– Otpušteni ste.
– Ali…
– U prošlom se nisam pojavio, pretprošli je zabranjen, sa sva tri se ljudi sprdaju… Od sad ja sam smišljam ideje…
– Predsedniče, uz dužno poštovanje, to je posao za koji se ljudi školuju.
– Ima fakultet za snimanje izbornih spotova?
– Nema, ima više fakulteta. Zato spot radi ekipa, a ne jedan čovek…
– Šta hoćete da kažete? Da jedan čovek može da vodi Srbiju, ali ne može da snimi jedan spot?
– A šta vi hoćete da kažete, da čovek koji može da vodi Srbiju, može sve?
– Kako to razgovarate sa mnom!
– Pa otpustili ste nas, sad možemo.
– Nisam, ali otpustiću vas ako ponovite. Kakvu ste ideju imali?
– Da operišete sami sebe.
– Kako?
– Pa na početku ležite na operacionom stolu, i kažete Samo Srbija može da izleči samu sebe. Onda sebi date narkozu, i onda sebe operišete.
– Šta sebi operišem?
– Mozak.
– Šta fali mom mozgu?
– Pa ne fali vam ništa, ali morate nešto da operišete.
– Ali zašto baš mozak.
– Zato što je to najteža operacija.
– Kako čovek može sam sebi da operiše mozak?
– Pa gledate na ekranu šta radite. I kad se završi, na ekranu se pojavi slogan za bržu, jaču i bolju Srbiju.
– Moram da razmislim. Sad imam drugu ideju. Dolazim ja u biblioteku. Bibliotekarka…
– Vi je glumite?
– Zašto ja?
– Pa rekli ste da ćete sve sami…
– Nisam mislio bukvalno. Glumi je žena. Treba da bude niska, da se bolje vidi koliko sam ja visok.
– I kad joj govorite da vas kamera snima odozdo, iz perspektive vaših glasača.
– Na to nisam mislio, ali sviđa mi se. Tu sam ženu zamislio da izgleda kao Jorgovanka, ali da ne liči na nju… Zove se Nada.
– Odlično! Nada je u biblioteci. Odlična poruka.
– Ja uđem i kažem: “Gospođo Nado…” Ona se okrene, i prepozna me. Kaže: “Mali Alek!!” Ispadne joj knjiga od iznenađenja.
– Znači, to je bibliotekarka u biblioteci u koju ste vi išli kad ste bili mali.
– Nisam ja nikad bio mali. To je mataforično. Ona je niska, ja visok, a ona mene zove mali. Razumete. Ona je negativac.
– Nada je nagativac. Razumemo.
– Ja pređem preko te njene uvrede i pitam: “Kako ste, gospođo Nado?” A ona mi odgovori, onako ironično: “Ja dobro, a vidim da i tebi dobro ide.” Ja i to stočki podnesem, kažem “Izvolite”, i dam joj knjigu.
– Koju knjigu?
– To i ona pita, samo drugim rečima: “A šta je to?” Ja odgovorim: “Vođa. Obećao sam da ću da vratim knjigu i, evo, držim svoju reč.” Ovo “držim svoju reč”, to kažem u kameru. A ona nastavi da provocira, ironično: “Vidim da ti je trebalo vremena.”
– Knjigu ste uzeli na reč? Niste potpisali revers?
– Kakav revers?
– Pa u biblioteci kad uzmete knjigu, potpišete se na karticu koja je u knjizi. Jeste li bili član biblioteke?
– Pomešali ste me sa Radovanom Trećim.
– Izvinite. Ali ta replika visi.
– Koja replika, i kako to mislite visi.
– U našem žargonu, kažemo da nešto visi ako nije dobro povezano. Vaša replika “držim svoju reč” visi, jer deca u bibliotekama ne daju reč da će vratiti knjige, nego potpisuju reverse.
– Ja nisam. U mene su svi uvek imali poverenja i ja sam sve dobijao na reč.
– I kad ste bili mali?
– Ja nisam nikad bio mali.
– I čokolade ste kupovali na reč?
– Kad ja nisam bio mali nije bilo čokolade.
– A sličice, klikere…
– Nije me to zanimalo. Ja sam samo čitao knjige. Kad bih pročitao sve knjige u jednoj biblioteci, prelazio bih u drugu. Pročitao sam više biblioteka nego moji vršnjaci knjiga. Oduvek sam se spremao da budem predsednik Srbije.
– Kakve veze ima čitanje knjiga s predsednikom Srbije?
– Nikakve, ako se zovete Toma Medvedev.
– A zašto baš Vođa?
– Zbog naslova.
– Da, ali u priči se opisuje slepac koji celi narod odvede u surduk.
– To znamo vi i ja, ali Tomini glasači ne znaju.
– Možda vam neće biti dovoljni samo oni. Bolje da uzmete nešto što svi znaju… Šta mislite o ovim stihovima:
Песмо моја, закити се цветом,
Песмо моја замириши светом;
Још сва срца охладнила нису, –
Познаће те, песмо, по мирису!
– To je Zdravko Čolić?
– Ne, Zmaj, Đulići.
– Šalio sam se. Odakle vi to znate?
– Studirali smo književnost.
– I sad radite izborne spotove?
– Pa nema boljeg fakulteta za taj posao od književnosti.
– Dobro, mogu Đulići.
– Ali onda treba da promenim ime, nije gospođa Nada, nego gospođa Ruža? Zmajeva se žena zvala Ruža, tur. đul, zato se knjiga zove Đulići.
– Ne može. Ruža zvuči previše jorgovanski. Gde smo stali? Nada meni kaže: “Vidim da ti je trebalo vremena”, da vratim knjigu, a ja njoj odgovorim: “Da, u međuvremenu sam bio i pomalo zauzet”.
– Da, bili ste u Sarajevu. Kakvi su vam utisci?
– Pa izgradilo se, ali nije kao Pale. Odgovorim ja njoj: “Da, u međuvremenu sam bio i pomalo zauzet”, a ona meni na to, onako bezobrazno, arogantno, baš kao ovi svi što me kritikuju: “Primetila sam, Aleksandre. Ali oprosti, moram nešto da te pitam. Kao premijer radiš svoj posao odlično. Ali šta ti sada treba da se kandiduješ za predsednika?” A ja njoj odgovorim: “Uvek držim svoju reč. Pre tri godine svima sam obećao da ću sačuvati Srbiju od finansijske propasti i usmeriti zemlju na pravi put. Dobar posao smo napravili. Članovi starog DOS-a samo hoće da unište sve što smo postigli u prethodne tri godine. Neću im dozvoliti da to urade.” I onda ide ono BRŽE, JAČE, BOLJE, AV.
– Onda ona vas pita kako to možete da sprečite kao predsednik, a ne možete kao premijer?
– Ne, ona ništa ne kaže, samo žmirka. A ja kažem: “Doviđenja, gospođo Nado.” I krenem da izađem, a ona za mnom: “Šta misliš kuda si krenuo.” A ja njoj: “Kući, naravno.” A ona meni: “Slušaj, Aleksandre. Održao si reč, ali kasniš 35 godina. Idi u ćošak.”
– Premijera koji radi svoj posao odlično, u ćošak??
– Da. A ja nju pitam: “Deca vas i dalje zovu Ajkula?” Ona kaže: “Da”. A ja kažem: “Tako sam i mislio.”
– I?
– Ništa, to je kraj spota.
– Tako što ste vi bibliotekarki rekli da je ajkula?
– Da.
– A zašto ajkula?
– Kako zašto? Pa zato što je sejala strah.
– Ali u spotu vi sejete strah. Vi plašite ljude da će DOS sve uništiti.
– Neće, ako mene ljudi izaberu. Neću dozvoliti.
– A ako vas ne izaberu?
– I onda neću dozvoliti, jer ja uvek držim reč.
– Pa što ste se kandidovali, ako je svejedno hoće li vas izabrati ili neće?
– Kome je svejedno?
– Vama. Kakve veze imaju izbori s tim da vi uvek držite reč.
– Meni nije svejedno. Bolje ću držati reč kao predsednik nego kao premijer.
– Kako reč može da se drži bolje i gore?
– Lepo, možete da je održite odmah, a možete za 35 godina. Šta kažete za spot?
– Ne znamo… Glavna poruka je da vi uvek držite reč, a onda na kraju izvređate ženu ni krivu ni dužnu da je ajkula.
– Kako ni krivu ni dužnu, kad me šalje u ćošak.
– Pa dobro ste prošli, svako drugi bi vas poslao kod psihijatra.
Nenad Veličković
www.pescanik.net
A, sad mi je jasno! Bila sam ubeđena da Vučića kreatori njegovih spotova preziru iz dna duše. Ali ako je scenario radio sam, primećujem sledeće:
1. Knjigu vraća posle 35 godina – znači radi se o komotnom, bahatom i neodgovornom čoveku ( izračunajte koliko je đaka moglo koristiti tu knjigu da je na vreme vraćena u biblioteku)
2. Knjigu vraća bez izvinjenja – znači nekulturan je i nevaspitan
3. Za 35 godina biblioteka nije pokrenula tužbu protiv nesavesnog đaka-korisnika – znači u biblioteci vlada javašluk
4. U spotu daje neistinite podatke – obećao je da se neće kandidovati za predsednika, znači neprincipijelan je i nepouzdan
5. Došao je u školu koju je nekada pohađao i u kojoj sada uče đaci čiji roditelji,često,ne mogu ni redovnu užinu da im obezbede, a nije doneo čokoladice u ogromnoj kutiji, ili voće ili što je logičnije nije kupio tri metra novih knjiga da obogati biblioteku – znači samoživa je jajara bez osećaja za druge
6. Za vreme razgovora sa profesorkom, ili nastavnicom ( ma, da nije to ona što mu je sačuvala pismeni rad) deluje skrušeno ali odaje utisak hladne nadmenaosti – znači pati od neosnovanog kompleksa više vrednosti,i
6. Kasni 35 godina sa vraćanjem knjige a prošao je bez izvršitelja – znači sistem ne funkcioniše , dole izvršitelji!
I kad smo već kod biblioteke da se podsetimo reči velikog Zorana Radmilovića : “ Kad čovek umre, ne zna da je umro i nije mu teško. Teško je drugima. Isto je kada je čovek glup“
Teško nama!