Rat u Ukrajini, uzroci i posljedice, pozicija Srbije, uloga međunarodnog prava i istorija zločina prema Rusima u Donbasu i Lugansku, geopolitička pozicija Rusije – sve su ovo teme nezaobilazne kada se objektivno analizira aktuelna kriza.
Zašto se vodi rat?
Kada je u septembru 2004. godine počela narandžasta revolucija, Ukrajina je polagano počela kliziti u proces koji danas doživljava svoju punu kulminaciju. Druga najveća evropska država prije nekoliko dana postala je u geostrateškom smislu, poprište jednog od najbitnijih ratnih sukoba koji će vjerovatno odrediti sudbinu geopolitičkog odnosa snaga za narednih nekoliko decenija. Međutim, ono što je proteklih dana primjetno u medijima jeste činjenica da se konstantno u prvi plan gura situacija sa ratišta što je i logično jer je potrebno biti u toku sa najnovijim događajima ali se zaboravljaju uzroci samog rata. U slikama koje imamo priliku gledati sa obe strane, ima i propagande ali činjenica je da je broj civilnih žrtava u vojnoj operaciji kakva je ova u Ukrajinu gdje se odvija veliki broj teških uličnih borbi, sveden na minimum. Naročito je minimalan ako ga uporedimo sa brojem poginulih u intervencijama u Iraku, Afganstanu, Libiji, Siriji ili sa humanitarnom katastrofom u Jemenu.
Posmatrano sa aspekta međunarodnog prava, u slučaju Ukrajine činjenica je da se radi o protiv pravnom aktu narušavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta jedne suverene države. Međutim, cjelokupna situacija nije niti crna niti bijela a ukrajinski ali i ruski narod i građani će u svemu tome nažalost najviše ispaštati. Ono što je svakako nevjerovatno jeste činjenica da je ogroman dio javnosti godinama unazad žmirio na zločine koje su pojedine vojne formacije u Ukrajini činile prema ruskim civilima i zarobljenicima.
Godinama se žmirilo na zločine prema Rusima u Ukrajini
Tako su pripadnici ukrajinske nacističke grupacije “AZOV“, inače sledbenici ideje, lika i djela naciste Stepana Bandere, 2015. raspeli na krst zarobljenog proruskog vojnika i na istom tom krstu ga živog spalili.
Video ovog stravičnog događaja možete pogledati OVDE
U izvještaju na oko 60 stranica koji je Ruska Federacija poslala Francuskoj o zločinima ukrajinskih vojnih formacija u Donjecku i Luganjsku, mogu se vidjeti stravične posledice granatiranja proruskih civilnih zona koje su prikazane na fotografijama na kojima se mogu vidjeti ubijene žene, djeca, starci pa čak i trudnice. U dokumentu su takođe priložena i detaljna obrazloženja kada granatiranje kojih civilnih zona je vršeno. Možete ga preuzeti ovdje:
Od 2015. do danas, određene formacije ukrajinske vojske činile su teške zločine u Donbasu, a u Odesi su spaljivani živi ljudi čemu svjedoče i brojne fotografije i video zapisi. Na sve to, međunarodne ali i zvanične ukrajinske državne institucije ostajale su nijeme što je dokaz da u ovom sukobu i, pre svega geopolitičkoj partiji šaha niko nije čist. Upravo zbog toga po pitanju krize, objektivno gledano, ne treba se otvoreno stavljati niti na jednu stranu već se pragmatično postaviti neutralno kako je to potpuno ispravno učinila Srbija.
Ulazak Ukrajine u NATO doveo bi NATO na 550 km od Moskve
Zločini u Donbasu i drugim dijelovima Ukrajine nad etničkim Rusima međutim, nisu jedini uzrok ruske vojne intervencije i može se reći da oni čine jedan od dva velika stuba razloga zbog kojeg je akcija pokrenuta. Egzistencijalna priroda sukoba ne ogleda se samo u zaštiti ruskog etničkog stanovništva već u jednom mnogo dubljem, geopolitičkom i geostrateškom smislu. Postepeno okretanje Ukrajine Zapadu i njene aspiracije ka članstvu u NATO u geopolitičkom smislu, predstavljaju takvu opasnost koja u pitanje dovodi opstanak i samu budućnost Rusije.
Eventualni ulazak Ukrajine u Sjevernoatlantski savez doveo bi NATO na ruske granice i na svega 550 km od Moskve ali isto tako i nastanak veoma duge granice sa NATO. S druge strane, postavljanje Interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM) sa nuklearnom bojevom glavom i antiraketnog štita u Ukrajini koje bi sasvim sigurno uslijedilo, stavilo bi Moskvu na brisani prostor i neutralisalo ruski nuklearni raketni potencijal. Ako je poznato da ICBM leti nadzvučnom brzinom, ne treba biti vojni stručnjak da bi se zaključilo da je za je dolazak nuklearne bojeve glave do Moskve iz Ukrajine potrebno je manje od pet minuta. Budući da je ruskim Oružanim snagama od trenutka identifikacije projektila potrebno deset minuta da bi lansirali prvi nuklearni projektil, onda je jasno zbog čega je članstvo Ukrajine u NATO za Rusiju neprihvatljivo.
Kada je SSSR 1962. godine razmjestio rakete dugog dometa na Kubi koje su bez problema mogle gađati Majami ali i gradove u unutrašnjosti teritorije SAD, svijet se našao na ivici nuklearnog rata i samo zahvaljujući prisebnosti tadašnjeg predsjednika Džona F. Kenedija, nuklearna katatrofa je izbjegnuta. Danas, situacija je gotovo identična samo što su sada uloge promijenjene – NATO je preuzeo ulogu tadašnjeg SSSR-a a situacija je kao i tada postala maksimalno zategnuta. Važno je napomenuti da sam nuklearni arsenal ne služi da bi bio iskorišten već isključivo kao sredstvo odvraćanja i koliko god bio opasan, upravo je strah od međusobnog uništenja taj koji sprečava direktan sukob Rusije i NATO. Međutim, ako bi jedna od dvije nuklearne supersile uspjela da suzbije ili neutrališe moć nuklearnog potencijala protivnika što bi se ulaskom Ukrajine u NATO nesumljivo i desilo, kad tad sila koja je uspostavila dominaciju bi se našla u iskušenju da upotrijebi nuklearni arsenal i unšti protivnika.
Rat u Ukrajini: Moralisanje o suverenosti i međunarodnom pravu
S druge strane, u poslednje vrijeme često se nameće pitanje državne suverenosti i nezavisnog odlučivanja o spoljnoj politici. Tako smo proteklih dana mogli čuti brojne izjave zapadnih političara i moralisanje o tome kako svaka zemlja treba da ima pravo uređenja unutrašnjih pitanja u skladu sa vlastitim nacionalnim interesima i da period realizma u kojem se države međusobno sukobljavaju treba da bude prošlost. Međutim, prava istina je potpuno je drugačija. Geopolitika i međunarodni odnosi su mjesto manifestacije najtvrdokornijeg oblika realizma.
Aksiom međunarodnih odnosa postavljen još u Staroj Grčkoj u Peloponeskom ratu u čuvenom Melskom dijalogu koji kaže da “jači radi ono što želi a slabiji ono što mora“, najbolje se oslikava na terenu svjetske politike i međunarodnih odnosa. Liberalna doktrina kooperativnosti država na momente je dominirala ali države nikada nisu odustajale od surovog političkog realizma i beskompromisne borbe za ostvareenje vlastitih nacionalnih interesa. U međunarodnim odnosima ne postoje ljubav i empatija već isključivo zakon jačeg koji u svojim najradikalnijim manifestacijama iza sebe ostavlja zrtve, siromaštvo, uništenu infrastrukturu i devastirane sisteme vrijednosti.
Jači radi ono što želi a slabiji ono što mora
Najsvježiji primjeri uništenih zemalja poput Afganistana, Iraka, Libije, Sirije, Jemena samo su neki od mnogobrojnih koji potvrđuju zakonitost pravila uspostavljenog prije više od dvije hiljade godina. Međutim, kada su pojedine zemlje pod parolom zaštite ljudskih prava i vlastite nacionalne bezbjednosti intervenisale na teritoriji drugih suverenih država miješajući se u njihova unutrašnja pitanja, nije bilo njihove demonizacije, isključivanja iz međunarodnih organizacija, ekonomskih i političkih sankcija i to samo iz jednog razloga – zbog zakona jačeg.
Pa ipak, iako su međunarodna politička i geopolitička scena tipična gadijatorska arena u kojoj se borba vodi do potpunog iscrpljenja, Srbija kao mala zemlja na Balkanu, mora da nađe svoje mjesto pod ovim nebom. Upravo zbog toga, Srbija se treba postaviti pragmatično, graditi dobre odnose sa susjednim zemljama, gledati isključivo sebe i svoje nacionalne interese, ne svrstavati se niti na jednu stranu i od te neutralnosti ubirati plodove koji će prije ili kasnije doći. Da je bilo više političke umješnosti, i Ukrajina je mogla izabrati poziciju neutralnosti i ubirati benefite od svih a ovako, postala je ništa drugo do teren za sukob i odmjeravanje snaga velikih svjetskih sila. Svedena na puko sredstvo, bez kontrole nad vlastitom sudbinom pri čemu kao i u svakom ratu najviše ispašta običan čovjek, Ukrajina treba da nam posluži kao dobar primjer da odnosi sa velikim igračima moraju da se grade pažljivo i pragmatično jer je upravo to recept za uspjeh i opstanak u svijetu u kojem trenutno živimo.
Autor: Darko Kuzmanović
