Godišnjica ubistva Đorđa Šuška (17) na autobuskoj stanici

0
1015
Foto: printscreen

Đorđe Šušak rođen je 5. maja 1974. godine u selu Smiljčić, nedaleko od Zadra. Srbin po nacionalnosti, a pravoslavac po veroispovesti ovaj dečak je bio ponos svog sela ali i čitavog Benkovca i Ravnih Kotara. Ostao je upamćen kao veseo i nasmejan dečak, omiljen u društvu i ponos svojih roditelja. Bio je jedinac te su roditelji na sve načine gledali da ga zaštite od ratnih dešavanja i da mu ugode uvek i u svakoj prilici. Bila je to prava porodica za primer – ugledna, poštena i patrijarhalna. Nesebično su pomagali svim svojim komšijama, bili su to veoma vredni i gostoljubivi ljudi.

Rana jesen u Benkovcu ostala je upamćena po mnogobrojnim tragedijama. Sablasno puste ulice i jesenja tišina krasile su čitav gradić. Nije bilo više dečije graje, nije bilo jutarnjih  gužvi, saobraćaj je bio gotovo u potpunosti obustavljen. Strah i neizvesnost bili su sveprisutni. Preplašeno stanovništvo se krilo u skloništima a deca su školske klupe zamenila vlažnim i mračnim podrumima. Nemu tišinu prekidali bi samo fijuci granata koje su danonoćno zasipale ulice ovog pitomog gradića razarajući društvene i sakralne objekte, crkve, stambene zgrade, solitere…nisu granate birale svoj cilj te su ranjavale i ubijale i srpske i hrvatske civile kao i meštane ostalih nacionalnosti.

U jednom takvog agresorskom napadu hrvatske vojske ubijen je Đorđe Šušak, dečak srpske nacionalnosti. Tog hladnog novembarskog dana Đorđe se zatekao na autobuskoj stanici, krenuo je u grad da obavi svakodnevne obaveze..verovao je da će suprotna strana ispoštovati primirje i da neće napasti ali se u tome prevario. Veliki broj granata pao je u blizini autobuske stanice…bio je to strašan masakr. Tada je ubijen i dečak Mladen Ležaja, star 18 godina, inače izbeglica iz Donjih Biljana i još jedna osoba dok je desetak civila teško ranjeno.

Da Vas podsetimo:  Hrvatski dužnosnici - neostvarene erotske poete

Š.S. Srpkinja iz Smiljčića, Đorđeva sumeštanka, ispričala je svoju ispovest koja je objavljena u knjizi „Svjedočenja“ autora Dikice Stanisavljevića

– Dani su tekli puni neizvjesnosti. Svi su bili pod oružjem da zaštite svoj narod. Nema više mirnog sna…padaju prve žrtve. Moj narod se uspješno brani..Prve granate padaju i na grad Benkovac i padaju prve žrtve. To je bila već 1991. godina. Prva žrtva je mladić od 17 godina, Đoko Šušak, kojeg ubija granata na autobuskoj stanici i još dvije žrtve kojima se ne sjećam imena..ali znam da je jedan taj čovjek bio iz Biljana Gornjih, majka mu se zove Sava. Cijelo selo plače za nevinim djetetom Đokom jer je jedino u majke. Na sahranu dolaze i Hrvati jer se nisu svi iselili iz Smilčića, ostalo ih je bilo oko 50-60. Koje li ironije…iz mog sela su poginuli Ardalić Neven, Graovac Kosa, Gagić Milenko i njegovo dvoje djece – Milena od pet i Milan od sedam godina, išli su zajedno sa mojom ćerkom Ninom u obdanište i ona je za njima mnogo plakala…Jako mnogo žrtava je bilo i u drugim selima. Kada je došao UNPROFOR nadali smo se da je došao mir. Međutim, Hrvati nisu mislili tako..oni su upadali neprestano na našu teritoriju i vršili masakre nad civilima (..)

Benkovac je redovno granatiran iz pravca Vrane kod Biograda (selo su prethodno okupirale hrvatske snage, to je postalo jako ustaško uporište) ali i iz hrvatskih sela poput Škabrnje, zloglasnog vojnog uporišta. Tokom raketnog napada 20.11.1991. svesno i planirano je gađan centar grada sa ciljem da se izazove masakr civilnog stanovništva. Oštećenja su bila veoma vidljiva i prilično ozbiljna.

Da Vas podsetimo:  Sačuvaj me, Bože, od Milove crkve i demokratije

– Desilo se nešto što niko ne želi. U dva navrata smo juče imali situaciju gađanja iz višecevnih bacača raketa 120 mm, radi se o jednom preciznom navođenju tih raketa koje su pale isključivo u cilju da nanose žrtve civilima – djeci, ženama, starcima..gađan je sam centar Benkovca, epilog se može vidjeti..ubijeni civili, mnogo ranjenih..ono što se ovdje dogodilo bilo je stravično, razorna moć raketa, zaglušujući psihološki efekat. Nekoliko djece je povređeno jer su granate padale tamo gdje se djeca igraju i nesmetano kreću… –  ispričao je načelnik Stanice Javne Bezbednosti Benkovca Boško Dražić novinarima RTB.

Ono što je takođe važno spomenuti jeste činjenica da su 18. novembra i narednih dana 1991. vođene borbe između pripadnika JNA – regularne državne vojske i paravojnih hrvatskih formacija u mestu Škabrnja. Reč je dobro naoružanom hrvatskom selu odakle su neprestano granatirana srpska sela i naselja i gde je bila skoncentrisana hrvatska vojska. U toku borbi pripadnici JNA su izvlačili civile iz zone borbenih dejstava kako bi ih spasli od pogibije. Preko stotinu žena, dece i staraca dovezeno je autobusima u Benkovac i smešteno u dečiji vrtić, gde su se već nalazile i srpske porodice izvučene iz sela blizu linije fronta. Sutradan su odveženi u selo Pristeg i vraćeni na hrvatsku stranu.

Dakle, meštani Benkovca su i u tim najtežim danima nesebično pružali pomoć ranjenim hrvatskim civilima – pružili su im medicinsku pomoć, smeštaj, hranu, vodu…Zauzvrat, hrvatski vojnici su im poslali granate, razaranje i smrt što samo govori o licemerju i monstruoznosti hrvatske strane.

Izvor:  Dikica Stanisavljević: „Svjedočenja“ / Moja Posavina

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime