Prije četiri godine osnovan je Pokret za očuvanje Kosova i Metohije. Tom prilikom osnivači, među kojima su bili ugledni univerzitetski profesori, naučni javni radnici izdali su i Apel koji je kao jedinstvena izjava osnivača i potpisnika trebao objediniti sve raspoložive snage, homogenizovati opšte raspoloženje, prestrojiti i preispitati do tad učinjeno u odbrani Kosova i Metohije od strane srpskih vlasti, srpskih svetinja i srpske populacije koja je ostala na KiM.
Gajio sam kao i mnogi drugi nadu da će osnivanje Pokreta biti samo uvertira za političku artikulaciju koja će uroditi prije svega – nakon legitimne političke borbe, dakle učestvovanja u izbornom procesu i zauzimanja određenih pozicija u zakonodavnim i izvršnim tijelima Republike Srbije – transparentnijim pregovaračkim procesom koji je i dalje pod velom tajne i utvrđivanje pozicija koje će pred kakvom takvom međunarodnom zajednicom, uz eventualno pokroviteljstvo Rusije i Kine u UN – jednom biti pokrenute sa nepovoljne i pogubne tačke za interese Srbije i srpskog naroda.
Na žalost do političke artikulacije nije došlo, naprotiv, vrlo brzo je među istaknutim članovima Pokreta došlo do razmirica oko načina borbe i izbora sljedećih koraka. Aktivnosti Pokreta svodila su se ovih godina uglavnom na rad sajta, povremene humanitarne aktivnosti, ali konkretna politička borba izostaje.
Osnivanje Pokreta i taj prvi Apel bili su kao poslato pismo srpskoj javnosti i institucijama. Pismo koje šalje oteta svijest i pamćenje, koje je okupiranu kosovsku teritoriju osjećala kao trajno poniženje, poniženje koje prijeti da postane trajna osobina narednih pokoljenja.
Nakon četiri godine, ovih naših dana objavljuje se novi Apel, nova Deklaracija. Taj novi dokument koji opet ima isti zadatak da objedini patriotske snage, ovog puta uključivši i četiri opozicione parlamentarne stranke – u odbrani KiM te njegovoj postupnoj reintegraciji u državno-pravni poredak Republike Srbije.
Nova deklaracija je vraćeno pismo otetoj svijesti i pamćenju, poslato prije četiri godine u ime Pokreta. Četiri godine je putovalo to pismo kao prvi Apel. Oteti je dao davno otmičarima svoje pismo u nadi da će doći do njegovih bližnjih. Nakon četiri godine to pismo, neotvoreno opet je u rukama otetog.
Oteti smo mi svi. Oteta je javnost, otete su institucije, oteta je svijest i pamćenje. Slati pismo po otmičaru nije način. Ako već nesuvisli komentari pitaju međusobno osuđujući za predlog, podrugljivo i cinično, može se započeti negativnom definicijom – odnosno kako se problem ne može riješiti.
Problem Kosova i Metohije vjekovno je pitanje, utkano u samo naše biće. Ono je simptom. Kad god je srpski organizam bio jak, Kosovo je bilo njegovo zdravo, pulsirajuće srce. Kad je pak, taj organizam posustao, Kosovo biva idealom, dalekim i u pravilu – tuđim.
Otmičar srpskih institucija u ovom trenutku je kolonijalni upravnik Aleksandar Vučić. Žamor nesuglasja himna je kolonije Srbije.
Govoriti o pravnoj borbi kad su trenutno na udaru sami profesori pravnog fakulteta (Novi Sad), nije bolje ni na beogradskom, okupiran Ustavni Sud, Tužilaštvo – nije moguće.
Da bi se uopšte moglo govoriti o Kosovu, ali i svim ostalim problemima, da bi predlozi imali ikakvog smisla, potrebno je institucije vratiti u pravno zadati okvir države Srbije. Do tada, svaka inicijativa, koliko god u sebi sadržala iskrene namjere, biće pismo koje se vraća neisporučeno, jer prosto institucije koje bi trebale raditi svoj posao, a to je prevashodno interes republike uz poštovanje ustava i zakona, nisu na svojoj adresi. Sva pisma završavaju kao nepoželjna pošta u sandučetu Predsjednika.
Ta je situacija kudikamo pogubnija nego kriza na Kosovu. Opis ovog zapetljanog čvora bi glasio; Albanci sa Kosova i predsjednik Srbije koji pregovara s njima očito imaju istog nalogodavca ili više njih. Da li je trenutna prevaga kluba iz London sitija, američke administracije ili Berlina, nama su nepoznanice. Dok je za nas Kosovo duhovno pitanje koliko i teritorijalno, tajni pregovori za svoj predmet isključivo imaju materijalno bogatstvo i resurse.
Povremeno saznamo šta više nije srpsko. Svaki od tih potencijala bio je izvanredan adut u pregovaračkom procesu. Dok je većina energetske infrastrukture bila srpska, ona narodna čije ovce njegovo je i brdo, nije imala prođu. Ali ako se odreknemo ili prodamo brdo, onda sa čobanom više nemamo šta razgovarati.
Da li su u tajnim pregovorima svi srpski aduti prodati? Velika je zagonetka.
Da bi to istražili, odlučna politička artikulacija i uzimanje srpskih institucija iz ruku otmičara Aleksandra Vučića prvi je korak koji bi otvorio vrata smislenim predlozima umnih ljudi u Srbiji, kojih ima zasigurno.
Inače će i najnovija Deklaracija lutati kao pismo koje smo u nadi da će nam familija čuti da smo dobro dali naivno našem otmičaru.
Ako pitate mene, kuvara iz Irske ili nezaposlenog profesora filosofije s Polače kod Knina, zbog svojih stavova nevoljno objavljivanog pisca – mogu pomoći slobodom svog govora, slobodom koja se plaća krvavim radom. I to je nešto. I takvih je mnogo. Koji za autoritet imaju samo svoju spremnost na rad i talenat prilagođavanja. I potrebu da kažu slobodno što ih tišti, ne plašeći se da će ispaštati zbog drugačijeg mišljenja.
Kad se odreknemo svojih privilegija koje su za većinu jedini Zavjet, onda ćemo imati priliku da jednom, kad institucije gdje rade naši ucjenjeni i uplašeni intelektualci budu mjesta na kojima će se prvenstveno cijeniti stručnost, a ne politička podobnost – onda ćemo moći pregovarati o Kosovu s Albancima, jer oni su fakt, kao i naše nasljeđe i pravo na đedovinu. Do tad ono o čemu bi pričali nije ni naše ni njihovo.
Dok sami nismo svoji, mi i nemamo poziciju u pregovorima, niti znamo šta se i po kojoj cijeni na Kosovu prodaje. Priznanje je postala floskula kojom se zamajavamo. Suštinski, kad je prije nego što je došla na vlast italijanskoj premijerki Đorđi Solvini objašnjeno da jug Italije mora ostati propustan za Afrikance, kad je jug SAD –a otvoren za masovan ulazak iz Latinske Amerike – suverenitet ne postoji. Nema ga ni Kosovo, ni Srbija.
U budućnosti, s onim što nije prodato na Kosovu možda će se moći pregovarati i razgovarati sa kosovskim Albancima o zajedničkoj ekploataciji, privrednim projektima. To su prije prodaje bile i Gazivode, i Trepča i komunikacije kao značajni aduti za pregovore o htjeli ne–htjeli zajedničkoj budućnosti.
Ali, dok u Srbiji nema uglja pored Kolubare i SNS ministara i menadžera, dok pored Šumadije u Srbiji nema mlijeka, nemojte mene pitati podrugljivo da predložim plan za Kosovo.
Ja samo kažem, nemojte pismo bližnjima na Kosovu davati opet otmičaru da im ga odnese.
