Put dug četiri meseca

0
865
Foto: Peščanik

U petak je gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić proglasio vanrednu situaciju u glavnom gradu. Gradonačelniku treba uputiti čestitke zbog toga što se konačno umešao u svoj posao. Toliko, da se čak i javnosti obratio putem Radio televizije Srbije. Odluku o proglašenju vanredne situacije zbog epidemije, gradonačelnik i lekar, doneo je tačno četiri meseca nakon što je na potrebu za ovakvom odlukom razložno ukazao opozicioni odbornik u skupštini grada, Nikola Jovanović. Jovanović je to učinio 10. marta, četiri dana nakon prvog (zvanično) otkrivenog pacijenta obolelog od korona virusa u Beogradu, šest dana nakon raspisivanja izbora za 26. april i pet dana pre uvođenja vanrednog stanja i drastičnih mera na teritoriji cele zemlje.

Nakon „izbora“ održanih 21. juna, vanredna situacija zbog epidemije je, osim u Beogradu, proglašena u Kragujevcu, Nišu, Vranju, Valjevu, Šapcu, Ivanjici, Čačku, Kraljevu, Novom Pazaru i Tutinu. I do ovih gradova i opština, od kojih su neki još u martu bili žarišta korona virusa, informacija o mogućnosti uvođenja vanredne situacije putovala je duga četiri meseca. Sve dok predsednik i Vlada nisu dali mig da lokalne samouprave mogu da sprovedu ovlašćenje koje imaju direktno na osnovu zakona. Šta god da je bio uzrok čekanja, ono je bilo predugo za invazivnu epidemiju sa kojom se suočavamo.

Vratimo se za trenutak na to šta proglašenje vanredne situacije u pojedinim gradovima zapravo znači i po čemu se razlikuje od vanrednog stanja. Vanredna situacija se proglašava kada su rizici i pretnje ili nastale posledice katastrofe (uključujući ovde i pandemiju i epidemiju) takvog obima i intenziteta da njihov nastanak ili posledice nije moguće sprečiti ili otkloniti redovnim delovanjem nadležnih organa i službi, zbog čega je za njihovo ublažavanje i otklanjanje neophodno upotrebiti posebne mere, dodatne snage i sredstva uz pojačan režim rada. Zakon detaljno propisuje ove mere, snage i sredstva i određuje prava i obaveze ne samo državnih organa, već i privrednih društava, građana, humanitarnih organizacija, uspostavljajući i sistem civilne zaštite. Ovde vidimo glavnu razliku u odnosu na vanredno stanje, koje nije omeđeno detaljnim zakonskim procedurama, već ustavnim principima koje Skupština i/ili Vlada moraju da poštuju u svojim odlukama i uredbama.

Da Vas podsetimo:  Novi rezultati: Ogromna većina Srba protiv gašenja ruskih medija, neće u NATO, ne menjaju KiM za EU…

Neka od zakonskih načela združene društvene akcije protiv katastrofe su načelo integrisanog delovanja; primarne uloge lokalne zajednice; postupnosti pri upotrebi sredstava; ravnopravnosti i zaštite ljudskih prava; participativnosti i solidarnosti; informisanja javnosti. Dakle, zakonska načela u slučaju sistemskog odgovora na epidemiju su u temeljnoj suprotnosti sa načinom na koji se njom do sada upravljalo – što je verovatno i jedan od razloga zbog kojih se vlast dugih četiri meseca pravila da Zakon o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama ne postoji ili da ga makar, u večernjoj školi upravljanja državnim institucijama, nije pročitala.

O potrebi uvođenja vanredne situacije, a ne vanrednog stanja, na Peščaniku je bilo reči tokom sva četiri pomenuta meseca. Neke autore, poput Rodoljuba Šabića, zbog izraženog stava o ovom pitanju, predsednica Vlade je javno prozvala, rekavši da „treba da ga bude sramota“.

Sada nije ključno pitanje ko je bio u pravu. Pogotovo ne kada su mnogi naši sugrađani bolesni, a mnogi i preminuli od posledica korona virusa. Nije ključno ni zato što je toliko očigledno.

Potrebno nam je nešto drugo – da saznamo zbog čega smo toliko dugo čekali da se u zemlji uspostavi stanje koje detaljno reguliše prava i obaveze državnih organa i svih drugih subjekata tokom epidemije. U ovom stanju nema potrebe za diskrecionim i uredbodavnim intervencijama Vlade koje su bila okosnica odlučivanja tokom vanrednog stanja.

Nije važno ko je bio u pravu, ali je i itekako i dalje važno zašto je uvedeno vanredno stanje u martu 2020. godine. Sada imamo i formalnu potvrdu da je to učinjeno kako bi se zaobišle zakonske procedure, a Vlada i predsednik igrali spasavanja ljudskih života. To je učinjeno kako bi se ljudi doveli u stanje opšte panike i neizvesnosti. Nakon okončanja ovog stanja, kao i veštačkog okončanja epidemije, bilo je potrebno igrariju proglasiti uspešnom. Zatim servirati laž o pobedi nad virusom. Sve ovo kako bi građani u ritmu letnje opuštenosti, dok se život vraća u normalu, masovno izašli na izbore.

Da Vas podsetimo:  Šta je sa „našim“ strankama?

Čak i iz ugla magova manipulacije vladajuće stranke, ishod svega ovoga je izrazito tužan. Razboleli su se mnogi, umrli su mnogi, neki iz redova vladajuće većine, a neki sasvim anonimni, pa samim tim i nevidljivi. Izbori su održani u senci pandemije, upornog kršenja izbornog zakonodavstva i ozbiljno manje izlaznosti u odnosu na uobičajenu. U tom eksperimentu, svi su izgubili – samo su javne vlasti, uz svo svoje gubitništvo, i dalje odgovorne za čitav razvoj situacije.

To što su opštine i gradovi u kojima je stanje teško proglasile vanrednu situaciju, ne znači da nemamo razloga da strahujemo od odluka štabova za vanredne situacije. Pre svega od toga da li će oni donositi mere koje su zasnovane na zakonu. Neke naznake naopakog usmerenja već vidimo, ali o tome drugom prilikom.

Za kraj, pitanje upućujem Republičkom štabu za vanredne situacije: kada ćete proglasiti vanrednu situaciju na teritoriji čitave zemlje, u skladu sa zakonom? To je potrebno učiniti kada je epidemija zahvatila najmanje dve jedinice lokalne samouprave, a procena je takva da će se opasnost ili njene posledice širiti i da će biti potrebno angažovati sve kapacitete Republike Srbije za sprečavanje, otklanjanje, odnosno ublažavanje posledica opasnosti.

Time bismo se vratili na početak i put kojim je odavno trebalo poći. Na to smo ovde upozoravali. Razmislite, možda i sada ova nepartijska struka razmišlja četiri meseca unapred, za vas.

Sofija Mandić
Izvor: Peščanik.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime