I srpske majke bole rane…

0
1476

Na grobljima od Biljače i Zalazja do Bratunca i Kravice, žalosne i crne od tuge, srpske majke oplakuju svoje mrtve sinove.

Cvjeta Ilić iz Tegara, jadna i žalosna, u nedelju je još zorom, čim su otvorili vrata Spomen sobe izginulih Srba u centru Bratunca, stajala kraj slika dvojice svojih mrtvih sinova, milovala ispucalim rukama lica svojih dečaka i plakala kao kiša, sama u onoj sobi punoj slika i seni izginulih mladića.

– Ja bila preko u Srbiji kad je vamo zapucalo… Kukavica sinja stajala s one strane Drine i strepila, čekala, molila Boga da ostanu živi… Posle, javiše da su obojica poginuli, moj Cvijetin i moj Radojko, majka je samo njih dvojicu imala…

Radojko nije bio ni oženjen, iza Cvijetina ostalo troje dece, jedno drugi, jedno prvi, treće od godinu i po dana – pričala je posle dok su njene reči zvonile praznom sobom punom samo slika.
Posle, prag sobe prekoračila je i Stanica Večerinović, iz Tegara.

Čim je ušla, zajaukala je jadna iz sveg glasa pod slikom svog sina Milojka koji je stradao isti onaj dan kada i Cvijetin i Radojko. Komšije bili, najbolji drugovi…

– Išli njih trojica cestom, vraćali se da obiđu kuće… Jedva sam mu kosti prenela u Srbiju da sahranim, da se dušmani ne iživljavaju nad njim mrtvim – pričala je Stanica svoju muku.
Na groblju u Bratuncu, ispod belog krsta sa imenom i slikom vojnika, pala majka u crnini. Grli cveće izniklo i izraslo po grobu. Pored, na hladni kamen spustila kesu grisina, donela sinu isto kao nekad, kad mu je donosila, kada je bio dečak, i kad su bili živi, oboje njih.

– Ja sam iz Sikirića, gde je najveći pokolj bio – kaže.

Da Vas podsetimo:  Batić Bačević: Hrvatsko-crnogorski čas istorije na brodu Jadran

Kraj nje, Nada Simić, iz Sikirića takođe, plače na grobu sina Dragana, pored beli krst pod kojim leži i njen suprug, Draganov otac Živorad.
– Mog Žiku isekli na komade, jedva smo posle našli sve delove tela… – kaže Nada.

– E, Bog ih isekao – kaže sama za sebe sa susednog groba Slavka Tanasić, starica, jadnica, ruku obavijenih oko belog krsta na kome je ime njenog sina Milana.

– Kukavica sinja sam ja… Evo, nemam više snage ni travke sa groba da počupam… E, žalosna majka… Srećo moja, od kad mi Milana nema, ja samo plačem, svako jutro, svaki dan i svako veče… Nemam ti ja više ni umora ni odmora, ni života, niti mi sunce sija, samo čemer pusti – kaže i miluje cvetiće na Milanovom grobu.

Na grobu Milorada Ostojića majka kuka iz glasa:

– Gledam juče sine moj, prolaze pored mene oni koji su te ubili, a ja ih gledam sine moj, rano moja, cvijetu moj…

Na groblju u Bratuncu služen je parastos stradalim Srbima. Prisustvovali su uz premijera Milorada Dodika najviši zvaničnici Republike Srpske, predstavnici ambasade Rusije i konzulata Srbije iz Banjaluke. Dan ranije u Srebrenici bili su ambasadori desetina i desetina zemalja, u Bratuncu Srbi su sami oplakivali svoje mrtve obeležavajući godišnjicu svojih stradanja.

– Nepravda je i od svijeta i od nas što se za stradanja ovih ljudi ovde, onih u Zalazju, u Biljači ne zna… Kao da su stradali samo jedni, kao da su jedni više a drugi manje mrtvi – govorio je nad grobovima Srba Dušan Spasojević, sveštenik iz Bratunca.

Crnela su se i šarenila groblja niz Drinu od naroda koji je pored spomenika palio sveće svojim najmilijim, od kojih su mnogi stradali baš na Petrovdan 1992. godine.
Par kilometara dalje, u Zalazju, gde su na Petrovdan 1992. godine snage Nasera Orića iz Srebrenice pobile 54 meštana, još stoje temelji spaljenih i razrušenih domova u kojima su Srbi tog dana živi spaljivani.

Da Vas podsetimo:  Poreklo Albanaca?

– Ovde su mi poginula dvojica rođene braće, dvojica stričeva 20 članova uže familije. Tog dana, Orićevi su sa svih strana opkolili selo, pobili sve koje su našli, devetoro naših žive odveli u Srebrenicu, od tada se za njih ne zna ništa, niti smo im kosti našli… Bila je tada ovde u Zalazju i grupa naših ranjenih boraca, kad smo se vratili u selo našli smo njihove kosti, ali ispod spaljenih guma… Žive su ih zapalili… prepričavao je strašnu priču iz Zalazja Mile Stanojević iz ovog sela u kome je pre rata živelo trideset srpskih porodica, danas samo dvoje staraca, i oni bez struje i bez vode.

Branko Stanojević bio je u Zalazju na Petrovdan 1992. godine kada su iz svih pravaca u selo upale snage Nasera Orića.

– Sad kao da ih slušam kako viču – Alahu ekber, kolji, hvataj žive, ni mačke ne ostavljaj… Sklonio sam se u neku kuću, napolju je praštalo sa svih strana, u susednoj sobi, Luka je iz pištolja sam sebe ubio da im ne padne šaka… Pred veče sam krenuo niz put, trčao sam koliko su me noge nosile, u ruci svo vreme stezao bombu, ako me pogode da bacim bombu poda se…
Na spomeniku u Zalazju kraj slika i imena 54 ljudi poginulih u jednom danu zapisani su stihovi – mlado žito navijaj klasove…

(Jula 2015. godine, Bratunac, Zalazje…)

Zoran Šaponjić
Izvor: iskra.co

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime