Karakteristika UDB-e

0
464

za Kaplana Resulbegovića-Burovića
(fragmenat)

Kaplan Burović / Foto: Novosti

U Državnoj arhivi Republike Severna Makedonija, u Reg. broj 4874, kod imena Kaplan Resulbegović, pored ostalih dokumenata, nalazi se i dokumenat pod naslovom KARAKTERISTIKA.

Napisan je na makedonski jezik, ima nečitak potpis autora i nikakvu oznaku, tako da se ne zna koja to institucija stoji iza nje, ko snosi odgovornost za nju. Iz popratnog pisma vidimo da je ona poslata Kazneno popravnom domu u Idrizovo od strane Sekretarijata Unutrašnjih poslova u Tetovo, što znači da su oni i sročili tu karakteristiku. U poglavlje DOKUMENTA mog dela TITOISTIČKI SUDSKI PROCES donosim je u originalu, a ovde izvolite prevod:

Karakteristika

Za Resulbegović Kaplan-a, rođen 1934. u Ulcinj, a živeo je u grad Tetovo, Šiptar, državljanin FNRJ, po zanimanju nastavnik, oženjen, od školske spreme završio je Višu pedagošku školu, osuđen po čl. 118 stav 1 KZ.

Uhapšen je 4.marta 1959. godine, zato što je od početka 1956. godine pa do 1958. godine, odnosno do hapšenja radio neprijateljski preko pismenih dopisivanja sa pojedinim licima i u ličnim kontaktima otvoreno je širio da naše vlasti ciljaju denacionalizaciju šiptarske nacionalne manjine, za što je aktivizirao sve njegove istomišljenike sa kojima je bio intiman.

Hapšenjem Kaplan je bio mnogo drzak, uvijek, do suđenja, u toku istrage otvoreno je napadao istražne organe, govoreći im da nemaju pravo da ga saslušaju-istražuju, a kad su mu pokazani materijali sa kojima se raspolagaše, tada je odbio da ih prizna za svoje, iako ih je sâm pisao, pretendirajući da je sve to izmišljeno od strane organa vlasti. On kao pošten Šiptar uvek će se držati i ostati dosledan reči koju je dao pred ostale njegove drugove. Kad su svedoci suočeni sa njim i svedočili onako kako je bio slučaj, Kaplan ih je kategorički odbio, ne priznajući da ga poznaju, iako je sa njima radio.

U posljednje vreme, preko jednog našeg prijatelja, bili smo informirani da Kaplan namerava da beži iz zatvora, ali za to treba da mu se pruži povoljan momenat. Zato treba da se ima u vid i ovaj momenat, pošto u svako vreme može da pobjegne za Albaniju. Sa druge strane, Kaplan je izvanredno sposoban čovjek kao organizator, zato napominjemo da ako nađe pogodnu sredinu-intelektualce, može sa njima da nađe zajednički jezik iako oni neće biti neprijateljski raspoloženi, ali Kaplan će moći da deluje na njih i da ih napravi neprijateljima.

Izvolite moju analizu-koment:

Indoktrinacija jugo-vlasti

Kako vidite iz ove Karakteristike, jugoslovenske vlasti su bile, pa su i dan-danas vlasti eks-republika po sadašnjim feudima, indoktrinirane falsifikovanom istorijom albanskog naroda. One su albansku dijasporu u Jugoslaviji smatrale i smataju za nacionalnu manjinu, čime su indoktrinirale sve Jugoslovene, u tom okviru i mene i sav svet, pa i same Albance.

U Jugoslaviji niti je postojala, niti postoji aktuelno u njenim republikama albanska nacionalna manjina. Postojala je i postoji albanska dijaspora, emigracija, što nije isto. Drugo je manjina i sasvim drugo je dijaspora. Prava koja se po međunarodnim zakonima priznaju manjincima, konkretno osnovne škole, ne priznaju se i dijasporama. Ili su priznali albanskoj dijaspori po svetu ona prava koja su im Titoisti Jugoslavije priznali Albancima u našoj zemlji ?!

Titoistički mudraci ne samo što su ovu dijasporu nazivali manjinom, već su je proglasili i za nekakvu narodnost, pa su joj dozvolili ne samo osnovne, srednje i više škole, fakultete i uni-versitete, već i nacionalnu zastavu i sve što su uživali i sami narodi Jugoslavije.

I posle ovoga, mene proglašavaju i kažnjavaju za neprijatelja jugoslovenskih naroda, dok se za sebe busaju u prsa za … za  p r i j a t e l j a !

Ja sam ovo pre nekoliko godina shvatio i preko mojih studija objasnio, pa i dokazao dokumentima, čime sam ispravio sebe i učinio što sam mogao da ispiravim i sve druge, pa i Tito-iste, koji dan danas nastavljaju sa tom neispravnom, antijugoslovenskom terminologijom, koja je i antisrpsko-crnogorska, i anti-makedonska.

U to vreme, indoktriniran od ovih Titoista, a stojeći na pozicije konstruktivnog građanina Jugoslavije i Ustava, ja sam branio ustavno i zakonsko pravo Albanaca Crne Gore da osnovno obavezno obrazovanje prime na svom nacionalnom jeziku.

*

*     *

Kako se sada zna, Titoisti su u Crnoj Gori, pa i u mom rodnom mestu Ulcinju, godine 1956. zatvorili škole na albanskom jeziku i primorali ih da uče na srpskom jeziku, gazeći ovako preko njihovih zakonskih i ustavnih prava. Zakonskih i ustavnik, a ne prirodnih, međunarodnih, jer – pošto ovi Albanci u Jugoslaviji nigde nisu nacionalna manjina – kao dijaspori ne pripadaju im ta prava. Znači, zakon i ustav (Kakvi su bili !) gazili su oni, a ne ja.

Oni su ih gazili, a mene su kaznili !

Tako su ovi Titoisti, gazeći preko “nacionalnih” prava Albanaca, davali ovim Albancima nacionalistička “prava”!!! Izgleda da ovo ovi Titoisti još nisu shvatili, jer dan danas ne razlikuju nacionalno od nacionalističkog.

Karakter jugo-vlasti

Jugoslovenske vlasti, pod zastavom Josipa Broza Tita, pretendirale su da su narodne, štaviše i socijalističke. A jesu li bile i stvarno takve?

Narodna revolucija, u toku Drugog svetskog rata, pod voćstvom Komunističke partije Jugoslavije, oružjem partizanskih i dobrovoljačkih četa, bataljona, brigada i divizija, morem krvi oko 1.500’000 palih boraca i ratnih žrtava, postigla je sjajnu pobedu nad fašističko-nazističkim italo-nemačko-bugarsko-albanskim okupatorima i njihovim domaćim saradnicima, koji su uglavnom bili regrutovani od svakakvih buržuja i iz redova naše, jugoslovenske buržuazije.

Zahvaljujući razvoju situacije u Evropi i svetu, u prvom redu u Sovetskom Savezu, koji je pod voćstvom svoje Komunističke partije snosio najveći teret DSR i izvojevao glavne pobede tog rata protiv kapitalističko-fašističkih sila osovine, Komunistička partija Jugoslavije je uspostavila diktaturu proletarijata, kojom se ciljalo narodnoj vlasti i, preko ove, izgradnji socijalističkog društva.

Razdorom između Stalina i Tita, kao i Rezolucijom Informbiroa, zbog nedovoljnog razvoja proizvodnih snaga i intervencije kapitalističkog Zapada (Koja je počela još u toku rata!), situacija se u Jugoslaviji izmeni. Da bi se održao na vlasti, Tito sa njegovom klikom na vrhu partije i države, izdadoše stvar radničke klase i naroda. Oni su uzurpirali diktaturu proletarijata i pretvorili je u ličnu diktaturu Josipa Broza Tita, uspostavili svoju vlast, socijal-fašističku, socijalističku na reči, u teoriji, i fašističku u praksi, u svakodnevnom životu.

Da Vas podsetimo:  „Kad se vojska na Kosovo vrati” ili o bedi Beovizije

Ne samo obična masa radnog narodna, već i većina članova KPJ, verovali su socijalističkoj propagandi klike Josipa Broza Tita. Što su ovi, Tito sa njegovom klikom, u praksi činili, ili nisu videli, ili nisu razumeli. Preko UDB-e, čim je ova klika videla da se ko počeo osvešćivati, likvidirala ga nemilosrdno, hapsili ga, pa i streljali, sa sudom i bez suda. Tako su likvidirali fizički generala Arsa Jovanovića, u kancelariji Josipa Broza, bacili ga na Mađarsku granicu i optužili da je ubijen tobože u pokušaju begstva. Tako su uhapsili Milovana Ðilasa i sve druge. Iz dana u dan Tito je pročešljavao i čistio partiju od komunista, koje je zamenjivao poslušnim ližisahanima, pa i četnicima, ustašama, domobranima, balistima i njihovim sinovima, pa i sinovima i kćerima od narodne vlasti osuđenih i streljanih fašista, koji su nam se sada busali u prsa za komunizam i zabijali kolje u leđa stvarnim komunistima.

Tako su se organi titoističkih vlasti upinjali na to da su oni narodna vlast, pa i socijalistička, gde prividno, praveći se takvima, a gde i iskreno, nesvesni da ta vlast više ne postoji u Jugoslaviji, da je uzurpirana i zamenjena socijal-fašističkom.

Pošto sam prošao kroz niz jugoslovenskih zatvora, gde sam se sreo ne samo sa običnim uhapšenim komunistima, već i sa istaknutim rukovodiocima KPJ i vlasti, posebno u barskom zatvoru, gde sam proveo celo leto 1951. godine, ja sam mnogo štošta shvatio, što sam 1952. godine izlio u mojoj poemi BOJANA, gde nazivam Jugoslaviju ništa manje već GOLGOTOM, zemljom patnji i stradanja.

Tu – u barskom zatvoru sam saznao za Goli Otok, za to stratište jugoslovenskih komunista, najbolih sinova jugoslovenskih naroda, onih koji su na svoja ramena i svojom krvlju izveli narodnu revoluciju, koji su uspostavili diktaturu proletarijata, narodnu vlast i samopregorno, iskreno radili i žrtvovali se na tome da izgrade i socijalizam.

Za moje sazrevanje je posebno uticao moj rad na čelo redakcije lista ISKRA, u Beogradu, kao i klopka koju mi je učinila UDB-a da bi me sprečila da se maturiram, pa i hapšenje makedonskog pesnika Venka Markovskog, koga sam lično poznavao. Njegovo hapšenje, a ne neka njegova antititovska propaganda, koju mi nije činio !

Tako sam ja došao do svesti i konstatacije da titoističke vlasti Jugoslavije nisu više narodne, ponajmanje socijalističke vlasti, već socijal-fašističke. Ovo su mi potvrdile ne samo moja dopunska saznanja o Golom Otoku i svakodnevnom proganjanju i likvidiranju komunista, već i događaji u Ulcinju, u leto 1956. godine, kada sam uzeo aktivno učešće u demostracijama protiv zatvaranja škola na albanskom jeziku, gde su te vlasti jasno ispolile svoj fašistički karakter.

Na ovaj način, dok sam se ja borio protiv titoističkih, socijal-fašističkih vlasti, a za narodnu vlas, za socijalizam, Titoisti su mi to uzeli za borbu protiv narodne vlasti i socijalizma, jer su se za to, za narodnu vlast i socijalizam, tobože borili oni.

Ko se za što borio i ko je od nas imao pravo, oni – Titoisti, ili ja sa mojim drugovima disidentima, Ðilasom i Markovskim, pokazalo je vreme, istorija Jugoslavije.

Ali vidite i jednu kontradikciju: Ako sam ja bio protiv narodne vlasti i socijalizma, kako je moguće da se ja, jedan neprijatelj narodne vlasti i socijalizma, spremam da, čim mi se ukaže prilika, pobegnem za Albaniju?! Pa zar ta Albanija nije bila svetski poznata (I od njih priznata !) kao zemlja narodne vlasti i socijalizma?! Preko svega, zar oni ne znaju da sam upravo tu Albaniju, lično ja okarakterisao preko moje poeme BOJANA, kao i samu Jugoslavija, za GOLGOTU ?!

Titoistička terminologija

Titoistička terminologija često ne odgovara naučnoj istini. Ona ne samo da hramlje, već je očito i antijugoslovenska, što se jasno ogleda i u ovoj dokumentaciji. Njom su oni indoktrinirali ne samo članove svoje partije i čitav narod, u tom okviru i mene, već i same Albance, što je ovima dobro došlo za njihove antijugoslovenske, anti srpsko-crnogorske i anti makedonske stavove i prohteve.

Ja sam već naglasio kako Titoisti pogrešno albansku dijasporu kod nas nazivaju nacionalnom manjinom, pa i nekakvom narodnošću. Tako oni govore i pišu i za albanske škole u Jugoslaviji !

Koja je to škola u Jugoslaviji albanska?! Znaju li oni što znači biti albanska?! Koju su to školu u Jugoslaviji otvorili oni, Albanci, i koju su od njih finansirali albanske vlasti Albanije?!

Ili se pod izrazom albanska škola ne podrazumeva da je tu školu otvorila i finansirala Albanija?! Da možda taj izraz gramatički nema to značenje?! Koliko ja poznajem ovaj jezik, meni tako zvuči, a ja sam od Albanaca, koji su instruirani od UDB-e da me indoktriniraju, upravo to čuo: da su to albanske, a ne jugoslovenske škole, da ih je otvorila Albanija, pa da ih i finansira Albanija !!!

Tako mi je govorio upravo Bahri Brisku, kojemu ja to nisam prihvatio. Naprotiv, na licu mesta sam mu se suprotstavio, naglašavajući da su to škole na albanskom jeziku, a ne albanske, da ih je otvorila radnička klasa Jugoslavije, a ne Albanija, i da se finansiraju znojem radničke klase Jugoslavije, a ne od strane albanske države.

O ovome je bilo govora i pod istragom, ali o tome nisu pisali u Optužnici !

Pisali su samo u Karakteristici, gde kažu da sam optuživao ne samo islednika, već i sudije, pa da sam bio i  d r z a k .

Neprijatelji zemlje, ili vlasti?

Titoisti, pretendirajući za mene da “zauzimam pozicije neprijatelja naše zemljei „neprijatelja naroda“, stoje sami, i to dan-danas na tim neprijateljskim pozicijama. Po njihovim nakaradnim shvatanjima Jugoslavija i narod su samo njihovi, samo onih koji su se opredelili za titoizam, a ne i naši, koji smo protiv titoizma.

Da Vas podsetimo:  Oj Kozaro, širi svoje grane – nova nemačka ofanziva

Čija je Jugoslavija?!

Čiji je jugoslovenski narod? !

Zar ova zemlja i ovaj narod nisu i moji?! Ja mislim da je Jugoslavija zemlja svih Jugoslovena, Srbo-Crnogoraca, Makedonaca, Hrvata, Slovenaca, Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira da li su njeni državljani ili su državljani neke druge zemlje, i – posebno – bez obzira na njihovu društveno-političku orijentaciju. A to znači da je Jugoslavija – i moja! Da je i jugoslovenski narod – i moj !

Biti neprijatelj titoizma ne znači biti i neprijatelj Jugoslavije i jugoslovenskih naroda, jer Jugoslaviju i jugoslovenske narode svako ima pravo da ih voli i želi na svoj način, u saglasnosti sa svojim društveno-političkim ubeđenjima. Biti neprijatelj titoističke Jugoslavije znači biti neprijatelj titoizma, a ne i Jugoslavije, ne i jugoslovenskih naroda, gospodo titoistički mudraci !

Polazeći od činjenice što oni negiraju pripadnost Jugoslavije i jugoslovenskih naroda i onima koji ne misle kao oni – Titoisti, štoviše pretendirajući to i preko službenih dokumenata, kao što su ovi koje diskutiram, zar nisu činili neprijateljsku propagandu, mnogo težu od one moje, za koju su me uhapsili, optužili i osudili?! Ili je broj vojne pošte jednog odreda kraljeske vojke, za koji su me proglasili i osudili kao narodnog neprijatelja (što ćete videti u nastavku !), veći zločin od ovog njihovog ?!

Lapsus mensis i lapsus calami nisu neprijateljska propaganda, gospodo Titoisti !

Sa druge strane, koja je ta zemlja, koja je samo njihova, a ne i naša?! Makedonija?! U mojoj se “neprijateljskoj” delatnosti Makedonija nigde ne spominje, ni makedonski narod, niti Makedonske vlasti! Da nije Jugoslavija?! Pa VI ste, gospodo Makedonci, negirali Jugoslaviju! Ja je nisam negirao ni dan-danas! Naprotiv, ja sam učinio i činim sve za tu narodnu i socijalističku Jugoslaviju, pa i žrtvovao, koliko niste učini, niti žrtvovali svi vi zajedno, vi – makedonski Titoisti !

Vi nam rasparčaste Jugoslaviju, gospodo makedonski “komunisti”, a ne ja!

Vi ste postavili mine narodnoj i socijalističkoj vlasti, a ne ja!

Vi ste vršili i vršite neprijateljsku propagandu ne samo protiv Jugoslavije, već i protiv narodne, protiv socijalističke vlasti, a ne ja !

Za što nam svedoči ovaj inscenirani sudski proces?! Za što nam svedoče vaši zločini protiv mene?! A sigurno da ja nisam ni prvi niti poslednji od žrtava vaše izdaje jugoslovenstva, narodne vlasti i socijalizma!

Ili ste u vašoj nezavisnoj Makedoniji uspostavili narodnu vlast i socijalizam?! Pogledajte se u ogledalo, gospodo zločinci! Ako ga nemate, ako ste sva ogledala zaključali, sakrili, ili i razbili, evo vam ova dokumenta, koja su ogledala vaše duše, vaše svesti i vaše neprijateljske delatnosti ne samo prema meni, već prema čitavom jugoslovenskom narodu i Jugoslaviji, prema narodnoj vlasti i prema socijalizmu.

O drskosti

Pošto su me uhapsili, istina je da sam bio  m n o g o  drzak, uvek, permanentno, i pred sudom, gde sam i sudije napadao i optuživao ih da nemaju pravo da me istražuju, niti da mi sude. Zašto?

Ali, je li to bila drskost, ili smelost ?!

Pre svega ja sam bio sasvim svestan da sam potpuno nevin, jer ne samo da nisam vršio nikakvu propagandu protiv Jugoslavije i jugoslovenskih naroda, ni protiv narodne vlasti, socijalizma, bratstva i jedinstva, kako su mi pisali u nalogu za hapšenje i u Optužnici, već sam naprotiv bio za narodnu vlast, za socijalizam i bratstvo i jedinstvo, za što sam neprekidno militirao i militiram, pa su mi komunisti Jugoslavije, pre neki mesec, videći da sam se svetski afirmirao kao konstruktivan gradanin – komunista, ponudili i člansku knjižicu njihove nove Jugoslovenske komunističke partije (!). Ko ne veruje – nek dođe u moj stan da mu je pokažem. Sa druge strane, još pre hapšenja, meni je počelo da postane jasno da je u Jugoslaviji uzurpirana narodna vlast, proleterska diktatura, i da je uspostavljena socijal-fašistička diktatura Josipa Broza Tita i njegove crne bande, kriminalne i omražene od čitavog naroda. Vidite moju poemu BOJANA, objavljena u Dubrovnik još 1952. godine, zatim i sred Beograda i Zagreba, gde sam Jugoslaviju nazvao Golgotom, a Josipa Broza Tita i njegovu kliku otvoreno optužio da su je upravo oni učinili takvu, GOLGOTOM, koju su pritisnule ljute rane, pa njeni narodi stenju, ropću i kukaju od njihovog terora. Izgleda da 1952. godine, kad sam pisao tu poemu, nisam bio baš sasvim svestan jugoslovenske stvarnosti, ali sam hapšenjem u Tetovo (Makedonija) postao i te kako svestan, još od prvog dana, da u Jugoslaviji više nemamo ni narodne vlasti, ni socijalizma, niti bratstva i jedinstva, što nam je sada – verujem – svima jasno, sasvim jasno. Ili nam nisu ovo dokazali tragični događaji koji su usledili i nosimo ih na pljeća dan-danas ?!

Pravni povod za tu moju posebnu  d r s k o s t  jeste zatvorska istraga i Optužnica, gde su jasno napisali da u Makedoniji nisam vršio neprijateljsku propagandu, pošto sam tobože  primetio  da me na svaki korak prati UDB-a. Onda, pošto sam građanin-državljanin Crne Gore i pretendira se da sam upravo tamo izvršio „krivično“ delo, sa kakvim pravom su me isleđivali i sudili u Makedoniji?! Po ustavu Jugoslavije i KZ trebali su da me predaju crnogorskim vlastima, da me oni islede i osude, kako sam to ustrajno tražio i pod istragom i pred sudom.

A zašto nisu to učinili?! Zato što sam u Ulcinju te godine imao samo muškaraca 253 brata i rođaka Resulbegovića, koji bi razbili ne samo vrata, već i prozore sudske sale, i upali da vide i slušaju za što se to optužujem i sudim. Šta sam to učinio ?!

U Tetovo nisam imao nikoga od mojih. Ipak su i tu “suđenje” učinili iza zatvorenih vrata!!! Ovako su makedonske vlasti primile na sebe svu odgovornost za taj inscenirani sudski proces, za taj zločin, koji je sigurno izvršen naređenjem iz Beograda, od jugoslovenskih centralnih vlasti.

Samo su se inscenirani sudski procesi vršili iza zatvorenih vrata! Adema Demači ne samo što nisu osudili iza zatvorenih vrata, već su angažovali svoje ljude da pozovu narod i vide zašto se on sudi i kažnjava !

Da Vas podsetimo:  Ovde nisam, a tamo me nema

Provociranja za ubistvo

U zatvorskoj ćeliji u Tetovo pravili su mi svakakva provociranja ne samo preko osobe, nekakav Albanac, koga su mi u ćeliji postavili za to, već i lično Titoisti. Svesni da su me nevinog uhapsili i da su protiv mene već učinili mnoge zločine, preko svega svesni da sam ja shvatio fašistički karakter njihovih vlasti, njihovog režima, oni su odlučili da me fizički likvidiraju.

Zato me jedno veče, oko pola noći, nesvezanog, izvode iz zatvora, tzv. Pašina kuća, i sprovode u zgradi Otseka unutrašnjih poslova, koja je bila na jedno 300 metara otstojanja. Policajac me ne vodi tamo ulicama grada, već preko nekih bašti. A beše to jedna slabašna osoba, prava mrcina, koga sam mogao oboriti najobičnijom pesnicom i uzeti mu revolver (sigurno sa neispravnim metcima !).

Čim sam ušao u kancelariji islednika, rekao sam mu: “Više me ne izvodite iz zatvora ni danju, kamo li noću, ni svezanog, kamoli nesvezanog, ni ulicama grada, kamo li i baštama, da me isleđujete ovde! Ako to još jednom budete učinili, znajte da ja neću preći ni prag ćelije, kamo li i zatvora!”

Posle ovoga islednik je dolazio u zatvor i tu, u jednoj kancelariju uprave, vršio mi isleđivanje. Kada su me kaznili, premestiše me u jednu drugu ćeliju, sa prozorom prema školskom dvorištu, uz samo to dvorište. Moji učenici su se tu nekoliko puta skupili i pevali mi pesmu O ZATVORU, OGNJEM SAGOREO!, pa i klicali: “Živeo Kaplan Kaluši!”

KALUŠ-I je bio moj pseudonim, kojim su me oni poznavali, jer sam njime potpisivao moja dela, koja su oni čitali po raznim organima štampe, gde sam ih objavljivao. Ovim sam pseudonimom potpisivao ne samo ona dela koja sam objavljivao na albanski jezik, već i ona na srpski jezik, pa i na makedonski.

Gvozdene šipke tog prozora bile su pokretne i savitlive, što mi pokaza jedan mladi Grk, koji mi reče da je uhapšen za krađu. Nije imao ni 20 godina. Njemu dolazaše tu, pod prozor, skoro svako veče moguće stvarno ljubavnica. Tako sam ja sasvim lako mogao izaći iz tog zatvora. Jedan dan, u dvorište, za vreme provetravanja, ovaj mi Grk predloži da pobegnemo iz zatvora za Grčku, jer će mi on pokazati i put, pošto ga tobože poznaje. Tvrdio je da je otuda, iz Grke. Zahvalih mu se rečima: “Vi činite što god hoćete. Ja ne mislim bežati”.

Tako je gola laž pretendiranje da su oni, vlasti zatvora u Tetovo, preko njihovog prijatelja informirani da Kaplan namerava da beži iz zatvora, čim mu se za to pruži prilika. Naprotiv, preko tog svog prijatelja oni su nastojali da me ubede da treba da bežim. Da sam imao takvih misli i namera, ja bih bar iz te ćelije pokušao bekstvo. Činjenica što ni Grk ne pokuša bekstvo dokazuje da je on bio provokator UDB-e.

Ali šta će ova karakteristika, sa tim pretendiranjem, u moja dokumenta?!

Kad su me izveli iz zatvora u Tetovo da me sprovedu u Idrizovo, ne samo što me nisu svezali, već su mi prišili i jednog drugog “osuđenika”, i on nesvezan. Pratio nas je pomenuti slabašni milicioner, pešice. Kad smo prešli most na rečici Pena i odmakli jedno 100-200 metara, ovaj se milicioner “seti” da je zaboravio naša dokumenta i reče nam da se vratimo. Na mostu nam reče da ga tu pričekamo i nestade na vrata zatvora, jedno 150 metara udaljeno. Tada mi “osuđenik” reče: “Da bežimo!” Ja, svestan da je to provokacija i da upravo to očekuju UDB-ini strelci iza prozora okolnih kuća, odgovorih mu: “Ako vi hoćete da bežite, to je vaša stvar. Ja ne bežim!” Tako im propade i ova provokacija. Kad smo stigli u Idrizovo nestade ovaj “osuđenik”: apsolutno nigde ga više nisam video.

Ova Karakteristika, sa tom beleškom, trebala je da potvrdi, u slučaju da ja pokušam bekstvo i ubijem se, da sam još u zatvorskoj ćeliji planirao to begstvo. Ako sam stvarno planirao bekstvo, zašto ne nasedoh na njihove klopke?! Zašto su me sproveli od Tetova do Idrizova nesvezanog, pešice do željezničke stanice u Tetovo, i – u Skoplje – od železmičke stanice do autobuza za Idtrizovo.

Ali što nam dokazuju ove provokacije?! Da smo imali posla sa narodnim i socijalističkim vlastima, ili sa fašističkim?! Narodne vlasti, socijalističke vlasti, ne samo što ne provociraju, već i osuđuju, kažnjavaju zakonski provokatore !

*

*     *

Ovom se karakteristikom tangentno dodiruju i neki drugi problemi, kao na primer: nametnuta nacionalnost ŠIPTAR, negiranje da sam poznavao svedoke (Bahri Brisku i Adema Demači); negiranje nekih pisama da su moja; ne samo negiranje autentičnosti nekih pisama, već i optužba da su falsifikovana od onih koji su mi inscenirali sudski proces, o čemu će biti reči duž analize Presuda.

Ovom karakteristikom, uneta u moj dosije, indoktrinirani su protiv mene svi koji su i samo provirili u to dosije Državne arhive Republike Makedonije. UDB-a je ovako krila, maskirala svoj žločin i izazivala protiv mene neprijateljsko raspoloženje onih koji su čitali tu karakteristiku i onih koji su verovali tim lažima, od njih širene u masi. Ona je i zato postavljena tu.

Koliko za primer, navodim dežurnog nadzornika V.Jankulovski iz KPD “Idrizovo” i njegov Raport protiv mene, koji je pisan pod direktnim uticajem te karakteristike, pa i njenim rečima! Taj Raport imate u poglavlju DOKUMENTA. Uporedite ga! Titoistička mašinerija i arhitektura je lančano povezana svim mogućim alkama protiv nas, njenih neprijatelja.


Prof. Dr Kaplan BUROVIĆ,
akademik

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime