Prije neki dan, tačnije 5. maja 2022. godine u gradu na Miljacki je održana komemoracija, odnosno kako muslimanski mediji tumače – Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva. Kako posljednjih godina u javnom prostoru kruži informacija, riječ je o 1.601 djetetu koji su ubijeni tokom tkz. Opsade Sarajeva u prvoj polovini devedesetih godina 20. vijeka, tačnije od marta 1992. do marta 1996.
Gledajući sa strane, rekli bi, vidiš kako je to lijepo što neko odaje poštovanje za mališane koji su nedužni stradali. Alijni sljedbenici bi to začinili sa „ubice ove djece su ‘srbo-ćetnićki agresori’ i pristalice Miloševićeve Velike Srbije“.
Čak i mnogi stranci, oni koji žive van balkanskog podneblja će se ‘upecati’ na ove medijske podvale, naivno saosjećajući se sa žiteljima bosansko-hercegovačke prestonice.
Međutim, „istina je negdje tamo“, kako piše u čuvenom ostvarenju Krisa Kartera, američkog filmskog režisera, tako i ovdje kod nas.
Iako su prije četvrt stoljeća napravljeni popisi žrtava, ne samo u Sarajevu, već u cijeloj Bosni i Hercegovini… gdje je nekolicina istraživača sa muslimanske strane kao što su: Mirsad Tokača došla do ne više od 711-oro djece, od novorođenčadi do punoljetstva. Štaviše, Tokača je sa saradnicima uspio da napravi dva sortiranja žrtava, prvo, po tome da li su vojnici ili civili, a drugo je po starosnoj dobi.
Ali, tu priča tek počinje da dobija naučno-fantastični scenario, jer ta „brojka“ od 711 žrtava NIKAKO nije zadovoljavala apetite muslimanske propagande koja je morala i pred svojim „narodom“ i pred svjetskom javnošću da pojača doživljaj žrtve. Trebalo je i da se u toj ulozi mučenika sakriju sva ona zlodjela koja su učinjena „drugoj strani“, u ovom slučaju sarajevskim Srbima, jer i oni imaju djecu koja su ubijena u istom tom Sarajevu.
U svrhu daljeg lažiranja ove priče uključuje se nekoliko muslimanskih organizacija iz NVO sektora u kome su ove brojke žrtava rapidno rasle, ali nigdje nisu navođeni izvori i metodi uzorkovanja takvih ispitivanja. Čudno, zar ne?
Ništa tu nije čudno… baš naprotiv. Sve je tu logično i ima smisla.
Tačnije, u Sarajevu su do 1991. godine sem muslimana, živjeli Srbi (od 150 do 200 hiljada) i Hrvati i druge narodnosti koji su decenijama vjerovali u nekakvo bratstvo i jedinstvo, što su morali čuvati kao „zjenicu oka svoga“. Pojavom Alije Izetbegovića bosanskog disidenta još iz „titinih vremena“ i robijaša u dva navrata… koji je upravo pušten iz zatvora krajem 1988. godine pod nerazjašnjenim okolnostima i gle čuda, odmah dobija pravo da se bavi politikom.
Već 26. maja 1990. godine zvanično u Sarajevu se osniva militantna partija – Stranka Demokratske Akcije. Imali su vrlo bizarne poglede na budućnost, ali je sam Alija okupio oko sebe likove koji su bili spremni da se do posljednje kapi krvi bore za samostalnu BiH odvojenu od SFRJ, koju bi uredili prema načelima njegove „Islamske deklaracije“. Među prvima su mu prišli: Ejup Ganić, Haris Silajdžić i dr.
Na novembarskim izborima iste godine SDA dobija vrlo veliki broj glasova, najviše zahvaljujući činjenici da su u svoje redove doveli Fikreta Abdića, uspješnog privrednika iz Velike Kladuše. Upravo je „Babo“ bio taj mamac za koga su sem muslimana, masovno glasali Srbi iz sjevero-zapadne Bosne (za neupućene Fikret je dobio duplo više glasova). Vrlo brzo ekstremno krilo SDA je Abdića gurnilo u stranu, a postavilo Aliju Izetbegovića na čelo partije i poslje i u Predsjedništvo BiH.
Tada je počelo sve da se odvija munjevitom brzinom. Formirana je vlast sa HDZ i SDA, a Vladu BiH je sastavio premijer Jure Pelivan. Tajno je SDA naoružavao muslimane i stvarao paravojne formacije „Zelene Beretke“ i „Patriotsku Ligu“, u svim dijelovima BiH gdje su muslimani imali relativnu ili apsolutnu većinu.. Sve je to rađeno još od sredine 1991. godine, a takve poslove je odrađivao dezerter Sefer Halilović, koji je pobjegao iz JNA u činu pukovnika.
Prva krv je u Sarajevu pala 1. marta 1992. godine, tako što su muslimanski kriminalci, bliski najvišim rukovodiocima SDA, izvršili ubistvo Nikole Gardovića, starog svata na Baščaršiji. Glavni ubica je bio Ramiz Delalić zvani Ćelo, inače rođen u Priboju (SR Srbija). Zanimljivo je to što Delalić nije bio jedini u plejadi sarajevskih kriminalaca koje je okupio SDA za rad obavljanja najprljavih poslova „u ime suverene Bosne“. Bili su tu Jusuf Prazina i njegovi „Vukovi“, pa Mušan Topalović zvani Caco sa svojim „Lepotanima“, Ismet Bajramović zvani Ćelo sa svojim „Intelektualcima“, Zulufkar sa svojom „Ekipom snova“…itd.
Kasnije kako je rat tekao iz najviših krugova Ministarstva unutraših poslova BiH je potekla ideja da se osnuje posebna jedinica od 30-50 pripadnika, koju su nazvali „Ševe“. Za njihovo postojanje je znalo samo par ljudi, a najmena im je bila da likvidiraju sve one koji bi imali kakve prigovore na rad SDA, odnosno političke neisomišljenike.
Onako, u nekoj dokolici će snajperima dejstvovati po srbskim dijelovima Sarajeva, pucajući na civile i djecu, civile (Slučaj „Boško i Admira“)…
O toj jedinici je bilo govora prije desetak godina u nekoliko suđenja, pa čak i u Haškom Trinunalu, gdje je dokazano da su između ostalog i „Ševe“ učestvovale u ubijanju srbske djece u Sarajevu. Podmetačine da su Srbi krivi za mnoštvo zločina u Sarajevu devedesetih je bila redovna pojava, npr. „Pijaca Markale“
Kada smo već kod ovoga, vrijedi pomenuti slučaj „Nataše i Milice“. Marta 1995. godine muslimanski snajperista Sejo Piskić je ubio dvije maloljetne djevojčice koje su se igrale lastiša ispred zgrade u kojima su živjele u naselju Grbavica. Novinarima je tada Alija Izetebgović rekao ovako: – „Ubijene su građanke Sarajeva! Daću sve od sebe da se vinovnici kazne…“. Iako je sam Izetbegović ostao na vlasti još pet godina nakon tog monstruoznog zločina, nikada to zlodjelo nije u potpunosti rasvijetljeno.
Muslimanski živalj, realno nikada nije mario za srbske žrtve, čak ni u onom Drugom svjetskom ratu, a kamoli u ovom posljednjem. Tako ni za ove dvije djevojčice koje ama baš nikako nisu mogle da ugroze ništa muslimansko. S druge strane, vrh SDA je koristio sva sredstva protiv Srba. Najviše je tu radila propaganda, jer su svoja zlodjela kojih je u samom Sarajevu bilo mnogo, ali i drugim sredinama kao što je: Visoko, Zenica, Tuzla, Srebrenica, Bihać, Fojnica, Goražde, Vareš, Maglaj, Gradačac, Zvornik…
Takođe, ono što svakako vrijedi pomenuti jeste što je tkz. Armija Bosne i Hercegovine imala stotine koncentracionih logora i u samom Sarajevu. Najmanje 126 kazamata, ali postoje i novija istraživanja koja govore da ih je bilo više. Treba spomenuti: Silos u Tarčinu, „Viktor Bubanj“, Hrasnica, Bostalino, Centralni zatvor…itd. U njima sem Srba civila su dovođena i djeca.
Za evidenciju muslimanskih nedjela napravili smo posebnu stranicu na našem sajtu OVJDE.
Rijetko ko je u medijskom javnom prostoru Srba tako stručno i argumentovano potopio sve muslimanske laži, kao što je profesor Dušan Šehovac sa Ilidže. Emisija je snimljena prošle godine, pa tako valja pogledati, jer samo istina oslobađa.
U svakom ratu postoje ubijanja, odnosno žrtve. Zato ratovi i jesu zlo, jer donose zlo, a odnose naše najmilije.
Međutim, tvrdnje bilo koga da postoje samo njegove žrtve, pri čemu se druge omalovažavaju, ili pak ignorišu u potpunosti ne samo da ne doprinose pomirenju, već naprotiv, stvaraju osnovu za neke nove ratove u kojima će po ranijim iskustvima opet, najviše stradati djeca.
Nije sporno da je muslimanska strana imala ubijenu djecu tokom građanskog rat u BiH 1992-1995, ali čemu preuveličavanje broja žrtava? Na taj način se stvara sumnja u sve ono što iznose njihovi sociolozi i istraživači. Takođe, jasno treba rasvijetliti i okolnosti zločina, odnosno da li su zaista ubijeni od srbske grante ili metka, ili možda muslimanskog.
Ovo najmerno navodim, jer vidim da decenijama muslimanska propaganda za rad svojih interesa sve pripisuje „zlim Srbima“, a svako ko sumnja u tekovine „odbrambeno-oslobodilačkog rata“ biva satanizovan i medijski linčovan. Što rekoše u njemačkom dokumentarcu: „Počelo je sa jednom laži“.
Muslimanska klika koju danas predvode Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović, nisu ni onda 1991-1992 imali dobre argumente, a kamoli sada. Zapravo, cijeli problem je u tome što Evropska Unija i SAD ih koriste protiv Srba. Oni zapravo i omogućavaju da ova propaganda i dalje opstaje.
Napisa: Čule
