Vrtimo glavama, i uzdižemo obrve.
Dok se život na naše oči ubrzava, vijesti su postale infuzija otrova.
Roditelji se ponekad iznenade jer misle da poznaju djecu. A poznaju ih samo kakvi su kod kuće. Čim izađu, drugi su.
Djeca pak, kad odrastu, vide da im država kvari roditelje, da računa na njihovu već dječju naivnost, kad i na glas.
Umjesto da država bude dobro inervisana kičma društva, a ne samo proštac zabijen u dupe koji drži glavu, država je postala privatna. A da bi postala privatna, vazali na vlasti morali su da prodaju i sebe i narod. U – paketu.
To je ono što ne kapiraju roditelji onih ljudi što u znoju lica svog ovdje još uvijek privređuju: stare majke i stari oci razmišljaju analogno, na način da država postoji jer na dokumentima piše Srbija, piše Crna Gora, ali one ne postoje. Radni ljudi vide da je nemoguće postalo poplaćati sve namete i obdržati armiju državnih činovnika te penzionera, u uslovima kada je u Srbiji i Crnoj Gori prosječno star Srbin ili građanin – star preko 43 godine.
Navodno naše i narodne – vlade se zadužuju da bi platile penzije. Bez stalnih zaduživanja, penzije već sljedećeg mjeseca ne bi mogle da se isplate, i sistem bi krahirao. Ozbiljne domaće privrede gotovo da nema. Zato se vlade zadužuju još, jer znaju da neće biti one te koje će rješavati problem i vraćati dugove. Nego će ga rješavati vlada novog glumca koji će od naroda tražiti povjerenje za još koju godinu strpljenja dok stvari ne krenu na bolje…
A neće. Prirodna Srbija i Crna Gora počela je odavno da sebi grize rep. Hrani se sobom, umjesto da sebe hrani radom i napretkom.
Godišnje iz Zemlje odlaze cijeli gradovi, što se ne vidi u medijima.
Godišnje se abortiraju cijeli gradovi, što se ne vidi u medijima.
Godišnje se dogodi 1001 prevara malog čovjeka, koje on ne vidi, jer mu mediji pred očima mašu lažnim zastavama: Šokantno!, Skandalozno!, Monstruozno!
Doktori sa lažnim diplomama time što jesu i time što čine, uče zgađene mlade školovane umove da sa zemlje ozračene odu u zemlje koje su ih ozračile. Kako ih uče, ti doktori? Pa time što su de iure doktori, a de facto su oberposlušnici, stranački šrafići, istorijske nule. Naša pametna djeca izlažu se pak prevelikoj opasnosti da tamo daleko kad odu, izgube sve osim para.
Ima li izlaza iz ćorsokaka? Ima. Ako ne horizontalnog, a onda vertikalnog. Ko je ikad rekao da častan predsjednik, premijer ili patrijarh – pod obavezno mora da skonča svoj život u krevetu? Ko hoće da vlada, on mora da se žrtvuje.
Ovo je to doba. U žrtvi je izlaz.
Ako narod pak vidi da vlast neće da se žrtvuje, a odbije da sam kolektivno stavi glavu na panj, tada deboto može li preživjeti?
Nije li takvom narodu predviđena sudbina roba?
Možda nam gospodari dozvole da djecu – služinčad vaspitavamo na izboru stihova iz Gorskog vijenca. To sigurno onda neće biti stihovi koji podvlače i udaraju pečat na etos, moral i duhovnu vertikalu, poput – Junacima Bog će učiniti / spomen duši, a prekadu grobu – nego će prije biti stihovi poput – Jaki zubi i tvrd orah slome – pri čemu su Srbi orah iz metafore, a jaki zubi vojna, bogoborna aždaja.
