Nasilje u školama

1
2364

austojeskolaygodna_blogspot_comOtkad je čoveka, od tad je i nasilja, bar sporadičnog.

Dete može da ima skoro sve osobine odraslog čoveka – ljubaznost, učtivost, pravdoljubivost, ali i agresivnost, zlonamernost, surovost. Čini se, ipak, da je dečje agresivnosti i surovosti bilo manje i to u ne tako davnoj prošlosti. Čak ne mislim da je bila manje vidljiva, nego da je zaista bila neuporedivo ređa pojava.

Sada bismo mogli naširoko da raspredamo o razlozima koji su doveli do povećane agresivnosti, o ambijentu u društvu, ratovima u kojima nismo učestvovali ali roditelji neke od te dece jesu, o nemaštini i potrebi da roditelji rade od jutra do sutra da bi prehranili decu, o skaradnim televizijskim programima i pogrešnim idolima, o devalviranosti znanja i lepog ponašanja, o roditeljima koji decu vaspitavaju skupim poklonia, a ne razgovorom i postavljanjem granica. Računam da su to već dobro poznate stvari i da nema potrebe da ih dalje detaljno pretresamo.

Međutim, u poslednje vreme mediji objavljuju stravične priče o stravičnom vršnjačkom nasilju koje se, po pravilu odvija u školi. Ne radi se tu o klasičnom dečjem koškanju, već o pravom iživljavanju, torturi, bolesnom ponašanju. Nikome ne ide u glavu kako dete od deset ili dvanaest godina može da tera školskog druga da pije urin, da ga svlači do gole kože, prebija mu prste, tuče ga svakodnevno. Dalji je scenario ili takav da žrtva obavesti roditelje, roditelji školu, a škola ne reaguje, ili da dete ne obavesti nikoga i da se za ceo problem sazna kada on dobrano uzme maha, a nekada i prekasno da bi se reagovalo.

U prvom slučaju, odgovornost škole je neosporna. Nedopustivo je da prosvetnom radniku, odeljenjskom starešini, školskom pedagogu, psihologu, direktoru dođe roditelj i kaže da njegovo dete trpi nasilje, a da se taj slučaj ne ispita detaljno i da se shvati neozbiljno. Isti slučaj je i ukoliko se požali sam učenik. Nedopustivo je. U tom slučaju svi akteri koji su ignorisali problem treba da budu kažnjeni i to ozbiljno.

U drugom slučaju, ne može biti kriv nastavnik, ako se ispostavi da dete nema poverenja ni u sopstvene roditelje i ne poveri im šta mu se događa. Kako onda očekivati da se poveri nastavniku? Tu je roditelj debelo zakazao jer je odgajio nepoverljivo dete, dete koje se iz nekog razloga boji ili stidi da iznese problem koji ima. Neko će reći da odgovornost nastavnika ipak postoji, jer nije primetio iživljavanje drugih đaka. Taj neko ne zna kako izgleda jedan dan u školi. Ne zna kako izgleda školska zgrada i koliko ima mesta i u zgradi i u dvorištu na kojima se nasilje može neprimećeno sprovoditi. Nijedna škola ne može da obezbedi onoliko dežurnih nastavnika koliko ima učionica, toaleta, hodnika, spratova, delova dvorišta. Moglo bi jedino ako bi u svakom trenutku dežurali svi zaposleni, a to nije moguće. Mali odmor mi je dovoljan da ispratim đake iz učionice, zaključam kabinet, siđem sa trećeg sprata do zbornice, zamenim dnevnik i popnem se ponovo na treći sprat. I tako više puta dnevno, između časova na kojima treba u punoj koncentraciji da držim pažnju učenika 45 minuta i nečemu ih naučim.

Da Vas podsetimo:  Pravo u Nema polako

Da li su kamere rešenje? Jesu, ukoliko pokriju sve moguće i nemoguće ćoškove, uključujući i toalete, a sve to pod uslovom da postoji zaposleni koji bez sekunde odmora prati sve kamere u obe smene i međusmeni. Da li je to izvodljivo? Teško. Ne kažem da je nemoguće, ali je toliko teško izvodljivo da je skoro nemoguće.

*****

A sada o drugoj strani medalje.
Na primer, nastavnici su odreagovali pravovremeno i na protokolom predviđen način. Obavljeni su razgovori sa decom i roditeljima (pri čemu roditelji nasilnika po pravilu negiraju krivicu svog deteta), uključena je stručna služba, upoznat Centar za socijalni rad, nasilnici su kažnjeni. Kako su kažnjeni? U osnovnoj školi odgovarajućim ukorima i smanjenjem ocene iz vladanja. To je sve. Naterao je druga da pije iz flašice u koju je prethodno urinirao i dobio je smanjenje ocene iz vladanja. Teško da je dobio grižu savesti, ali je svakako dobio bes i pravi plan kako da se osveti. Dobio je i svest o tome kako je kazna slaba, naročito ako su roditelji na njegovoj strani i minimiziraju težinu njegovog ponašanja. Jednostavno, ohrabren je da čini šta mu je volja.

U srednjoj školi može biti i isključen iz nastave, ali će ga u 99,99% slučajeva neka viša instanca u odnosu na nastavničko veće vratiti u školu, na osnovu žalbice sročene u dva-tri reda.

Da li ova neozbiljna država ima svest o tome da je dete koje se iživljava nad vršnjakom, ili ubija komšijske mačke, potencijalni psihopata koji će sutra uraditi ko zna kakvo neljudsko delo? Kako ga prati? Na koji način mu pomaže da ozdravi i postane nerizičan član društva kada odraste?

Ko će biti kriv kada nasilnici nastave sa svojim nasilničkim radnjama?
Opet nastavnici?
E pa, ne može!

Nastavnicima su, kao što vidite, dalje vezane ruke. Mogu nasilniku dati i jedinicu iz vladanja, pa će ipak uspešno završiti razred, i tako iz razreda u razred. Mlađi maloletnik je u našem sistemu nedodirljiv, taman i da osakati nekoga, ubode ga nožem ili, daleko bilo, oduzme mu život. Nedodirljiv je jer je mali. Mali je za kaznu, a dovoljno veliki za nasilje i zločin. I da odmah pojasnim – dete od 12 godina nije samo takvo nastalo. Doprinela mu je pre svega porodica. Nastavnici sigurno nisu. U tom smislu, krivica nije samo njegova, i to je jasno. Ali, šta je rešenje? U praksi je to najčešće prebacivanje žrtve u drugu školu. Žrtva postaje krivac i snosi posledice, a nasilnik se provlači i nastavlja sa svojim problematičnim ponašanjem. Sistem ne nudi drugo rešenje. Ne nudi nikakvo rešenje. Sistem pospešuje razmaženo, bahato, a izgleda i nasilničko ponašanje, vezuje nam svima ruke, čini nas nemoćnim pred nasiljem, ali zato traži našu odgovornost.

Da Vas podsetimo:  Medijska oštrica u službi vladajućeg režima

*****

Hajdemo o trećem uglu gledanja – preventivi.
Sve je bolje sprečiti, nego lečiti.
Šta škola može uraditi na prevenciji nasilja?

Imamo u školama odgovarajuće timove. Forma je time zadovoljena.
Imamo Građansko vaspitanje i Versku nastavu, ali ne i smanjenje vršnjačkog nasilja.
Imamo časove odeljenjske zajednice i odeljenjskog starešine, kao i đačke parlamente. Tu bi se već nešto moglo uraditi. Umesto sumanutih seminara na kojima otkrivamo toplu vodu i rupu na saksiji, zašto nam Ministarstvo ne uvede obavezno besplatno usavršavanje u samim školama, specijalno za odeljenjske starešine? Zašto nas pedagozi za maloletničku delinkvenciju, psiholozi pa i psihijatri, socijalni radnici, pravnici i pripadnici MUP-a, kao tim ne nauče kako da prepoznamo žrtvu koja ne prijavljuje nasilje, kako da prepoznamo potencijalnog nasilnika koji je na času miran ko bubica, kako da prepoznamo dete koje trpi nasilje u porodici i na putu je da i samo postane nasilnik? Oni priručnici – kojima ne možemo da postavimo pitanje – su opet zadovoljenje forme. Eto, da se kaže da se nešto radi, ali to je nedovoljno ozbiljno. Ja sam na fakultetu imala i psihologiju i pedagogiju, ali ovakve probleme jedva da smo zagrebali, ako uopšte i jesmo. Šta očekujete? Da sama znam sve to? Pa ja sam studirala jezik i književnost! Nemam usko stručna znanja iz ove oblasti, a tražite moju odgovornost. Kao i kod inkluzije treba da se oslanjam na sopstveni osećaj? Mogu, ali to je neprofesionalno. Treba mi pomoć. Treba nam pomoć, pre nego što tražite našu odgovornost. A onda je potrebno mnogo stručno vođenih razgovora sa đacima, da pričamo dok nam se usta ne osuše, da stalno ponavljamo i s decom o tome diskutujemo.

*****

I na kraju, da ne zaboravimo na četvru stranu – roditelje. Kakvu odgovornost snosi roditelj čije dete svakodnevno maltretira i iživljava se nad nekim drugim detetom? Doći će u školu, možda će mu biti neprijatno, a možda će i sam biti neprijatan negirajući krivicu svog deteta, a neretko i preteći svima ostalima. Možda će se kod kuće izdrati na svoje dete, verovatno će ga istući jer je većina nasilnika nekada bila žrtva nasilja, uzeće mu mobilni telefon na dva dana. Ili možda neće prstom mrdnuti jer računa da je od trenutka kada pošalje dete u školu, ono briga nastavnika, a ne roditelja.
U najekstremnijim slučajevima, Centar za socijalni rad će oduzeti dete takvim roditeljima i smestiti ga u starateljsku porodicu. Mislim, čula sam da u praksi postoje takvi slučajevi, ali ne znam ni za jedan.
Gde je krivična odgovornost roditelja za zanemarivanje deteta u pogledu vaspitavanja?
Kako to da ja zbog propusta mogu ostati bez posla, a dete mu viđam sat i po nedeljno, a on ne trpi nikakve posledice iako mu je obaveza bila da od tog deteta napravi čoveka?
Da li posledice treba da snosi i roditelj koji nije razvio takav odnos sa svojim detetom da mu ono može slobodno reći kada ima neki problem? Ja mogu biti proglašena krivom jer nisam primetila nasilje, a on ne može što mu se rođeno dete nije poverilo?
Prosvetnom radniku je nametnuto da ispravi sve roditeljske propuste, a uskraćeni su mu svi mehanizmi kojima može vaspitno da deluje, jer je isteran sa pozicije nastavnika i postao je šegrt u obrazovno-vaspitnom procesu. Đak je majstor, roditelj kalfa, a nastavnik šegrt. Mali od palube.

Da Vas podsetimo:  Dinar

ZAKLjUČAK

Škole nemaju para za kamere, Ministarstvo nema para za plaćanje službenika koji bi po ceo dan buljio u ekran i gledao šta kamere prenose, roditelji nemaju para da iz svog džepa plaćaju profesionalno obezbeđenje škola, MUP nema para da nam obezbedi po školskog policajca u svakoj smeni, a samo prosvetni radnik treba da je kriv i odgovoran!
Izvinite, ali mi u takvim okolnostima krivicu treba da prihvatimo jedino ako smo o nasilju obavešteni, a nismo ništa preduzeli. Kada preduzmemo ono što je do nas, a nasilje se ponovi, neka krivicu snose donosioci zakona, školske uprave koje obaraju naše odluke, Centar za socijalni rad i roditelji.

Moramo složno da odbijemo nametnutu obavezu amortizera svih teških posledica tranzicije. To što država ne zna šta će sa detetom koje završi na ulici, nije razlog da mi pristanemo da nam takvo dete po deseti put vraćaju u školu, ohrabreno da se još gore ponaša. Naše je da ih obrazujemo, a ako hoćete i da ih vaspitavamo obezbedite nam mehanizme, umesto što nas saplićete na svakom koraku.

I na kraju, kolege, nikada ne ignorišite prijavljeni problem. Nikada! Upoznajte se sa Protokolom o nasilju u vašoj školi. Ispoštujte svaki detalj procedure. O svemu imajte pisanu belešku. Obavestite Centar za socijalni rad i MUP. Ne vodite sami bitke kojima niste dorasli i koje, na kraju, i nisu samo vaše bitke. U protivnom, ostajaćemo bez posla bez po muke, jer država čini sve da nas i samo nas proglasi odgovornim za sve.
Budimo pametniji od toga.

Na prvom mestu zaštitimo svoje đake.
Ali moramo zaštiti i sebe, jer nas ne štiti niko!

Ljubinka Nedić

ljubinkabobanedic.blogspot.rs

1 KOMENTAR

  1. Ja imasm problem sa skolom,dete mi je promenilo skolu u 2-om razredu ide u Ivan Gundulic a isao je u 20 oktobar nije prihvacen kad je dodsao a ni tadasnja nastavnica se nije potrudila da bude prihvacen.I sad smo dosli u situaciju da ga deca maltretiraju sve vise i vise i uvek je on kriv a skola nista ne preduzima.Jedan decak mu je bacio jaknu u kontejner podzemni dete mi je p hladnoci u 2-om razredu doslo bez jakne i niko nista da preduzme povodom toga i ne znam komre da se obratim nalaze resenje da moje dete promeni skolu.Molim savet sta da preduzmem i kome da se obratim.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime