KORDUNAŠ U PARIZU

0
308

Kada putnik namernik krene ka poznatoj, još iz doba carice Marije Terezije, banji Topusko, ugledaće i putokaz za Bosnu i Hercegovinu. Na tom, dobro očuvanom asfaltnom putu, ugledaće i selo Katinovac. Sa desne strane, tik uz šumu, beli se velika kuća. Kad bi bio mir, svako u selu bi vam rekao da je to kuća MIĆE BUĆANA, inženjera iz Pariza. Nakon Oluje i egzodusa Srba, u ovo selo retko ko dolazi. Da sve ne izumre, pobrinuo se upravo taj Mićo. Tri duge godine radio je na monografiji Katinovca. Hteo je da sve žitelje skupi u jednu knjigu, da nikoga ne zaboravi, da to bude svedočanstvo da je na tom brežuljcima opasanog Korduna, ovde živeo jedan čestit i pošten narod koga ni jedna istorija nije štedila.

– Knjiga je zlata vredna,– govorili su preživeli tapšući Miću po ramenima i diveći mu se

kako je filigranskim radom istkao knjigu i tako, i živima, i mrtvima podigao spomenik.

U Pariz je otišao kao dete sa ocem Đurom i mlađim bratom Markom. Otac je radio u jednom trgovačkom preduzeću, a dečaci su najpre krenuli u školu francuskog jezika. Nakon šest meseci, promenuli su školu i ušli u novu kao napredni đaci. Tu završava i osnovnu školu i onda elektrotehničku. Još kao maleni, u rukama je imao žice. Premetao ih po svojim rukicama, pravio figure, čvorove, pa spajao faze, uzemljenje iako pojma tada nije imao o elektotehnici. Radovao se kad je otac zamenio onaj lampaš sa petroleumom i kada je sijalica zasvetlila na njihovom kućnom broju. Kao elektrotehničar se zapošljava u fabrici Reno i usput prati predavanja na univerzitetu. Sa diplomom u džepu, otvara svoju privatnu firmu. Tu upoznaje i svoju izabranicu Lorans i iz tog braka rađa se sin Maksim i kćerka Vasilija. I tako život mu protiče u skladnom braku i poslovnom uspehu sina koji je nasledio firmu.

Da Vas podsetimo:  Blagojevići sa Drine u vrtlogu istorije: Od 14 Slobodanovih predaka samo se dvojici zna grob

Onda dolazi i ta 2019.godina. Treba krenuti u penzionerske dane i šta će od dosade da radi.

Setio se sa tugom opet svoga zavičaja, tog Korduna, nikad dovoljno opisanog, nikad dovoljno oplakanog.Seda i počinje opet da piše. Tako nastaje i knjiga Na pragu djetinjstva. Pored pesama i anegdota sa Korduna, Mićo piše kordunaškim narečjem i pesme , za svaku sigurnost, prvo objavljuje na fb-u. Nakon toliko oduševljenja odlučuje da štampa knjigu. I tu ne zastaje. Iz jedne priče, iz jednog svedočenja, došao je do spoznaje da to treba biti roman. Da ta Marina priča dođe do šire publike, da ljubitelji knjige osete tu kordunašku bol koja decenijama traje.

Slučaj je hteo da Mićo upozna jednog Dušana, da s njim ode u Planinarsko društvo Železničar u Kraljevo. I da otkrije planinarenje. Tri godine druženja, od Grčke, Kopaonika, Divčibara i Zlatibora do Žumberka, toliko toga obiđoše. Dok hoda Mići naviru misli, uzima papir i zapisuje ih. Roje se stihovi, ona neusiljena rima sa prepoznatljivom metaforom.U svakom se raspoznaje tuga za Kordunom, za svakom praznom kućom, za rečima koje se ne smeju zaboraviti. Kad on kaže da ćeno loče vareniku, onda traži i od mladih da to znaju prevesti jezikom đedova i baba da je to pas koji pije mleko. Da taj starinski rečnik bude ponos, a ne sram. Zato je i organizovao susret generacija. U maju, kad proleće grane i prvi zračci sunca obasjaju njegovu Petrovu goru, oni kreću k njoj. Da im ona ispriča kako je bila tom kordunaškom narodu majka spasiteljica i hraniteljica u strašnom ustaškom obruču marta 1942. godine.

Mićo se nagledao svetlosti Pariza i ljubavi, ali to nije ono za čim njegova duša pati. Njegova patnja je Kordun, njegov Katinovac i sve one ptičice čiji poj čuje u Parizu. Zato mu hita, da dušu napoji, da ispiše još koji redak, da otme sve što se može od zaborava. Budućim generacijama na znanje i usvajanje.

Da Vas podsetimo:  Kad se vojska na Kosovo vrati

autor teksta: Milka Kajganić

              IKONA

U srušenoj kući od zadnjeg rata,

Trnjem zagrljena bez ulaznih vrata,

Do pendžera kod đedovog kreveta,

Na podu leži bez rama ikona sveta,

Pored ikone slike naše razbacane,

Iz djetinjstva uspomene izgažene,

Od domovinske vojske takozvane,

S ciljem da srpsko ništa ne ostane.

Dok tople suze niz tužno lice teku,

Srce me steže, bol osjećan neku,

Plačući, rukom ikonu svoju brišem,

Od prašine i pepela jedva dišem.

Sjećam se toplih riječi đede moga,

Ta Ikona je simbol porjekja tvoga,

Kao zenicu u oku čvrsto je čuvaj,

Kad ti vrijeme dođe sinu je predaj.

Krsnu Slavu Sv, Kozma i Damjan,

Od vajkada slavili su preci moji,

Danas ta ikona u kući na zidu stoji,

U porodici našoj sretne dane broji.

MIĆO BUĆAN

 

 

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime