Jopet mož’ da bidne, al’ ne mora da značI…

0
1917

Polemika oko toga da li je osuđenom zbog ratnog zločina na zatvor u odgovarajućem trajanju mesto u narodnoj skupštini (manje i o javnim istupima takvih, osobito u svojstvu predavača na vojnim školama), bila je kao i većina polemika kod nas. Kratka i ostrašćena, za ili protiv osobe o kojoj se radi. Tek pomalo oko onog o čemu se radi. A radilo se o vrlo važnom i večitom pitanju, odnosa prava i morala.

Ne upuštajući se u finese, pravo je minimum moralnih normi preuzet od države, i garantovan njenim sredstvima. Najvažnijih! Jer (ovog puta) krivični i zakon o prekršajima, ni tehnički ne mogu obuhvatiti sve što nije dozvoljeno. Velika je, brojem i značajem, razlika između „Ne sme se!“, i „Nije lepo činiti!“. Pravo o drugom ne može da vodi računa, a moral (sa savešću i javnim mnjenjem kao garantima), to čini obavezno! U mnogim slučajevima moguće je da neko pravno ne bude suđen za sve što mu se „stavlja na dušu“, jer nije „dovoljno važno“.

Kad sudstvo nije nezavisno, moguće je i odsustvo pravnog procesuiranja. „Najzanimljivije“ je, teško shvatljivo: šta sa čovekom kome je suđeno a nije presuđeno? Zbog „zastarelosti“, nenamerno a verovatno i namerno, aljkavo vođenog postupka? Ili oslobođenog krivice zbog „nedostatka dokaza“, uz opšte ubeđenje javnosti (unutar jedne od dve države zainteresovane za njegov slučaj a čiji organi iz njima poznatih razloga nisu prikupili ili samo poslali dokaze), da jeste kriv? U svim ovakvim slučajevima, moral je, kakva-takva, korekcija prava. Neosuđen pravno osuđen je moralno, ako ga ne „grize savest“ grize ga javno mnjenje…

Tek potom treba raspravljati ono što je odmah potegnuto od onih koji nisu bili za oduzimanje mandata odgovarajućem poslaniku: da li je neko izdržanom osudom rehabilitovan, toliko da može zadržati mandat? (Prethodno ga steći ustupanjem od strane nekog svog, a ne na izborima). I bez ponavljanja izjava, zbog kojih je osuđen! Da li je njome ostvaren „povraćaj u prethodno stanje“, u kome je legalno i legitimno učestvovao na izborima, i stekao poslanički mandat? Svestan svega ovog ali i štetnih posledica prisustva u Skupštini po samu Skupštinu, narod i državu čija je, svoju stranku, moralna osoba sama bi se povukla iz Skupštine! „Ispravna“ (niže od moralna), to bi učinila i čim bi se protiv nje pokrenuo sudski postupak.

Da Vas podsetimo:  Opančar „agencija“: Odsustvo stida

Ostanak dotične osobe u Skupštini, pravno je možda i u redu. (Zna se ko je nadležan za pravna pitanja. A i da se rado „pravi nenadležnim“). Moralno, garantovano nije. A politički, kako za koju političku opciju!

Ako smo nekako i isplivali iz dileme oko prava i morala uopšte, u slučaju dotičnog (i svakog) poslanika čeka nas nova. Takođe velika i večita, vrlo aktuelna i još žešća: oko morala, prava i politike! Sa vrlo izvesnim ishodom: „Moral, šta to beše?“. Uopšte, pa nužno i u Skupštini? Ne zaboravimo ni rado pominjanog Đinđića (nikome ne može ništa da odvrati): „Koga zanima moral, neka ide u crkvu!“.

Radovan Marjanović
Izvor: kolubarske.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime