SJEĆANJE NA KRAVIČKE MUČENIKE
Duboko osjećamo sve naše nesreće, sve naše tuge, sve naše poraze. Kao da upravo sada čujemo viku neprijatelja po kravičkoj dolini kako na turskom, njemačkom, hrvatskom, arapskom dozivaju jedni druge i viču: ubij, zakolji, objesi! Duboko osjećamo kako se pobijeđeni neprijatelj smije našoj naivnosti, lakomislenosti i bezobrazluku, koje pokazujemo u miru. Pred očima nam je i neprijateljska prepredenost i naša izdaja, i njihovo licemjerje i naša lakomost, i njihova glupost i naša tupost. Duboko osjećamo i mislimo – ko, ako ne mi?
U Kravici se prije 108 godina, prije 78, prije 28 godina, isto kao mi danas, radovalo dolasku Božića. Pripremale su se pečenice, donosili se badnjaci, dovršavao post. A onda je dolazio neki Turčin, Švabo, neki ustaša, neki Musliman i činio ovom narodu krvave Božiće. Zamislimo se svi, kako bi bilo da nam sedmi januar umjesto toplote porodičnog doma donese krvoloke u kuće i da nam krvoloci uzmu svu radost i svu ljepotu praznika.Osjetimo jezu i strah i duboko poštovanje i mislimo: kad, ako ne sad?!
Vrijeme je da se prenemo, ustanemo i krenemo kao jevanđeljski bludni sin. Da se prenemo iz sna koji nas vodi ka novom pokolju, koji će se, ne budemo li dostojni krvi i kostiju kravičkih mučenika, sigurno desiti za novih sedam ili sedamdeset sedam godina. Naše buđenje iz sna biće bolno. Vidjećemo svu svoju rugobu: koliko smo nedostojni svoga imena i svojih predaka. Vidjećemo kako smo radi svojih slabosti predali svoju djecu svojim koljačima u ruke. Vidjećemo i uplašićemo se, ali taj strah je blagosloven. Natjeraće nas da ustanemo i ustanimo.
Ustanimo, jer vremena više nema. Protraćili smo ga na ludosti i izdajstva. Ustanimo i stanimo pred ogledalo, a potom i pred neprijatelja. Vrijeme je da nas i taj neprijatelj pogleda u oči i da vidi da nemamo straha, da smo potpuno spremni da svakom stanemo u kraj i sigurni da se nikada više neće desiti genocid nad Srbima u Kravici i Podrinju. Ova zemlja će rađati junake, koji će, ako treba da ginu – ginuti u borbi, ali nikada više naivčine koji će koljače dočekivati na kućnom pragu. Ovaj narod nema više djece koja će ginuti zaradi gluposti nekih glavešina.
Neka utihnu riječi i da se počne raditi. Kao što Gospod reče, oko koje nas sablažnjava moramo vaditi, ruku koja nas prlja sjeći. Bolje da propadne jedno oko i jedna ruka nego cio narod. U isto vrijeme ćemo i plijeviti i sijati i žnjeti. I mučiti se i pjevati. I bitku voditi i veselje praviti. Sve smo kadri i svemu smo vični. Pokazali smo i pokazaćemo.Obilježavanja stradanja ne smiju da postanu i ostanu otaljavanja protokola. Time pokazujemo više nepoštovanje prema sebi, nego prema svojim junacima i mučenicima. Jer, oni su svoju bitku izborili, svoje mjesto zaslužili i samo se mi sami možemo osramotiti svojom nemarnošću.
Obilježavanja nisu nikakva vraćanja duga. Obilježavanjima se prisjećamo, a dugove ćemo vratiti radom. Radićemo tako da se ne postidimo ni svojih predaka, ni svojih mučenika, ni svoje djece, ni sebe. A kako radili, tako nam Bog pomogao.
