Nastavak jučerašnjeg teksta Borislava Radovanovića
… Odlično sam svjestan da je sa milion objašnjenja moguće pobijati ovakvu ideju ruskog pozicioniranja. Međutim, slijedi i sasvim logično pitanje: ko će i kako otjerati ruske snage sa zauzetog područja? Možda NATO? Amerikanci? Ovde će neki vjerovatno pomisliti kako bi jedan ovakav ruski potez prouzrokovao gomilanje natovskih snaga i na Balkanu i na ruskim granicama. No, da li je tako? Ukoliko Rusija izvede jedan ovakav potez to automatizmom znači da је spremnа na sukob globalnih razmjera. Treba se sa tim suočiti, a u svijetu je malo onih spremnih na tako nešto. Pri tom, ako je neko zaboravio, ovakva ruska intervencija uslijedila bi nakon destabilizacije i ugrožavanja Republike Srpske, te nakon apela za pomoć njenog predsjednika Dodika. O tome šta „u širem kontekstu“ znači jedna ovakva vojna akcija raspravljalo bi se u Savjetu bezbjednosti UN (gle čuda, gdje Rusi imaju pravo veta), razmatrale bi se sankcije umjesto vojne reakcije (kao poslije Krima), te medijski u nedogled „prepucavalo“ (gdje i Putin ima svoje resurse). Lično mislim da bi se sa strane Zapada „tresla gora, a rodio miš“.
Dakle, nisam vidovit i nije mi poznato šta će se dogoditi, ali smatram da rusku intervenciju na Balkanu nikako ne bi trebalo isključiti kao Putinov naredni potez. U daljem ću se fokusirati tu famoznu „obojenu revoluciju“ kakva ugrožava Srpsku i, kako rekoh, Putinu donosi „legitimitet“ za slične scenarije.
REVOLUCIJA BEZ REVOLUCIONARA
Fascinantno je kako Putin uči od svojih protivnika. Pisao sam o tome kako je ukrajinska kriza tempirana u vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Šočiju, dakle kad su akteri bili potpuno sigurni da Rusija neće oružano, pa čak ni „tvrdo“, odgovoriti. Sad imamo ruski odgovor u vrijeme američkih predsjedničkih izbora kao vrlo neugodan trenutak za protivnika. Kako se izbori budu primicali, i u Srpskoj i u Americi, tako će se situacija na Balkanu radikalizovati – u to sam sasvim ubijeđen.
Elem, proanalizirajmo kako smo uopšte došli do javne rasprave o realizaciji američke „obojene revolucije“ nad Srpskom. Prosto, unutar srpskih i posebno unutar sijaseta tih „proruskih“ medija još od 2013. godine postoji kontinuirano razobličavanje krize kakvu Amerikanci objektivno jesu prouzrokovali. Kasnijim makedonskim i regionalnim događanjima samo su podgrijavane ove teme. Kad k tome dodamo da su Sjedinjene Države nad srpskim narodom od 1990. godine do danas izvele čak 10-ak FID operacija i ko zna koliko ad hok napada, onda za ovakve teme dobijamo „more dokaza“. Znači, u pitanju je jedna uvijek prisutna tema. Obzirom da zapadnobalkanskim prostorom i dalje dominiraju narcizmi i animoziteti „malih razlika“ time ovakve teme uvijek imaju regionalni karakter, a vrlo su zanimljive evropskoj i svjetskoj javnosti. Normalno, jačanje ruskih informacionih kapaciteta je dodatno „globalizоvalo“ probleme.
Na sve to Milorad Dodik, zarad političkih poena, a ponajviše zarad skretanja pažnje javnosti sa sve težih socijalnih problema, političke oponente optužuje za saučestvovanje u „obojenoj revoluciji“. Danas je čak irelevantno da li je ova ideja proizašla iz njegove glave ili je plasirana od strane „analitičara“, no činjenica je da je ova mantra postala „senzacija“ čak globalnog nivoa. Normalno, svaka akcija proizvodi reakciju, pa i Mladen Bosić i „kompanija“ radikalizuju napade na Dodika, šta Srpsku uvodi u svojevrsno „vrzino kolo“ u kom glavnu riječ vode – mediji! Danas više nismo u stanju razlikovati iluzije od stvarnosti. Pregledavanjem „srpskih“ medija stiče se utisak da je svjetski rat odavno započeo, međutim, kad bilo koju od medijski plasiranih „teorija“ pokušamo provjeriti na terenu nepobitno utvrđujemo da su u pitanju tek loše izrežirani i ničim utemeljeni spinovi. Zato pojedinci u terminologiji sve češće koriste pojam „hibridni rat“. Znači, u bezbjednosnoj terminilogiji ti „hibridi“ i „revolucionarno šarenilo“ nemaju aman nikakvog utemeljenja i prosto služe kao sredstva manipulacije.
Ovde moram iznijeti i jedan plastičan primjer manipulacije. Sve te tvrdnje kako „revoluciju“ finansira ili organizuje Džordž Soroš i njegovo Otvoreno društvo vrlo su provjerljive obzirom da su u pitanju subjekti kakvi na našem prostoru djeluju preko dvije decenije. Dovoljno je ući u njihove finansijske izvještaje i utvrditi kako su nastale pojedine političke opcije, kako pojedini „nezavisno-alternativni“ mediji, kad i u kakve svrhe su donacije intenzivirane, a kad su i nakon kojih FID operacija drastično kresane. Uz to, zašto niti jedan „stručnjak“ ne pomene ko je „ekskluzivni direktor“ Otvorenog društva? U pitanju je nesuđeni član Predsjedništva BiH – Jakob Finci, inače osoba kakva je Srpskoj nanijela brojne teške udarce. Finci je i predsjednik bosansko-hercegovačkog ogranka organizacije „Most Istok-Zapad“ (EWB), dakle balkanske komponente Trilateralne komisije. Insinuira se kako Soroš, kao eksponent Trilaterale, ruši Dodika i Vučića, a kad uđete na sajt EWB-a vidite sve same predsjedničke kumove, savjetnike, ministre, državne sekretare i druge miljenike. Odavno ističem problem prevelikog uticaja Trilaterale na Dodika i Vučića, a sad bih trebao da povjerujem u nekakve dijametralno suprotne spinove. Moguće je ovakvih primjera navesti nebrojeno, no, poenta je uvijek ista – kod neupućene mase prolaze svakojake mantre.
Samo, naš (Republike Srpske) ključni problem leži u činjenici da su sporne iluzije odavno prevazišle regionalne okvire i postale „svjetsko pitanje“. Dan pred zakazane proteste u Banjoluci plasirana je vijest prema kojoj Vladimir Putin lično, glavom i bradom, tvrdi da će protesti eskalirati nasiljem, nakon čega će započeti „balkanski rat“ protiv Srpske, Makedonije i Srbije. Tvrdi se kako je ruska obavještajna služba dostavila Srpskoj konkretne podatke o akterima i modalitetima proizvođenja haosa, te da će destabilizacija rezultirati američkim vojnim pozicioniranjem na Balkanu. Nije problem što su događaji demantovali Putinove navode, nego što on odlično zna da su američki planovi deaktivirani nakon razvaljivanja rusko-turske koalicije i Turskog toka(u odnosu na BiH čak godinu ranije stopiranjem Južnog toka). Uostalom, da je Amerikancima rušenje Dodika bio cilj, pa zar bi on opstao ovolike godine? Dodik raspolaže „silom“ od nešto preko šest hiljada policajaca prosječne starosti 43 godine, naoružanih pištoljima i sa stotinjak pušaka. Izgleda da je Dodikova galama „ubojitije oružje“ od Sadamovih, Gadafijevih ili Asadovih trupa!?
Elem, izjave ruskih zvaničnika ipak sadrže određene „zadrške“ uobičajene za diplomatsko djelovanje. Tad nastupaju svjetski poznati i priznati analitičari, od kojih i određen broj zapadnih, sa ničim ograničenim opservacijama. Kad jedan od najpoznatijih geopolitičara današnjice, profesor sa Lomonosova Aleksandar Dugin piše: „…Republika Srpska u vreme Milorada Dodika nije išla putem same Srbije koja poslednjih godina sve više (makar i prinudno) igra kako Zapad svira. Upravo je u Republici Srpskoj sačuvano kritično etnosocijalno jezgro pravih Srba, neslomljenih, neklonulih, koji nisu izdali svoju veru, sebe same… I možda je Milorad Dodik danas glavna figura u protivofanzivi slovenskog pravoslavnog sveta?“ trebalo bi da se ozbiljno zabrinemo. Zašto? Pa profesor ili ne poznaje Dodika, ili namjerno manipuliše javnošču.
Istovremeno, renomirani geostrateg general Leonid Ivašov u autorskom tekstu tvrdi: „Republika Srpska u Bosni i Hercegovini se podvrgava pokušajima državnog udara i udaljavanja sa političke arene popularnog predsednika Milorada Dodika.“. Samo po sebi takav navod i ne bi bio „strašan“ da tekst ne nosi naslov „NATO se sprema za rat sa Rusijom tokom 2017. godine“. Uvijek identična matrica – NATO destabilizuje Balkan sa ciljem stvaranja pretpostavki za vojno intervenisanje. Vjerojatno će Barak Obama u zadnjim mjesecima mandata naložiti ili odobriti takvu operaciju!? Malo vjerojatno! Međutim, moramo primijetiti da se Republika Srpska poistovjećuje sa Miloradom Dodikom, odnosno da se napadi na Dodika tumače kao „svesrpsko, sveslavensko i svepravoslavno“ ugrožavanje. Stvara se percepcija da Dodikov „apel za pomoć“ dobija čak globalnu težinu i značaj. Pri tom, moram apostrofirati kako Dodika posredno instrumentalizuju za upućivanje jednog takvog „poziva“, umjesto da mu Putin tako nešto predloži direktno. Znači, ostavlja Putin sebi i te kakav prostor za premišljanje oko Dodikovih vapaja i procjenu situacije.
Ovde se moram vratiti na generala Ivašova. Nisam siguran koliko je javnosti poznato da su Amerikanci, nakon spoznaje da agresija na SRJ ne ide željenom dinamikom, a da će kopnena ofanziva rezultirati fijaskom, u Bonu organizovali tajne pregovore da ruskom delegacijom. Rusi su о оkončanju rata pregovarali sa zločincima bez znanja Slobodana Miloševića i državnog vrha SRJ. Nakon postignutog dogovora uslijedio je onaj famozni sastanak kad je Marti Atisari zaprijetio Miloševiću da će mu „Beograd biti ravan kao taj sto“, pokazujući na sto oko kog su sjedili. Vođa ruske delegacije Vitalij Černomirdin je potvrdio ovu prijetnju i Miloševića naveo na pregovore. Leonid Ivašov bio je na čelu vojnog dijela ruske delegacije i kasnije je tvrdio kako je sa američkim generalima postigao po Rusiju i Srbiju izvanredan dogovor, a kakav je Černomirdin u dilu sa Al Gorom odbio i realizovao „veleizdaju“ kakvoj se niko nije nadao. Možda su generalovi navodi i istiniti, samo nema dokaza i svjedoka koji bi to potkrijepili. U konačnici, upravo general Ivašov je realizovao onaj famozni „desant“ na prištinski aerodrom. Znači, Rusi su već izvodili iznenadno vojno pozicioniranje na Balkanu, i to na za njih krajnje nepovoljnom prostoru i u trenucima mnogo manje vojne moći od ove današnje. Slična intervencija na prostoru Republike Srpske u sadašnjim okolnostima zasigurno je mnogo jednostavnija i operativno realinija od one iz 1999. godine.
Ovakva ruska reakcija možda nikada neće biti realizovana, ali naglašavam kako je budalaština isključiti je kao „nemoguću misiju“. Ponavljam, Republika Srpska tavori sa problemima i opasnostima na kakve je već svikla, no, unutar srpskog življa jednostavno nema ni volje, a još manje naivnosti, za biločim sličnim onom šta se dešava u Makedoniji, ili šta se desilo u Ukrajini. U kontekstu spinova o postojanju dubokog unutarsrpskog razdora (na novou naroda), kao izvorišta krize i „obojene revolucije“, ističem kako je u pitanju „revolucija bez revolucionara“. Zbog čega bratska Rusija na globalnom planu širi ničim ili tanano utemeljene spinove (?) ostaje da se vidi, ali je nedvojbeno da Putin metodom „lažnih zastava“ vrlo vješto koristi ranija, a danas nedvojbeno deaktivirana, američka dejstva zarad realizacije sopstvenih ciljeva.
NAPOMENA: Tokom završavanja ovog teksta kratko pretraživanje po NET-u proizvodi mi ozbiljnu jezu. Primjećujem vijest da je Putin naložio raspoređivanje dodatnih snaga (nekoliko divizija) na evropskoj granici, te da sa vojnim vrhom razmatra mogućnost kopnenih dejstava u Siriji. Znači, razmišlja o dislociranju određenih snaga izvan Rusije. Ne bi me začudilo da se probudim i u dvorištu zateknem kakve „baćuške“. Šta raditi u takvim prilikama? Valjda ćemo se prvo bratski izljubiti!?
Borislav Radovanović
