Pismo sa Kosova ili kulminacija terora

0
136

Duže od 15 godina ne vidimo dostojanstvo kod nosilaca vlasti u Srbiji, ni kada ovde dođu, ni kada o nama pregovaraju u Briselu, ni kada o nama govore u Skupštini

Dva dana skupštinske rasprave o Kosovu i Metohiji nisu nam donela ništa novo. Izveštaj je usvojen, grupa poslanika glasala je protiv i to je to – nismo se ni nadali nekom jedinstvu. Ujdurma koja je odmah usledila vezano za Evroprajd potisnula je sve rečeno o Kosovu u drugi plan, i stiče se utisak da je sednica održana pre 100 godina. Međutim, Srbi sa KiM i dalje prepričavaju šta je ko rekao. Od svega što smo imali prilike da čujemo najviše nam je zaparalo uši: “Ne odustajemo od KM tablica“. Ljudi to pominju u kontekstu toga da nam sve češće predstavnici vlasti – sam predsednik – prilaze kao da nam, ne daj Bože, nešto fali. Evo i zašto.

Ako su popuštanjem u Briselu Albancima srpske vlasti predale sudstvo, elektro-sistem; pristali da ukinu većinu srpskih institucija; pristali na carinu na prelazima pa carinici sa nama postupaju kao da ulazimo u drugu državu; dali katastarske knjige i sada Albanci falsifikuju papire i otimaju srpsku zemlju; priznali lične karte takozvane Republike Kosovo; pristali da se ukinu srpske registarske oznake svih gradova južno od Ibra (bolje da ne nabrajam više), onda je jasno zašto nam smeta kada čujemo da će se braniti “KM“ registarske tablice.

Niko od ostatka naroda u Srbiji nije u koži nas sa Kosova i Metohije, i ne dao Bog da bude. Pored svega što na terenu trpimo, treba i ovo izdržati. Što bi narod rekao: „Gore visoko, a dole tvrdo“. U takvim trenucima imam običaj da se setim nekih događaja iz prošlosti kada nam je mnogo bilo teško, ali kada smo imali to nešto što nam je davalo snage da izdržimo. To ne mogu rečima da opišem, to prosto osetite. Sada toga nema, i svako „ne“ ili “nećemo“ u praksi znači “da“ i “hoćemo“.

Slučaj porodice Stolić

Porodica Stolić ubijena je u svojoj kući u Obiliću u noći između 3. i 4. juna 2003. godine. Slobodan i njegova supruga Radmila pronađeni su u jednoj sobi, dok je njihov sin Ljubinko bio u drugoj prostoriji. Ubice su na kraju svog zločinačkog pira zapalile kuću kako bi uništili tragove. Vest o ubistvu pomenute porodice bila je zastrašujuća za preostale Srbe na KiM.

Na lice mesta izašli su prvo pripadnici Unmika, i u trenutku kada sam stigla u dvorište videla sam ograđen prostor oko kuće žutim trakama. Srbi iz Obilića prepričavali su šta se dogodilo, i sećam se da su rekli da su na jedvite jade pustili dvojicu njih da identifikuju ubijene, pre nego što su tela preneli u centar za obdukciju u Orahovcu .

U istoj ulici gde su Stolići živeli bilo je tada još 20 srpskih porodica, i svi su se od ranog jutra okupili u dvorištu. Bili su neprijateljski raspoloženi prema pripadnicima međunarodne zajednice, da ne pominjem predstavnike vlasti iz Prištine – tadašnjeg premijera Bajrama Redžepija. Pričali su kako su njega i Mihaela Štajnera, tadašnjeg šefa Unmika, oterali iz dvorišta ne želeći da ih slušaju. Niko od rodbine nije želeo da im priđu i izjave saučešće.

Da Vas podsetimo:  Pucajte po centru sela, ovde nema više niko živ!

Sećam se da je u toj opštoj gužvi, neviđenoj nervozi ljudi, plaču rodbine i prijatelja ubijenih, među Srbima u Obiliću počela da kruži vest da je Nebojša Čović prešao administrativni prelaz bez pratnje i da dolazi. On je u to vreme bio šef Kordinacionog centra za Kosovo i Metohiju i znao je da u mnogim hitnim situacijama sa svojim ljudima, nenajavljeno i bez pratnje Kfora ili Unmik policije, pređe jedan od prelaza i bude sa Srbima u tim trenucima. Koliko je to ljudima u toj muci i patnji značilo suvišno je govoriti.

Srpkinja na Kosovu i Metohiji pali sveću za mrtve (Foto: Tanjug/Jaroslav Pap)

Elem, vest da dolazi šef Koordinacionog centra za KiM stigla je i do predstavnika Unmika. Odmah su, da tako kažem, zbili redove, zauzeli busiju na kapiji i u neprekidnoj komunikaciji sa štabom u Prištini tražili odgovor na pitanje kako da postupe.

Nikada neću zaboraviti što se dešavalo na kapiji porodične kuće Stolića. Sa Čovićem je, između ostalih, došao i prof. dr Saša Dobričanin, čuveni patolog iz Prištine. Zaustavljeni su na kapiji od strane Unmik policije i pripadnika civilne misije. Nama koji smo čekali da predstavnici srpske vlasti stignu od samog početka je bilo jasno da ih neće pustiti da uđu u dvorište, jer su Srbi iz Obilića izbacili, ali bukvalno, Štajnera i Redžepija.

Zahtevi ljudi iz Koordinacionog centra bili su da dr Dobričanin obiđe mesto zločina i odradi svoj deo posla kako on misli da treba, a da Čović, kako i dolikuje u tim situacijama, izjavi saučešće, pita šta treba da se pomogne i da razgovara sa preostalim, prestrašenim, Srbima u Obiliću.

Ponovljeno pitanje

Stajali su jedni naspram drugih, između njih kapija i ograda. Jedan od stranaca – nisam 100 odsto sigurna, ali mislim da je bio iz Evropske unije – kolegi koji direktno razgovara sa Čovećem dao je neki znak glavom i on na zahteve srpske delegacije odgovra negativno. Čović je to video. Od tog trenutka, šef Koordinacionog centra za KiM predstavnicima Unmika izgovara jednu jedinu rečenicu pokazujući prstom na dvojicu stranaca: „Vi ste bili spremni da nas pustite da uđemo u dvoriše, on vam je dao znak glavom i vi ste rekli ne. Zašto? I tako satima.

Bez nervoze, dostojanstveno su svi stajali na kapiji ne pokazavši umor ni na sekund, dok je Čović mirno ponavljao navedenu rečenicu. Kako je vreme prolazilo nervoza sa unutrašnje strane kapije, gde su stajali stranci, je rasla. Sećam se i da je vreme bilo sparno, smenjivali su se oblaci i sunce i ne zna se šta je bilo gore, a svi su bili direktno izloženi suncu. Novinari su sedeli u hladovini drveća dublje u dvorištu i povremeno prilazili da čuju šta se dešava, i uvek ista rečenica koju Čović izgovara a među strancima opšte rasulo i nervoza – bez preterivanja. Pripadnici specijalne jedinice Unmik policije na terasi isped kuće Stolića, sa one druge strane žute trake gde se miris paljevine još jače osećao, jedu banane i viču na svakog ko se približi kući.

Da Vas podsetimo:  Nova priredba lažnih bogova u Davosu

U jednom trenutku, verovatno je neko dao dozvolu, dozvoljavaju da u kuću uđe dr Dobričanin. Pokušali su svi da uđu, ali ih je policija sprečila. Dok je doktor u kući radio svoj posao, Čović nije odustajao: „Vi ste bili spremni da nas pustite da uđemo u dvoriše, on vam je dao znak glavom i vi ste rekli ne. Zašto? Prilazili su im Srbi iz Obilića, nudili klupe, vodu, pa čak i da odustanu, ali su dobijali oštre kritike od Čovića i povlačili se. Sećam se i da im je prišla ćerka ubijenih Stolića da joj na kapiji izjave saučešće, ali je to odbijeno uz reči da će se saučešće izjaviti pred kućom, kako je i red.

Velika mala pobeda

Sve je završeno tako što su pripadnici međunarodne zajednice popustili i dozvolili Čoviću da uđe sa svojim ljudima i izjavi saučešće porodici. Komšije Stolića postavile su klupe u hladovini iza kuće. Čović je izjavio saučešće ćerki ubijenih Stolića, Jagodi, i tek onda kada su se stranci povukli iz tog dela dvorišta seo na klupu i zatražio čašu vode vidno iscrpljen. Kakva je to pobeda bila za sve nas koji smo bili u Obiliću tog dana, i tu priču širili smo među Srbima u svim krajevima Kosova i Metohije.

Slobodan, Radmila i Ljubinko, pričali su Srbi koji su ih identifikovali, bili su goli do pasa i brutalno pretučeni na smrt. Obdukciju je nekolio dana kasnije zajedno sa stranim kolegama radio i dr Saša Dobričanin. Po završetku obdukcije izjavio je da su Slobodan i Radmila udarani tupim predmetom u glavu. Bile su im polomljene ruke, a njihov sin je, između ostalog mučenja, i tri puta uboden nožem u predelu srca. Ožiljci na njihovim telima svedočili su da su im i posle ubistva nanošeni novi udarci.

Nebojša Čović kao predsednik Koordinacionog tela za Kosovo i Metohiju, 2003. godina (Foto: EPA)

Sa jedne strane, tog juna 2003. godine, imali smo stravičan zločin, strah i strepnju da ubice mogu sve ponoviti u nekom drugom mestu, i sa druge strane predstavnike svoje vlasti koji su tu, sa nama i ne odstupaju. Nije ovo priča o Nebojši Čoviću – mada nemam problem da se i tako shvati, jer sve napisano je istina – ali jeste primer kako treba postupati i sa njima razgovarati počevši od tog nivoa, tu na terenu gde se cela priča oko Kosova i Metohije odvija. Čemu sam sve svedočila u tom periodu, a činili su ljudi iz Koordinacionog centra, ovo je još i ništa, i sve je to hrabrilo ljude jer su osećali brigu, poštovanje. To dostojanstveno držanje, i pokazivanje da je ovo teritorija države Srbije, kako god se činilo nekome iz današnjeg ugla, nama je bilo i ostalo dragoceno jer su se u to vreme – a niko od nas ne veruje da pritisaka tada nije bilo – predstavnici naše vlasti tako ophodili prema pripadnicima međunarodne zajednice, ali i svom narodu.

Da Vas podsetimo:  Prva Srpkinja koja je preveslala Atlantik za Sputnjik: „Noću sam ulazila u dom ajkula i sabljarki“

Bilo je to pre skoro 20 godina i sve je nestalo sa smenom Čovića. Podlegli su pritiscima – ako se ne varam definitivno 2005. godine – i kako je vreme prolazilo odnos predstavnika vlasti iz Beograda prema Srbima na KiM menjao se nagore. (Iz tog sunovrata državne politike prema Kosovu i Metohiji izuzela bih profesora Slobodana Samardžića, koga su Srbi sa ovih prostora, dok je bio ministar za Kosovo i Metohiju, poštovali.)

Teror bez zaštite

Ovo što sada žanjemo i što ide samo na našu štetu, rezultat je politike ne samo ove vlasti, već i one koja joj je prethodila. Vraćeni smo u period Ustava iz 1974. godine i nikako da iz njega izađemo – samo još dublje tonemo. To je stanje gde ste žrtva Albanaca bukvalno 24 sata, fizički i institucionalno, a zaštite niotkuda.

Srbi se osuđuju na pravdi Boga i robijaju po kosovskim zatvorima, zemlja im se oduzima preko noći, napadaju nas i tuku, prete, bodu noževima – najnoviji primer su otac i sin, Saša i Nemanja Mitrović, iz Babinog Mosta kod Obilića – i reakcija naše vlasti na sve to je izdavanje pismenog saopštenja. Srbi koji učestvuju u radu separatističkih institucija samo istima daju legitimitet, ništa više od toga. Tako je bilo i sedamdesetih godina prošlog veka. Pominje li neko Milorada Đokovića iz Vitomirice koji je letos uhapšen, na primer? Zna li se šta je sa njim? Njegova krivica je samo u tome što je branio svoj kućni prag.

Srbi sa Kosova i Metohije nisu slobodni ljudi, ali većina generacijama drži glavu gore i trpi. Onda kada je politika vlasti bila da se Albancima sve gleda kroz prste zbog bratstva i jedinstva i čuvanja države koja više ne postoji, i danas kada im se sve predaje zbog puta u Evropsku uniju – šta god to značilo – u koju nikada nećemo ući jer, po svoj prilici, ni ona neće još dugo postojati. Odolevamo pritiscima, samo mi znamo kako nam je, ali nas bez obzira na sve još oterali nisu. Ne branimo tim stavom samo sebe, već i svoju državu Srbiju.

Zato imamo sva prava ovog sveta da kažemo da više od 15 godina ne vidimo dostojanstvo kod naših političara, nosilaca vlasti u Srbiji, ni kada ovde dođu, ni kada o nama pregovaraju u Briselu, ni kada o nama govore u Skupštini Srbije. Kada dostojanstva nema, kada nema stamenosti, onda ne možemo da tumačimo politiku vlasti prema nama drugačije nego kao dokaz da nas niti poštuje, niti joj šta vredimo. I otuda parole koje se odnose na “KM“ registarske oznake sa početka teksta i takav pristup i prema nama i prema politici vezanoj za odbranu nacionalnih interesa. Samo još da poverujemo da ćemo, kada njih odbranimo, sve ostalo rešiti. Samo to.

autor:Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice

Naslovna fotografija: Janja Gaćeša/Novi Standard

Izvor:https://standard.rs/

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime