U vezi sa ovom optužnicom ključno pitanje će biti dokazivanje neustavnosti Šmitovog „zakona“, da je neizvršenje njegove (samo)volje navodno krivično djelo, i od odgovora na to zavisiće i sudska odluka.
Naravno da je neustavan Šmitov „zakon“, i da nema krivičnog djela niti Kristijan Šmit ima pravo da nametne da je krivično djelo ako se ne izvršava njegova volja, jer Ustav BiH, Povelja UN i Dejtonski sporazum nijednom riječju ne dozvoljavaju pojedincu da u državi članici UN nameće svoju ličnu volju kao zakon, sve i da ga je Savjet bezbjednosti UN imenovao za visokog predstavnika
Ali, Sud BiH će, očekujem, imati sasvim drugu „pravnu“ logiku. Jer kad bi imao ispravnu pravnu logiku to bi značilo da Šmitov „zakon“ nije zakon i nije ustavan, kao što i nije, i da ga ne mogu primijeniti.
Ali onda to ne bi značilo samo to, nego i da je neustavno sve što je ohaerizam ovdje radio godinama, kao što i jeste neustavno i sve to ranije što je počinio OHR, i zbog toga to oni u Sudu BiH neće dozvoliti, jer bi u protivnom srušili cijelo neustavno zdanje zvano ohaerizam
Druga važna stvar je da su Narodna skupština Republike Srpske kada je donosila Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i kada je predsjednik Republike potpisao ukaz o proglašenju tog zakona, time postupali na način koji je klasičan oblik nužne odbrane od protivpravnog napada Ustavnog suda BiH i OHR-a na Republiku Srpsku, jer i Ustavni sud i OHR, suštinski posmatrano, svojim odlukama protivpravno žele oteti imovinu Republike Srpske i prenijeti je na BiH, uprkos tome što ta imovina pripada Republici Srpskoj ne samo na osnovu Ustava BiH, već i na osnovu Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma, kojim aneksom je, snagom pravno valjanog međunarodnog ugovora, ugovorena granica i teritorijalno razgraničenje između Republike Srpske i Federacije BiH, na osnovu kojeg razgraničenja sva imovina na teritoriji Republike Srpske pripada Republici Srpskoj, a ne BiH.
Iz tih razloga Republika Srpska, njena Narodna skupština i predsjednik Republike braneći Republiku od neustavnih odluka Ustavnog suda BiH i OHR-a nisu mogli učiniti niti su učinili bilo kakvo krivično djelo, jer su, što je nezabilježen slučaj u dosadašnjoj ustavnoj i političkoj istoriji čovječanstva, postupali u nužnoj odbrani, u kojoj nijedno djelo nije niti može biti krivično djelo.
U ovome se ogleda sva suština predmetne optužnice i njene pravne neosnovanosti.
autor: Milan Blagojević
