Piše: Leon Ćevanić
Danas se stanovništvo, koje se još u 16. stoljeću deklariralo srpskim, a naselilo se u hrvatskom pograničnom pojasu Žumberačke gore i Bele krajine u Sloveniji, može pronaći još jedino unutar slovenske općine Črnomelj, točnije njezinim selima Adlešići, Bojanci, Marindol, Milići te Paunovići. Najpoznatiji izdanak ovog naroda je glumac Radko Polič
Početak kontinuirane prisutnosti srpskog pravoslavnog stanovništva na području Hrvatske, a samim time i početak suživota Hrvata i Srba, uobičajeno se povezuje s pojmom Vojne krajine. Međutim, ironijom sudbine upravo najranije utemeljeno krajiško područje koje su naselili Srbi ostaje zanemareno i nedovoljno poznato javnosti. Riječ je o regiji Žumberka i do današnjih dana gotovo posve iščezlom ogranku Srba Žumberčana.
Kao početnu godinu uspostavljanja Vojne krajine treba uzeti 1529., odnosno završetak osmanlijskog opsjedanja Beča, kada je kralj Ferdinand Habsburški, sa željom da obnovi život u krajevima koje je osmanska vojska ostavila opustošene nadirući prema zidinama glavnoga grada, ali i osigura adekvatan sustav obrane od budućih pohoda, naredio plansko doseljavanje vojnički iskusnog stanovništva na rubno područje austrijskog teritorija tj. njegove jugoistočne granice spram banskoj Hrvatskoj. Za prostor prvog utvrđenog dijela granice izabran je Žumberak, dok je za vojnike odabrano pravoslavno stanovništvo iz Senja i okolice, kao i s ličkoga prostora, Glamoča, Srba i Unca koji su na taj prostor došli povlačenjem pred Osmanlijama s prostora južne Srbije, istočne Hercegovine i Bosne. Ova se ratoborna grupacija stanovništva, u kulturološkom i vjerskom smislu drugačija i jedinstvena uobičajeno nazivala uskocima, dok je najraniji izvori o doseljavanju na Žumberak u etničkom smislu prepoznaju kao Rašane, odnosno Srbe. Uz obećanje visoke razine autonomije i privilegija kao što su dvadesetgodišnje oslobođenje od plaćanja poreza, te pravo vlasništva nad zemljom na kojoj će živjeti, ova je skupina prihvatila ponudu kralja Ferdinanda da naseli prostor Žumberka i bude u stalnoj pripravnosti da se, u slučaju potrebe, o vlastitom trošku odazovu na poziv bečkog dvora za odlazak u rat.
Pojam Žumberka koji je dotad označavao tek jedan utvrđeni grad pod velikim se priljevom stanovništva s vremenom proširio na čitavo područje granice između banske Hrvatske, te Kranjske u današnjoj Sloveniji, dok je srpsko stanovništvo, najodgovornije za njegovo oživljavanje i ostvarivanje regionalne posebnosti, ondje pridošlo u ukupno četiri velike seobe u broju od otprilike 10 hiljada ljudi, a u vremenskom periodu od svega desetak godina tijekom 1530-ih. Prve grupe Srba pristigle su na Žumberak već 1529. godine u organizaciji hrvatskog bana Nikole Jurišića, a početkom 1540-ih u doseljavanju dalmatinskih Srba na ovaj prostor presudnu je ulogu odigrao ban Nikola Zrinjski. Godine 1538. prvi put su kraljevskim dekretom potvrđene ranije im obećane privilegije, da bi 1544. godine bila uobličena i njegova proširena verzija koja žumberačkim Srbima jamči i slobodu vjeroispovijesti. Iako je dotad bio dijelom hrvatskog prostora, žumberački kraj od ovog je trenutka počeo djelovati kao zasebna cjelina pravno definirana statusom unutrašnje austrijske pokrajine, podložne izravno caru, te autonomne za svoje stanovništvo.
Uređivanje odnosa Srba naseljenih na Žumberku sa središnjim vlastima u Beču, ali i prema ostatku hrvatskog teritorija, stoga se s pravom može smatrati prvim korakom u stvaranju sistema Vojne krajine, baš kao što je upravo Žumberak potrebno istaknuti kao dotad prostorno najveću i demografski najbrojniju, prvu geografski jasno definiranu srpsku naseobinu u hrvatskoj povijesti, pa čak i na području cijeloga habsburškog carstva, inače tradicionalno deklariranog rimokatolicizmom kao jednim od svojih najprepoznatljivijih temelja.
Međutim, baš kao što su prvi došli na hrvatski prostor, s njega su prvi i nestali, uglavnom zbog djelovanja katoličke crkve koja je, uz prešutno odobravanje službenog Beča, već od kraja 16. stoljeća počela provoditi najprije zakulisne, a s vremenom i otvorene, te na koncu poprilično nasilne postupke pokatoličavanja pravoslavnog stanovništva. Naime, najveći val srpskog doseljavanja na Žumberak poklapao se s akcijom u kojoj je rimska kurija na sinodu u Brest-Litovsku osnovala tzv. unijatsku crkvu s ciljem preuzimanja kontrole nad svim kršćanskim pravoslavnim vjernicima podvrgavajući ih papinskoj vlasti.
Budući da je pravoslavno stanovništvo Žumberka odbijalo ponude rimske crkve da mogu zadržati svoj bogoslužni obred ukoliko bi prihvatili autoritet pape, zabilježeni su brojni slučajevi nasilnoga unijaćenja, osobito prema sveštenicima koji su nerijetko bili zatvarani, a u zatvorima prebijani, zbog čega su neki, poput primjerice đakona Janka Prusca (ponekad navođenog i pod prezimenom Pruščević), i umrli utamničeni. Sve je ovo s godinama dovelo do popuštanja žumberačkih uskoka koji su se na koncu, umjesto kao pravoslavci, počeli deklarirati kao grkokatolici, a od sredine 18. stoljeća i kao Hrvati umjesto kao Srbi. Tako se danas stanovništvo iz 16. stoljeća, koje se tada deklariralo srpskim, a naselilo se u hrvatskom pograničnom pojasu Žumberačke gore, te mikroregije Bele krajine u Sloveniji, može pronaći još jedino unutar slovenske općine Črnomelj, točnije njezinim selima Adlešići, Bojanci, Marindol, Milići te Paunovići, pri čemu se kao najpoznatiji izdanak ovog naroda ističe glumac Radko Polič.
Ukidanje Vojne krajine u drugoj polovici 19. stoljeća dovelo je do postupnog iseljavanja s prostora Žumberka zbog čega danas ovaj kraj naseljava svega 1.200 ljudi. Usprkos prisutnosti srpskih prezimena, deklariranih Srba u hrvatskom dijelu žumberačkog kraja više uopće nema, dok potomci žumberačkih uskoka koji se i danas smatraju Srbima žive raseljeni diljem svijeta, pri čemu se njihova najbrojnija kolonija nalazi u selu Kljajićevo kod Sombora, gdje su se doselili po završetku Drugoga svjetskog rata. Tijekom 20. stoljeća, temu žumberačkih Srba i njihovog unijaćenja u najvećoj je mjeri popularizirao veliki srpski književnik Milorad Pavić, i sam porijeklom iz žumberačkog sela Dragoševci.
