POVODOM POBUNE BOŠNjAKA ZBOG POPISA – ISTRAŽUJEMO: MUSLIMANI I ALBANCI IZ PLAVA I GUSINjA UBILI 1600 SRBA, OD IZVINjENjA NI TRAGA!
Ovaj tekst nastao je iz ljudskog revolta zbog poziva Bošnjaka, kako domaćih, tako i onih iz svijeta, da se popis odloži, jer, kako kažu, popis će uništiti Crnu Goru i predaće je na upravljanje Beogradu i Moskvi. Tekst je odgovor na bošnjačku hajku na Srbe i na njihovo insistiranje da su samo Srbi pravili zločine, dok su Bošnjaci ili muslimani bili žrtve. O muslimanskim zločinima nad Srbima malo se priča i danas, pa ni predstavnici nove vlasti ne pokreću te teme, nego ćute kao zaliveni i slijede praksu prevejanih crnih komunista koji su krili sve zločine, ali su na sva zvona pisali o srpskim. Pokušavam da nešto u tom pogledu promijenim i opomenem braću Bošnjake ili muslimane da budu konačno jednom odgovorni prema sebi i osvrnu se na svoja nepočinstva, osude ih i izvine se potomcima žrtava koji su stradali od njihovog noža! Kada to urade lako će se izbrojati srpski zločini i Srbi su se zbog njih već i pokajali i tek tada ćemo moći da živimo zajedno i gradimo Crnu Goru!
Vojne jedinice Muslimanske milicije i Bali vulnetari od 1941. do 1945. godine u okolini Plava i Gusinja pobili su oko 1600 Srba. Pobijeni nijesu bili pripadnici bilo kakvih vojnih i ideoloških pokreta tokom Drugog svjetskog rata, već žitelji toga kraja kojima je jedini grijeh bio što su pravoslavni Srbi. Muslimanska milicija i Bali vulnetari su bile fašističke jedinice muslimana i Albanaca koji su se nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i pod pokroviteljstvom Italije zalagali za Veliku Albaniju. U sastavu tih jedinica većinom su bili muslimani i Albanci iz Plava i Gusinja. O ovim zločinima danas se u Crnoj Gori malo zna i u udžbenicima o tome nema ni slova, a kao saradnici okupatora jedino se pominju četnici. Za zločine o kojima govorimo zvanična crnogorska istoriografija tvrdi da su ih počinili pripadnici zloglasne SS divizije Skenderbeg, ali se ne navodi da su u njihovom sastavu bili domaći muslimani i Albanci.
Muslimanski i albanski intelektualci u Crnoj Gori i nakon 75 godina o zločinima koji su tokom Drugog svjetskog rata počinili njihovi sunarodnici ćute, ali zato nadugačko nabrajaju sve zločine koje je je njihov narod pretrpio od četnika. Ne umanjujemo značaj bilo kojeg zločina, pa ma sa koje strane dolazio, a ovim tekstom ne želimo ni da zauzimamo nečiju stranu i prekopavamo po grobovima i brojimo ko je više nevinih civila pobio. Međutim, mislimo da je došlo vrijeme da se i naša braća muslimani i Albanci osvrnu iza sebe i prihvate da tokom prethodnih sedamdesetak godina nijesu samo oni bili žrtve, kako često sebe prikazuju, već da su i njihovi pripadnici okrvavili ruke ubijajući nevine ljude samo zbog toga što su bili pripadnici drugog naroda i vjere. Takođe, mislimo da je vrijeme lažnog bratstva i jedinstva prošlo i da se neko i među muslimanima i Albancima mora oglasiti povodom zločina u Plavu i Gusinju, jer jedino istina o svemu onome što se tih nesrećnih godina dešavalo u Crnoj Gori može biti ljekovita po sve nas i naučiti nas da nikada više zbog tuđih interesa ili istorijskih nepravdi krenemo jedni na druge.
O ovoj temi prije šest godine obimnu knjigu „Zločini nad pravoslavnim stanovništvom u Gornjem Polimlju od 1941. Do 1945.“objavio je Predrag T. Šćepanović, istoričar iz Kolašina. Ova knjiga stidljivo je predstavljena u crnogorskoj javnosti, a od zvaničnih dvorskih istoričara jednostavno je prećutana. Na stranicama te knjige nalazi se spisak od 1600 Srba koje su tokom četiri godine u Plavu i Gusinju svirepo ubili pripadnici Muslimanske milicije i Bali vulnetarija. Prva žrtva nesrećnog rata i vjekovne mržnje nepravoslavnog življa prema Srbima u pomenutoj oblasti je Anđa Adžić, koja je u Plavu nestala još u maju 1941. godine. Druga žrtva bio je Savo Rajković koga su muslimanske i albanske jedinice ubili u julu 1941. godine na Malom Visitoru. Zločini nad pravoslavnim stanovništvom učestali su nakon julskog ustanka, jer velika većina muslimana i Albanaca iz Plava i Gusinja nijesu blagonaklono gledali na pobunu protiv italijanskog okupatora, jer su se odmah nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije stavili u službu Italijana. To i ne čudi kada se zna da je muslimanski i albanski živalj Plava i Gusinja sa mukom i pod velikim pritiskom prihvatio crnogorsku vlast nakon balkanskih ratova. Otpor započet u to vrijeme trajao je sve do do sloma Kraljevine Jugoslavije i nije tajna da su ta dva naroda Italijane, ali i ustaše, tretirali kao oslobodioce od mrskog crnogorsko-srbijanskog državnog lanca.
Šćepanović bilježi da je nakon trinaestojulskog ustanka prva žrtva Muslimanske milicije i Bali vulnetarija bio Đorđije Savović i Milić Dašić. Savović je bio trgovac. Oni su ubijeni 17. jula u Plavu , a po izjavama svjedoka koji se čuvaju u Arhivu Srbije, oni su bili vezani konopcem, a potom su im po po tvrdnjama očevidaca „na živima kidali meso, dok su u najvećim mukama umirali“. Ni djeca nijesu bila pošteđena, pa su u Plavu prvih dana nakon 13. jula ubijena dva dječaka i dva brata, Golub i Krunislav Božović.
Daleko bi nas odvelo nabrajanje i ostalih pravoslavnih i srpskih žrtava u Plavu i Gusinju. Surove egzekucije nijesu jenjavale kako je rat odmicao. Naprotiv, bile su sve češće i kulminirale su u Velici i Murinu krajem ljeta 1944. godine kada je samo u jednom danu u tom kraju, kako kažu istorijski i ostali arhivi, ubijeno 750 Srba, među kojima je bilo i 120-oro djece.
-Komunisti za glavnog krivca ovih zločina ne optužuju komšije iz Plava i Gusinja, nego prebacuju loptu na kosovsko- metohijske baliste. Jesu i oni učestvovali u pokolju, ali glavni krivci su Plavogusinjska i Bihorska muslimanska kvinsliška milicija i vulnetari na čelu sa Osmanom Rastoderom, Saitom Šahmanovićem, Šemsom i Rizom Ferovićem i Saljom Nikočevićem – piše Šćepanović.
Osman Rastoder je vjerovatno najistaknutija ličnost u Plavu i Gusinju tokom Drugog svjetskog rata. Za muslimane on je nesumnjivo heroj što svjedoči i namjera gusinjskih glavara da prije nekoliko godina jednu ulicu u tom gradu nazove njegovim imenom. Šćepanović o Osmanu Rastoderu saopštava drugačije podatke.Osman je rođen 1882. godine u Petnjici, a nakon školovanja 1929. godine postavljen je kao imam i matičar u Petnjici. Na sastanku mulsimana u Petnjici 20. juna 1941. godine izabran je za komandanta Muslimanske milicije.
-U vrijeme julskog ustanka hodža Osman Rastoder iz Petnjice bio je jedan od pomagača italijanskom okupatoru u razbijanju narodne pobune u beranskom srezu. On je organizovao brojne napade na teritoriju beranskog sreza radi paljenja kuća, pljačkanja i ubijanja nedužnog stanovništva. U poličkim selima Zagrađu i Goraždu zapalio je 54 kuće. U zločinima se posebno istakao 28. jula 1944. godine kada su pripadnici zloglasne „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“ divizije i njihove vjerne sluge iz muslimanske milicije samo za dva sata u selima Gornjoj Ržanici i Velici zaklali, spalili i ubili preko 750 žena, djece i staraca. Pri kraju rata se sklanja u Drenicu, gdje vodi borbu protiv partizana, a novembra 1945. vraća se u rodni kraj. OZNA ga je ubila januara 1946. kao odmetnika nove vlasti- navodi Šćepanović.
I biografija Šemsa Ferovića,rođenog Plavljanina i predsjednika plavske opštine od 1937.godine, ne zaostaje za Rastoderovom. Ferović je sa svojim bratom od strica Rizom i Saljom Nikočevićem, 1941. godine formirao Glavni štab odbrane, zatim čete dobrovoljaca – vulnetara (fašističke albanske milicije).
-Ostao je upamćen po tome što je u julu 1941. godine organizovao ubistvo 38 Srba u Plavu. On je na plavskom groblju nožem rasporio svoga kuma Mirka Praščevića iz Brezojevice i svoga pobratima Mlađa Dašića. Šemso i Rizo su po zlu poznati Ferovići. U Plavu i Gusinju počinili su mnogo svirepih zločina nad pravoslavnim Srbima, a među najodgovornijima su za zločine u Velici. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina stavila im je na teret „paljevine, pljačke, tuče, silovanja i internacije“ za 318 oštećenih i to po izjavama 900 svjedoka iz Polimlja i Velike.Krajem rata, sredinom novembra 1944. pobjegao je u Albaniju gdje izvršio samoubistvo – piše Šćepanović.
Zločini, kažu, ne zastarjevaju. Samo se prećutkuju ili potiskuju i tako opterećuju nove generacije. Da bi i oni postali normalni ljudi potrebno im je objasniti šta je nekada bilo i šta su njihovi preci radili i kakvi su bili. To, naravno, ne važi samo za muslimane i zločine o kojima smo naprijed pisali, već i za Srbe i sve ostale narode u Crnoj Gori. Ovoga puta pisali smo o tome kako su muslimani tokom Drugog svjetskog rata okovani mržnjom krenuli na svoje komšije i braću druge nacije i vjere. Nijesmo to uradili da bi muslimane izveli na stub srama, već da bismo sebe i njih spasili od naših istorijskih, ideoloških i ostalih podjela. Njih treba zakopati duboko pod zemljom, ali ne tako što će se oni prećutati i potisnuti iz kolektivne svijesti jednoga naroda. Naprotiv, da bi se ta svijest okrenula budućnosti između ostaloga valja razmrsiti i čvor zločina nad Srbima u Plavu i Gusinju. U Crnoj Gori za sada to niko ne pomišlja da uradi, a ovaj tekst je podstrek da se tako nešto desi i da konačno oprostimo jedni drugima i počnemo da živimo kao sav ostali normalan svijet. Pod uslovom da takvog života igdje ima svijetu, a čvrsto vjerujem da ima.
Autor: Ivan Milošević
Izvor: Srpska 24
