Akutni napadi savesti

2
1529

Jutros, idući na pijac, vidim devojčicu od dvadesetak godina kako nosi bedž „1 od 5 miliona“. Obučena u kinesku odeću, u rđavim čizmama, očigledno siromašna, i ona hoće da menja svet. Dete mora da nije mnogo bistro, jer ne opaža da šetači, uz koje se šlepuje, do mesta protesta dolaze automobilima, da su mnogo bolje obučeni od nje i da za takve, kao što je ona, taman da se sutra Đilas, Jeremić i Obradović, sa blagoslovom ambasadora popnu na vlast, nikakvog boljitka biti neće. Ona, zapravo, veruje, pošto se u tim godinama o politici i ne može znati ništa, da se može biti fensić i snob bez para. Nema sumnje da će je život ili naučiti da je to nemoguće, ili će biti sledećih 40 godina trošena u raznim uličnim burleskama, kakve se upravo odvijaju u Srbiji.

U borbi unutar vladajuće kaste, ovoj devojčici su trajno namenjene kineske jakne i kineska bakandža, dok pomaže momcima u timberlend cipelicama da se domognu novih vila, bazena, kurvi i bankovnih računa.

Deca, čak i kad su bez mozga, me ne čude.

Čudi me, međutim, nagli napad savesti koji se, da još luđe bude, kolektivno desio našim univerzitetskim profesorima. Mislim, napad savesti, kad je akutan, obično je pojedinačan, nije kolektivan. Kolektivan budi sumnju da je savest profesora u tuđoj ruci, ne u njihovoj. Ja, istina, znam da je njihova savest ili u dobro napunjenom šlajpiku, ili u rukama neke službe, ili u neutaživoj ambiciji. Sve same lepe i korisne stvari.

Kad su se, je li, pobunili neki od profesora sa Filozofskog i Fakulteta političkihnauka, to je, nekako, bilo normalno. To su fakulteti koji su uvek bili pod budnim okom službe, a često su je i punili kadrovima.

Razbuždenije profesora Pravnog fakulteta je već malo čudo. Ne što su ustali u interesu pravde i poštenja, to se kod njih radi po naređenju, nego što nikako ne mogu da dokučim u kom su tačno momentu, od 2000-te, primetili da nešto nije u redu sa poštovanjem zakona? Da li u trenutku kad je društvena svojina, jednim zakonom, mimo Ustava, prešla u državnu? Ili kad je Zakon o radu donet glasom iz Bodruma? Ili kad je Skupština, koja po Ustavu ima 250 poslanika, imala čak i 320, u jednom trenutku? Ili kad je, suprotno Ustavu, uvedeno vanredno stanje, posle ubistva Đinđića, na čitavoj teritoriji Srbije, što tadašnji Ustav nije davao kao mogućnost? Možda su primetili masivna kršenja zakona u akciji Sablja, u kojima je pritvorenik mogao da vidi advokata tek pošto bude dva-tri puta kvalitetno prebijen i mučen? Ili, što je, opet, mimo Ustava, u kome je jasno pisalo da, ukoliko je predsednik Vlade sprečen da vrši dužnost, pada čitava Vlada? Malo podsećanje: stranci su samo imenovali novog premijera, Kizu iz Niša.

Da Vas podsetimo:  Besplatni udžbenici za sve đake u Srbiji koštali bi 0,1 odsto BDP-a: Šta je onda problem?

Neverovatno je, dakle, kako krupne stvari nisu videli naši vrli profesori prava, koji su sve to vreme, dok se pravo masivno kršilo, učili studente da živimo u najboljem vremenu ikada, u epohi evropskih vrednosti i njihovog (profesorskog) lizanja dupeta Demokratskoj stranci i, u manjoj meri, Demokratskoj stranci Srbije.

Vučić je, praktično, došao na vlast 2012-te godina i to ne pobedom na izborima, već odlukom stranaca da mu dodele nadležnost nad pevcem na krovu, odnosno Ivicom Dačićem.

Nastavljeno je masivno kršenje prava. Ustavni sud, bruka čitavog našeg pravnog sistema, doneo je rešenje kojim Briselske sorazume ne može da oceni, jer ne pripadaju unutrašnjem zakonodavstvu, pošto nisu verifikovani u Skupštini. I to bi se još moglo razumeti. Nije, međutim, jasno kako to da državni organi, koji imaju apsolutnu normu da postupaju po zakonu, postupaju po Briselskom sporazumu, koji nije deo unutrašnjeg zakonodavstva. Otkud carina, otkud carinarnice, između Kosova i Srbije? Po kom unutrašnjem zakonu? Kako je i po kom unutrašnjem zakonu pravosudni sistem Srbije na Kosovu prešao u ruke takozvane „takozvane“ Vlade Kosova? Kako to naši pravnici, naši profesori, naše dike, preplaćeni nastavnici naše dece nisu primetili?

Odgovor je prost: primetili su brže nego mi, ali su imali korist od ćutanja. Zabole ih dupe.

Odjednom, međutim, kao u Krvavoj bajci Desanke Maksimović, svi su se probudili u istom danu! Jednog lepog zimskog dana, posle 19 godina bezakonja, profesori Pravnog fakulteta su shvatili da nešto nije u redu. Ne poštuje se zakon, a oni, kao moralne gromade, to ne mogu da trpe. Bar ne više. Koliko su mogli, trpeli su. Sad su digli svoj glas kako bi pomogli jednoj, demokratskoj, neumorno hohštaplerskoj ekipi, da smeni drugu bezakonu ekipu! Abolirali su i Đilasa, i Jeremića, i Borka Stefanovića za bezakona dela njihova i ostrvili se na današnju vlast, koja čini ista bezakona dela.

Da Vas podsetimo:  Hronologija otimanja KiM od Kosovskog boja do Briselske omče

To budi malu sumnju da knjiškim moljcima, koji inače imaju zečja srca, osim ako se drugačije ne naredi, nije do zakona, nego do pomaganja jednoj ekipi, protiv druge.

I to se može razumeti: imaju pravo da vole svoju ekipu. Nije profesionalno, ali imaju emociju. Drugo je nešto, međutim, u pitanju: kako svi u istom danu, kao u Krvavoj bajci? Ostarih s mišlju koju ne mogu da izmenim, a to je da je savest krajnje individualna kategorija, da svak za sebe mora da odredi svoju meru savesti i njene uloge u životu. Kako dolazi do vazbuždenija, probuždenija, tolikih savesti u jednom danu? Ko ima tu moć da velikoj grupi, u jednom danu, izvrši probuždenije sovesti njine? Nekako mi prva misao nije da je to udruženje dobrovoljnih vatrogasaca, ili neko ribolovačko društvo. To mora biti neko ko negde skladišti njihove savesti i ko može, u danu, da ih vozbudi na polzu naroda Serbskago. Zbilja: gde se to skladište savesti? I kako je živeti, kad znaš da ti savest nije tu, s tobom, ili makar u tvojoj kući, nego u tuđim rukama? Tu samo jedna stvar pomaže: kad ti je savest u nekoj tuđoj fioci, moraš se odreći i morala, pa i profesionalnog digniteta i onda savest može da bude pod katancem.

Šest godina govorim, svakodnevno, protiv naprednjačke vlasti. Ne žalim se: nikada mi od njih nije stiglani pretnja, niti bilo kakav poziv. Ni od jednog političkog aktera nisam uzeo beli dinar, niti bih uzeo, i mislim da to cene i oni kojima moja priča smeta. Davno sam prorekao, a to se danas i obistinjuje, da će, kad se zaklima današnji režim, mnogi koji su imali benefte od Vučićeve vlasti, ustati na njega. Ali, braćo, važi se samo ako si ustao odmah, a ne pet godina kasnije. Ja sam pričao kad još nisam znao da li će on da hapsi.

Da Vas podsetimo:  Tajna groba Arsenija III Čarnojevića

Još jednom: Vučić nije diktator i nije čak ni tvrdi autokrata. To, što ponekad izgrdi neki medij koji ga ne čokoladira, je veoma daleko od diktature. U diktaturi niti bih ja cvrkutao, niti bi šetači šetali. Nego, sam si sebi veći heroj kad ustaneš protiv diktature, nego protiv jednog, u osnovi, tolerantnog vladara. Ko umre od straha kad se Vučić izviče na njega, takvom se za dušu piša, kao što kaže narod za sve koji od straha umru. Ipak, lepše je biti borac protiv diktature, a ja to, priznajem, nisam. Čak se i ne borim protiv Aleksandra Vučića. Ja govorim protiv okupacije,protiv kolonijalnog sistema i, u tom smislu, sasvim mi je svejedno da li će vladati Vučić, Đilas, ili Zeka Naduvenko.

Profesorima nije svejedno. Sistem je dobar, čak odličan; okupacija i kolonizacija su kao elementarne nepogode, ne možeš protiv njih, a lizanje dupeta plitičarima i ambasadorima je odlično za karijeru. Samo da ode Vučić, pa da počne da radi Diznilend.

Ona devojčica nevelike pameti, sa početka ove priče, ne zna ništa o svemu ovome. Ona se rodila kad su petooktobarci postali peti jahač apokalipse srpskog naroda. Prazlo ovog sistema se rodila kad i ova klinka ali, da čudo bude veće, profesorčići i knjiški moljci opraštaju petooktobarcima – igrala se deca, nema veze – nego kako to da Vučić radi to što radi.

Ja ne znam ništa više nego bilo koji Srbin koji prati medije, ali mislim da je Vučić, možda neoprezno, u nekom uskom krugu, u snu, ili u mislima, iskazao neku ambiciju, koju stranci ne dozvoljavaju i da ova ekipa, skupa s fakultetskim mastiljarama, šetanjem pokušava da vrati na put širokijeh evropskijeh integracija, uz minimum sopstvenih misli i dilema.

Grešna klinka, koja misli da pripada skramici našeg društva, jer šeta pored bolje obučenih i bolje uhranjenih od sebe, nikad neće ukapirati da za nju boljeg života nema.

Milan Milenković
Izvor: milanmilenkovic.com

2 KOMENTARA

  1. Sto ne bilo boljeg zivota i za nju? Sram vas bilo. Svako svoj zivot voli i ceni i svako stremi boljem a to sto je u kineskoj odeci to nije njena sramota vec sramota nase generacije sto smo cutali, gledali i pristajali na sve. I vi i ja i ti profesori kojima je “ odjednom“ probudjena svest ili savest. A sam kraj teksta je vrhunac, gresna klinka, devojcica nevelike pameti…itd.

    • Nisi ukapirao. Setaci su (u stvari) Murta, koji hoce da smeni Kurtu, a svi zajedno su GOVNA. A devojcica simbolizuje sve postene koji veruju da se na ovaj nacin moze nesto uciniti. U tome je njen greh, jer veruje u „setace“ i da oni donose spas.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime