Radunka Lazić – EPILOG

0
140
Foto: printscreen

EPILOG – Kolumnu napisah pod teškim nabojem prošlosti i tadašnjeg događaja koji mi unese nemir. Na ulicama Novog Sada oborili su mladića sa autizmom dok je vozio svojom rutom bicikl pripadnici policije primenom sile, a bicikl oštetili. Zašto? Zato što je vozio svojom svakodnevnom rutom, a oni to tumačili kao potencijalnom pretnjom po bezbednost, iako se jasno vidi da je mladić daleko od organizovanog protesta i da ne učestvuje u istom!

Svake godine povodom obeležavanja tih nekih dana svesnosti, svi koji javno nastupaju apostrofiraju da je rutina svojstvena osobama u spektru. A čuje i to isto shvati, izgleda niko!

Epilog tog dešavanja u smislu da li je sankcionisana preterana upotreba sile ili pozivanje na odgovornost, ne znam. Da li se desilo i šta se izdešavalo do kraja, ako znate kako je događaj okarakterisan, molim stavite odgovor ili link u komentarima! Da znamo svi mi koji možda prolazimo ili ćemo jednog dana proći kroz tu ili sličnu priču. Hvala unapred!!!

Surovost u postupanju i neznanje su svakodnevno prisutni i upražnjavaju se ka populaciji koja je marginalizovana u našem društvu!

Primer je i događaj od pre par godina u Kragujevcu kada su na ulici pokušali legitimisati neverbalnog momka. Njegovo ćutanje je tumačeno kao nesaradnja! Pri pokušaju privođenja je instiktivno počeo da se bori, jer je hteo da završi svoju kupovinu u koju je krenuo. Okarakterisan je kao neko ko se opire pri hapšenju, uz primenu sile su ga smestili u psihijatrijsku ustanovu, vezali i sedirali.

On osujećen u nameri da obavi svoju kupovinu tj. izvrši zadatak!

Roditelji premrli od brige i nemogućnosti da ga pronađu! Zaključak koji proizlazi iz ovih primera roditelji nemojte osamostaljivati svoju decu sa poteškoćama u razvoju, već ih zatvarajte, nismo još spremni, ne znamo kako da postupamo sa njima kada ih sretnemo!

Da Vas podsetimo:  Samo sebi da odnesem lek

Da li ste znali da 40% osoba u spektru nema razvijen govor!!! Da ste znali možda bi shvatili kada neko ne odgovara nije nevaspitan, ne provocira.

Bol, neizvesnost, težina i sve što nosi svaki dan koji živimo, a živimo iz dana u dan…

Danas delim ponovo kolumnu uz dopunu nade, potvrdu da studenti svoj budući poziv biraju srcem i bez straha govore u ime onih koji to ne mogu!

Ponosna je mala, sitna, beznačajna reč.

Preponosna na činjenicu da si ti bez straha iznela problem, podelila, ukazala na nesproviđenje socijalne inkluzije i vršenje diskriminacije na koji su naišla u svom radu kao lični pratilac i to nesebično podelila sa kolegama i profesorom predavačem na FASPERU. Hvala ti do beskraja u ime svih roditelja dece sa razvojnim poteškoćama uključenih u redovan oblik obrazovanja.

PROBUDI U SEBI ONO NAJBOLJE, POKRENI KOLEKTIVNU SVEST, BUDI DEO PROMENA!!!

Alone in the dark, hello!!!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime