Vreme je da posle 100 godina srpska deca u Srbiji počnu da uče koje je srpsko pismo

0
416

Povodom inicijative Predsednika Srbije da država piše udžbenike za srpski jezik i književnost, istoriju i geografiju

  • U Srbiji su međusobno dijametralno protivurečni, punih 15 godina, narodna odluka s referenduma u Članu 10. Ustava Srbije i Pravopis srpskoga jezika Matice srpske u rešenju pitanja pisma u srpskom jeziku
  • Narod je u Članu 10. Ustava države Srbije (2006) odlučio: „srpski jezik i ćiriličko pismo“, a lingvisti u Pravopisu Matice srpske opstruisali su ustavnu (narodnu) odluku i svojevoljno normirali srpski jezik u dvopismu (kao srpskohrvatski u Jugoslaviji): „srpsko ćiriličko pismo“ i „latiničko pismo iz vremena srpsko-hrvatske jezičke zajednice“ – širok eufemizam za „hrvatsko pismo“
  • Prva posledica pogrešnog učenja o srpskom pismu u srpskim školama jeste da nijedno srpsko dete ne zna koje je srpsko nacionalno pismo, nego odgovaraju da je „i latinica naša“
  • Druga, još teža, posledica tog neznanja u školi imamo u srpskom narodu zadržavanje iz jugoslovenske komunističke obmane nastavak anarhije i šizofrenije u pisanju srpskog jezika i nastavak favorizacije tuđeg pisma u Srbiji, koja se danas ogleda u odnosu 90:10 odsto na štetu srpske ćirilice, dokazane kao najsavršenijeg pisma za pisanje srpskog jezika, pa su Srbi na putu da izgube svoje nacionalno pismo, a time i svoj hiljadugodišnji civilizacijsko-kulturni identitet
  • Bez usaglašavanja Pravopisa s Ustavom ne može se nikako napisati dobar i koristan udžbenik za srpski jezik i pismo

AUTOR: Dragoljub Zbiljić*

Inicijativu predsednika Srbije Aleksandra Vučića da država piše tri udžbenika s najvišim nacionalnim potrebama i važnošću tumačimo kao nešto što je trebalo i ranije da se ozakoni i da se u praksi dogodi. Jer, naša tri udžbenika za srpski jezik i književnost, za istoriju i geografiju moraju biti u punoj istini da naša deca ne uče jezičke i istorijske obmane i laži o najvažnijim vrednostima u jeziku i književnosti Srba, u istorijskim događajima koji se tiču Srba i u kojima su Srbi imali svoju ulogu koja se ticala (i) naše države i svih koji su živeli i žive i živeće u Srbiji. Pokušaji da se ponište dokazane i činjenične istorijske istine sve se više u delu vojno moćnog sveta relativizuju i iskrivljuju do te mere da se počinje tumačiti da su Srbija i srpski narod pokretali gotovo sve ratove, da su samo Srbi u njima činili zločine i da su Srbi danas „najgenocidniji narod“ pa se Srbi počinje proglašavati „genocidnim narodom“ čime se „peru“ narodi u kojima su se rađali „hitleri“ i odakle su pokretani svetski ratovi u kojima je srpski narod na samom vrhu i po broju žrtava i po monstruoznosti ubijanja nedužnih ljudi i civila. Terorističke organizacije se prekonoć proglašavaju „oslobodilačkim“ da bi se tako teritorijalno razbijale neke zemlje, među kojima je Srbija, u skladu s pljačkaškim težnjama neobuzdanih svetskih vojnih moćnika.

Da Vas podsetimo:  Gde su mladi, tu je i borba

Dakle, istorija je naučna disciplina za čije pisanje udžbenika, kao i u drugim zemljama, mora da bude zadužena država Srbija. Naravno, ne da bi istoriju pristrasno tumačila, nego da se za našu školsku omladinu ne bi istorija drastično lažno prikazivala. Naša istorija, i s vrlinama i s manama, objektivno je dovoljno poznata i čista da je Srbima dovoljno i potrebno samo da se ne tumači prema interesima tuđih pljačkaških ciljeva.

Nažalost, u srpskoj lingvistici koja je i dalje u mnogo čemu ostala „serbokroatističko-komunistička“, posebno u normiranju jezika Srba danas, ima nešto što se najhitnije mora uraditi da bismo uopšte mogli imati autore koji bi mogli da napišu valjan i nacionalno koristan udžbenik za srpski jezik. U tome ima potrebe da se hitno usaglase nacionalne jezičke i državne institucije da bi se uopšte mogao napisati iole prihvatljiv nacionalno tačan udžbenik za srpski jezik.

LINGVSITI I VLAST MORAJU DA SE DOGOVORE NAJPRE HOĆE LI POŠTOVATI I SPROVODITI NARODNU POTREBU I VOLjU IZ ČLANA 10. USTAVA SRBIJE

Svakome ko se ozbiljno bavi srpskim jezikom i pismom poznato je da je u Srbiji već 100 godina, a izrazito pogubno 77 godina, traje prava anarhija u pisanju jezika Srba većinski tuđim hrvatskim (latiničkim), a sve manje matičnim, nacionalnim srpskim ćiriličkim pismom. Srpski lingvisti i sve vlasti posebno od 2006. godine dozvoljavaju sebi da opstruišu jasnu ustavnu odredbu koja za srpski jezik i pismo, po narodnoj volji s referenduma za Ustav 2006. godine, glasi: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo.“ Uz „ćiriličko pismo“,  po pravilima srpskog jezika da se ne ponavlja nepotrebno reč, izostavljena je reč „srpsko“ (ćiriličko pismo) jer je ona već upotrebljena uz prethodnu reč „jezik“, pa, dakle ta jasna rečenica s ponovljenom odredbom glasi:“U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i (srpsko) ćiriličko pismo.“ Međutim Srbe još prati zakonopravilo koje se vezuje za doživotnog vladara nad Srbima Josipa Broza koje glasi: „Ustava i zakona ne treba se držati kao pijan plota.“ Dakle, Ustav i zakoni se sprovode po volji onih koji su na vlasti. To su Srbi imenovali i kao „srpska posla“. I ta „srpska posla“ već 15 godina iskazuju se opstruisanjem tog prvog stava Člana 10. Ustava koji se odnosi na srpski jezik i pismo. Narod je izglasao da se srpski jezik ima, bez izuzetka, pisati u službenoj, zvaničnoj, obaveznoj upotrebi srpskim ćiriličkim pismom. A svi stalno vidimo da u mnogim oblastima korišćenja srpskog jezika u Srbiji nema ni jednog jedinog slova ćirilice. Njihovo mesto zauzelo je hrvatsko latiničko pismo! Po inerciji iz Brozove politike u Jugoslaviji, i u današnjoj Srbiji nastavlja se davno planirano polatiničavanje Srba na putu njihove odavno planirane i u delu izvedene asimilacije Srba posle njihovog prevođenja na tuđe pismo.

Da Vas podsetimo:  DINASTIJA

SAMO PRIMENA NARODNE ODLUKE IZ ČLANA 10. USTAVA U SKLADU I SA SVETSKOM PRAKSOM MOŽE NAS SPASITI SAMOOTUĐIVANjA SRPSKIH KNjIGA NA TUĐEM PISMU

Dakle, da bi država Srbija, po sasvim razumnom predlogu njenog aktuelnog predsednika, napisala objektivno dobar udžbenik za srpski jezik, najpre bi jezička nauka i struka i državna služba morale da se dogovore hoće li da se nastavi petnaestogodišnja opstrukcija od lingvista i vlasti Člana 10. Ustava Srbije ili će i Srbi uvažavati svoj Ustav i pisati, kao svi drugi narodi u svim drugim jezicima, svoj jezik svojim (jednim, naravno) pismom ili će se nastaviti komunističko insistiranje na šizofreničnom pisanju i deobi naroda (i) po pismu pa će se sve više „svađati“ u srpskom narodu „latiničari“s „ćiriličarima“ bez ikakvog osvrtanja na narodnu volju iz Člana 10. Ustava Srbije i evropsku i svetsku opštu praksu. Davno je morao da umre Broz i valjda je vreme da Srbija posle toliko decenija posle njega postane pravna država u svemu, pa posebno, u oblasti poštovanja svoga jezika i svoga pisma u tom jeziku. Prema tome, da bi se napravio dobar udžbenik za srpski jezik, srpska lingvistička nauka i struka moraju najpre da uvaže ustavnu  obavezu i opštu svetsku praksu u kojoj je pravilo prakse: jedan jezik – jedno pismo. Bez toga rešenja u srpskoj jezičkoj struci i srpskom pravopisu, nijedan pisac udžbenika neće moći da napiše dobar udžbenik za školsku omladinu.

Poznata činjenica je da se srpske knjige danas u svetu, ako su objavljene hrvatskim latiničkim pismom, uvršćuju u hrvatsku kulturnu baštinu. Valjda je neizbežan nacionalni razlog da srpski lingvisti hitno normiraju srpski jezik sa srpskim ćiriličkim pismom jer srpski jezik nije ni registrovan u svetu s tuđim (latiničkim) pismom, nego, prirodno, i jedino moguće i korisno, sa srpskim ćiriličkim pismom.

Da Vas podsetimo:  Zar je teško priznati – Da, torba je teška

*Jezikoslovac, književnik, predsednik Skupštine „Ćirilice“ (2001-2021)

Izvor: Balkanska geopolitika

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime