Katolici u Srbiji – snaga je u zajedništvu, a ne u geografiji

0
50

Kako žive katolički vjernici u Srbiji, među većinskim pravoslavnim stanovništvom? Građani Subotice katoličke vjeroispovijesti kažu da je čitav ovaj kraj autentično multikulturalan te da katolici i pravoslavci jedni drugima odlaze na crkvene praznike, druže se i međusobno se poštuju

Foto: Miloš Tešić/ATAImages

Na ovim prostorima prilično smo se nagutali vjerske i nacionalne netolerancije u bližoj i daljnjoj prošlosti, a svjedočimo joj, nažalost, na raznim mjestima i danas. Ali postoje srećom i primjeri snošljivosti, suživota i dijaloga različitih kultura, nacija i konfesija. Takvo dobro mjesto pozitivnih vibracija prema drugima i drugačijima bez sumnje je Nadbiskupija Katoličke crkve u Beogradu. Teritorijalno, Beogradska nadbiskupija najveća je upravna jedinica katoličke crkve u Srbiji i obuhvaća njen središnji dio i njoj su podložne Subotička i Zrenjaninska biskupija. Treba reći da je Beogradska nadbiskupija članica Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda, a u njenom beogradskom središtu nalazi se Katedrala Blažene Djevice Marije. Na čelu Nadbiskupije danas je nadbiskup Stanislav Hočevar.

Kršćanstvo na ovim prostorima datira još od četvrtog vijeka, od rimskog doba, kada je Beograd nosio naziv Singidunum i kada su svi kršćani još uvijek živjeli u jedinstvu i slozi, i uz sve turbulencije Balkana kao graničnog prostora, u koji su provaljivale mnoge vojske i za koji su se kasnije borila dva carstva: Zapadno rimsko carstvo i Bizant. U međuvremenu, poslije crkvenog raskola 1054. godine, većinsko stanovništvo u Srbiji postalo je pravoslavno, uz značajne katoličke zajednice, koje su, naročito u Vojvodini, bile autohtone ili su formirane u trgovačkim središtima ili u rudarskim i radničkim mjestima, u koja su pristizali ljudi iz mnogih krajeva. Tako se u 16. vijeku osniva Smederevska biskupija, a u 19. vijeku katoličke crkve u Nišu i Kragujevcu, u kojem je na primjer bilo oko 600 katolika, zaposlenih u tamošnjoj tvornici. Godine 1851. papa Pio IX. postavio je đakovačkog biskupa Josipa Juraja Strossmayera za apostolskog vikara za Kneževinu, odnosno Kraljevinu Srbiju, u kojoj je tada živjelo oko 10.000 katolika. Pred početak Prvoga svjetskog rata sklopljen je konkordat između Kraljevine Srbije i Svete Stolice i njime je uspostavljena Beogradska nadbiskupija. Danas u Beogradskoj nadbiskupiji, osim redovnih svećenika, djeluju i redovnici redovničkih zajednica: franjevci Provincije Bosne Srebrene, lazaristi Slovenske provincije, isusovci Hrvatske provincije i salezijanci Slovenske provincije. Tu su i redovnice: milosrdnice, usmiljenke, Isusove male sestre i zajednica sestara službenica Bezgrešne Djevice Marije. Djeluju i dva laička pokreta: Pokret fokolara i Neokatekumenski put. U ovoj kratkoj reportaži spomenut ćemo tek isusovce, koji su prvi put stigli u Beograd krajem 16. vijeka iz Dubrovnika i s Paga, zajedno s mletačkim trgovcima. Već 1613. isusovci u Beogradu osnivaju i vode prvu gimnaziju na Balkanu, koja će u početku imati 32 đaka. Zbog osvajanja Osmanlija, ovi svećenici odlaze i ponovno se vraćaju, da bi se u Beogradu trajno zadržali od 1929. godine. Na pročelju isusovačke crkve u Makedonskoj ulici tako danas stoji potamnjela pločica na kojoj piše: Crkva svetog Petra, Bogorodica beogradska. Konačno, Beogradska nadbiskupija podijeljena je na 18 župa: šest župa u Beogradu, uz župe u Valjevu, Šapcu, Boru, Zaječaru, Nišu, Aleksincu, Kraljevu, Kragujevcu, Smederevu, Jagodini i Ravnoj Reci. U okviru kragujevačke župe nalazi se kapelica u Kruševcu, a u okviru Ravne Reke kapelice u Užicu i Vrnjačkoj Banji.

Da Vas podsetimo:  Zbog nedostatka ginekologa žene i trudnice širom Srbije uskraćene za najosnovnije preglede
Katolička katedrala, foto: Jovica Drobnjak

Kako žive katolički vjernici u Srbiji, među većinskim pravoslavnim stanovništvom? Na prostoru grada Subotice, koja je u nadležnosti Beogradske nadbiskupije, živi najveći broj katolika u Srbiji. Od ukupnog stanovništva grada više od 50 posto građana je katoličke vjeroispovijesti, primarno hrvatske i mađarske nacionalnosti. Pored osam katoličkih crkava u gradu, u Subotici se nalazi i Paulinum, jedina katolička srednja škola u Srbiji, kao i Teološko katehetski institut. Građani Subotice katoličke vjeroispovijesti kažu da svoju vjeru na tom prostoru sjevera Bačke slobodno ispovijedaju još od 1090. godine, kada je osnovana subotička biskupija, ali da je čitav ovaj kraj autentično multikulturalan te da katolici i pravoslavci jedni drugima odlaze na crkvene praznike, druže se i međusobno se poštuju. Bolan ispit za međukonfesionalno i međunacionalno razumijevanje predstavljale su 90-te, s ratovima, mržnjom i nasiljem, ali 30 godina kasnije, u odnosu na druge krajeve, suživot u Vojvodini odvija se, kolikogod je to moguće, u slozi i toleranciji.

„Kršćani istočnog i zapadnog obreda uspjeli su opstati i zadržati tu svoju kršćansku baštinu. Na svakodnevnoj, osobnoj razini ljudi našega podneblja poštuju i cijene tu našu multikonfesionalnost“, kažu Subotičani. Današnji problemi koji pogađaju manjinske katoličke zajednice u Srbiji, kažu Subotičani, jesu isti oni koji pogađaju i ostale – a to su loša demografska slika, odlazak mladih i loši ekonomski uvjeti.

Lepota zajedništva

Slični problemi muče i katolike u Nišu, čija je župa uspostavljena prije beogradske nadbiskupije, 1878. godine. „Ne igra nikakvu ulogu to što smo mi manjina i to što nas malo ima. Nama je veći problem to kako deca danas prihvataju te stvari, što danas imaju dodir sa svim dostupnim informacijama i padaju pod uticaj tih informacija i sa interneta i iz okoline. Ali kao verska manjina, ni po čemu se ne razlikujemo. Ni za praznike, ni za slave: mi na primer slavimo Svetog Sebastijana, a to pada na isti dan kad je Sveti Jovan i sve je to slično”, kažu niški katolici.

Da Vas podsetimo:  Istraživanje: Samo 41% za članstvo u EU

Niški župnik Marko Trošt, koji je u ovu župu došao iz Slovenije, govori kako je to u pravom smislu riječi svijet u malom.

„Ovde se živi jedna lepota zajedništva, jer lepota ove zajednice je upravo to da nije fokusirana na samo jednu nacionalnost. To je svedočenje vlastitim životom i to zajedništvo privlači. I sada kada slavimo Uskrs, svako donese neku svoju tradiciju i zanimljivo je videti da je nešto negde tamo malo drugačije. Za nas vernike je ta verska dimenzija prevažna“, kaže ovaj župnik.

U Nišu, kao uostalom i u drugim krajevima, ima dosta ljudi iz miješanih brakova, pa kako kaže jedna gospođa iz Niša: „u našoj kući se za Uskrs jaja boje dva puta.“ Po posljednjem popisu iz 2011. godine, u samom Nišu živi oko 1.000 katolika, zajedno sa okolicom oko tri hiljade, a niški župnik dodaje da u ovom kraju ima katolika iz više od 20 nacija. „Ima ih još iz mešovitih brakova iz bivše Jugoslavije, zatim ima Talijana, Poljaka, imamo ih i iz Irske, Francuske, Mađarske, Njemačke, Španije, čak iz Sjeverne i Južne Amerike“.

Ako se danas pogleda pejzaž multikonfesionalnosti u Srbiji i katolički vjernici u njemu, onda se generalno može reći da atmosfera tolerancije i snošljivosti prilično dobro funkcionira. Da li će u Beograd doći Papa i hoće li Alojzije Stepinac biti kanoniziran, pitanja su, da tako kažemo, visoke politike, ali među običnim narodom u Srbiji na katoličke vjernike se gleda kao na vlastite sugrađane i komšije iza ugla, na čije vjerske praznike će se okolina rado odazvati ili će ih pozivati na svoje, pravoslavne svetkovine. Svugdje ima dežurnih dušobrižnika i onih koji traže dlaku u jajetu, ali ono što je ključno jest da u srpskoj javnosti naprosto ne postoji atmosfera kosih pogleda, mrziteljskih grafita i zluradih komentara prema katoličkim vjernicima.

Dva plućna krila istog bića

Nadbiskup Stanislav Hočevar za vrijeme svoje službe u Beogradu neprestano naglašava da kršćanska crkva na ovim prostorima mora disati „s oba plućna krila“, a to je moguće jedino tako ako neko željeno jedinstvo u vjeri živimo poštujući različitosti i njegujući susrete, dijalog i bratske razgovore.

Da Vas podsetimo:  Probuđen narod neće dati svoju zemlju prodanim dušama
Nadbiskup Hočevar na božićnoj misi u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, foto: Miloš Tešić/ATAImages/PIXSELL

„Kada sam došao u Beograd prije 20 godina govorili su mi da će biti teško ali ovdje su me svi prihvatili toplo i prijateljski. Mnogi su na početku i sumnjali, drugi su mi prebacivali da sam ‘mnogo Srbin’, ali sada je svima sve mnogo jasnije – isplati se biti autentičan, hrabro ići dalje i ne gledati mnogo šta govore ljudi. Svi smo mi dužni da nadvladamo loše stvari iz prošlosti i predrasude i da otkrijemo da smo prijatelji i kao ljudi, sinovi i kćeri istoga oca“, kaže Hočevar.

Naglašava kako je susret jednog katoličkog i pravoslavnog poglavara, Pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore, 1964. godine u Getsemanskom vrtu, prvi puta nakon hiljadu godina, promijenio njegov unutarnji pogled na vjeru i život. „U tom zagrljaju vidio sam zagrljaj Istoka i Zapada i riječi proroka Izaije da ćemo svi živjeti zajedno“, kaže Hočevar. Praštanje je važno i to nije juridički ni moralni princip, kaže Hočevar: praštanje dolazi iz ljubavi. Tko hoće da ljubi mora da prašta. Gdje nema ljubavi, tada zaista živimo u herezi. U životu moramo biti realisti, jer ova generacija ne može riješiti sva pitanja, nagomilana u toliko vjekova, ali možemo se otvarati i zajedno sa našom braćom hodati u međusobnom razumijevanju, kaže beogradski nadbiskup.

Kako danas u Srbiji izgleda ta pružena ruka? Zbivaju se na primjer s vremena na vrijeme, u Beogradu i drugim mjestima u Srbiji, zajednički molitveni susreti pravoslavaca, katolika i protestanata, razmjenjuje se teološka literatura, kao i gostujući teolozi jedne i druge denominacije, a studenti s Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu koji žele studirati na teološkim fakultetima negdje u zapadnoj Evropi dobivaju preporuke s adrese Beogradske nadbiskupije. Konačno, u novije vrijeme traje postupak postavljanja velikih mozaika u katedralnoj crkvi u Beogradu, financiran iz gradskog budžeta, koje će izraditi Marko Rupnik, jedan od najboljih svjetskih umjetnika s područja sakralnih mozaika. Kako će mozaik znatno ukrasiti zidove i fasadu na katedrali i većim dijelom biti postavljen na zvoniku, tako će on biti vidljiv i svim Beograđankama i Beograđanima. Beogradska nadbiskupija danas broji oko 40.000 katoličkih vjernika, dok se u Srbiji, prema popisu iz 2011. godine, 357.000 građana izjasnilo kao katolici, što čini oko pet posto stanovnika. Ali „naša snaga nije u geografiji, nego u zajedništvu“, kaže nadbiskup beogradski Hočevar i ta misao ovog valjanog i iskrenog čovjeka, kada je riječ o međureligijskoj toleranciji u Srbiji, danas djeluje uvjerljivo i istinito.

Piše: Bojan Munjin
Izvor:
P-Portal

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime