Ako i ima nešto što znam da je moje, to je onda ono iza vidjljivoga. Ako i ima nešto što me boli, to je u mom iskustvu neproživljeno, nešto što je neko prije mene patio, pa mi to neprimjetno prenio da zajecam tamo gdje je on zajecao. Ako i ima nešto što mi je oteto, ja mu se još uvijek nadam da me zacijeli i nanovo rodi bez suze.
Pamtim prvi Vaskrs i neku malu crkvu, ne znam gdje, i vitražni prozor s moje desne strane. Ne pamtim Vaskrs bez kiše, mada su me mnogi napominjali da je bilo sunčanih Vaskrsa u toplim danima. U mojim sjećanjima su, pak, uvijek bivali kišni. Pamtim svoju prvu pričest s nogama blago iznad tla, u očevim rukama i riječi: ,,Poljubi krst!“. Ne mogu se dosjetiti mnogo čega potom, ali se sjećam blagog straha koji mi nije smetao, već me umirivao i opojio. Tad sam već nešto i znala, očekivala ponovni dolazak koji sam razumjela da mi je obećan, kroz mnogobrojne pjesme naučila ko me ljubi tako silno i bila Njemu vrlo blizu, a najbliže toga dana. Dovoljno blizu, da nikad ne odem predaleko.
Kažem, šta se desilo potom ne bih mogla reći, niti u kojoj dječijoj igri mi je prolazilo vrijeme, al znam da je nakon dosta priči za laku noć, došlo vrijeme studeni, Badnje večeri i Božića. Oko Hrama je bilo mnoštvo veselih duša i tinjala je velika vatra. Pojavio se opet blaženi strah, koji mi ni tada nije bio teret, već me nanovo učinio sigurnom. Stajala sam mirno, noseći kapu koja mi je smetala na kapcima, čvrsto držeći svoje drvence koje je trebalo baciti u vatru.
– Priđi, nećeš se opeći.
Nekih pjesama mogu da se dosjetim, lijepe tišine među ljudima i prijatno izgledajuće gospođe koja je bila vrlo tužna, mnogo tužnija nego što je moja mala glava mogla da razumije, ali ne nešto što nije dušu moglo da zadrhti. Razumjela sam tek toliko da plače na govor starog čovjeka.
– Slušaj, ovo je važno – došapnu mi otac, blago mi stiskajući ramena. Stisak je značio da se to mora čuti drugačije od bilo kog drugog slušanja. Kako je sve to odmicalo, tako je bilo mnogo tuge i mnogo radosti, mnogo govora o rođenju i vaskrsenju, o otimanju i vraćanju, ponosu, nekim nama, nekim prošlim i sadašnjim nama. Po očevim tihim odobravanjima, koja su bila takva da se nisu upućivala nikome do samoj Istini, osjećala sam da se u to ubrajam i ja. Nešto je i u meni patilo, patili su ti prošli Mi, unutar mene.
– Zašto plače ona žena?
– Oteli su joj dom.
Oteli su joj dom i svi smo mi to sa njom oplakali. Oplakali ćutke, jer je u njenom domu bilo nešto naše. Znala sam to. I tada sam spoznala, gledajući je tako sličnu svim majkama koje sam znala, svim ženama koje su me odgajile, gledajući sve muškarce koji su učestvovali u njenoj muci, posmatrajući je s razumijevanjem koje je bilo drugačije i odraslije od mog, da ako je njoj zemlja oteta, to je morala biti stvar svih nas. Njen dom je bio naš.
Prošlo je još mnogo Božića i mnogo Vaskrsa, praznika i običnih dana i ja sam sve više učila, ponekad plakala i redovito na ono što sam nanovo saznavala kad i kako i koliko puta mi je oteto.
Nastavljala sam jecaje, tako je moralo biti.
U mojoj zemlji grobovi su glasno govorili. Cvijeće je cvjetalo iz prkosa. Slušala sam o onim predjelima onamo iza brda i velikim ljudima. Kroz jezik i pjesme se saplitala o vapaje za jednom zemljom koju su zvali Našom. Kroz istoriju naučila da se vrijeme može računati samo na dva načina, ono što je bilo prije i posle Hrista i ono što je bilo prije i posle Kosova.
O ženi sam naučila od Djevojke. I kad sam u ženu stasala znala sam ,,ne smije dugo ova mračna noć u našim dušama pakleno carstvovat;”
Piše: Maša Danilović Minić
