačno sam slobodan“, slobodan kao Džulijan Asanž koji, premda okovan u jednom od najgorih NATO kazamata, u srcu i savesti ostaje slobodan.

Autor: Deklan Hejs (Declan Hayes) je irski rimokatolik, novinar i pisac, do skora naročito angažovan oko Sirije i Japana.

izvor:https://borbazaistinu.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime