Politička situacija u Crnoj Gori podsjetila me je na Beketovu dramu u kojoj protagonisti čekaju osobu-Godoa, koji se nikada neće pojaviti. U prvom činu drame, koja je trajala 20-ak godina, narod suočen sa brutalnom diskriminacijom, čekao je slobodu kao ozeblo Sunce. Čekao je taj 30. avgust, kao starozavetni Jevreji izlazak iz Egipta.
Suverenitet građanina bio je u bukagijama. Protiv njegove volje, priznata je tzv. država Kosovo, Ruskoj federaciji uvedene sankcije, Crna Gora uvedena u NATO u trenutku kada je po svjedočenju bivšeg premijera Markovića, protiv te odluke bilo 85% građana, a odnosi sa Srbijom vraćeni u 1918. god. I ko zna šta bi se još desilo, da osiona vlast nije prešla svoj Rubikon.
U drugom činu crnogorske drame, početak je isti kao u prvom. Kolicioni sporazum tri lidera, od 9. septembra 2020. godine, koji je zapravo bio kroki ekspoze buduće vlade, obznanio nam je da će doći do promjene vlasti u personalnom, ali ne i suštinskom smislu. Zato, ne treba da nas čude čestitke upućene najvišim zvaničnicima tzv.države Kosovo, nepominjanje jasenovačkog genocida, zategnuti odnosi sa Srbijom. A još manje ode NATO alijansi. Nemojmo se čuditi ni kada na proslavi „Oluje“ budemo vidjeli zvaničnike Crne Gore. Jer, sve je to predviđeno sporazumom koji je bio dat javnosti na uvid, samo je malo ko u onom euforičnom ambijentu čitao redove, a i između redova. Ali, narod je mogao da uporedi ikonografiju i repertoar pjesama na litijama do 30. avusta, sa odlukama njegove prve vlade. Na litijama se nije klicalo tzv. državi Kosovu, nego Kosovu i Metohiji. Nisu se vijorili barjaci sa bijelim kompasom na plavom mornaričkom polju (NATO), nego trobojke sa četiri ognjila u sredini. Uz to, preporučljivo je preslušati izjave blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija o Kosmetu, Jasenovcu, NATO-u i uporediti ih sa izjavama aktuelnog premijera. Pogotovu onom, koju je nedavno saopštio mitrpolitu Joanikiju na njegovom dočeku ispred hrama, da nije radio ništa što ne bi blagoslovio mitropolit Amfilohije, pravdajući se za aferu koju je sam produkovao u beogradskoj patrijaršiji.
Usput, tražeći oprost, a već sutradan je rekao da bi bio nedostojan premijer da je potpisao temeljni ugovor u Srbiji. Govoriti danas jedno, a sutra drugo je radnja nedostojna bilo kog čovjeka, a kamoli premijera vlade jedne države.
Narod koji je žedan pravde i slobode, teško da će se napiti i zasititi povremenom slatkorečivošću vlastodržaca, kao i njihovom prisustvu skupovima na kojima se pjeva „Onamo namo“ i „Veseli se srpski rode“. Narod neće čekati slobodu kao svog Godoa. On će joj sam doći. Kad-tad.
Izvor: In4s
