Reljić: Šta ćemo kad Amerikanci ne budu imali vremena za Bosnu?

0
118

DETE ROĐENO U BiH NA DAN POTPISIVANJA DEJTONSKOG SPORAZUMA DANAS IMA – 27 GODINA

Otac vanbračnog poroda zvanog Bosna je – Bil Klinton. Da je bilo nekog međunarodnog prava, ovaj „seksualni“ izgrednik bi bio suđen za porodično nasilje i prinudu nad bosanskom bespomoćnicom. Ali, kad je okončan Hladni rat – američki prezidenti se nisu držali nikakvih zakona i sporazuma

Amerika se među Južnim Slovenima držala kao Indijana Džons među divljacima. Dva druga naroda su, ipak, poverovala da je Ujka Sam njihov dobrotvor. Zemlja Bosna je podeljena po siledžijskoj formuli – 51:49. Američkoj, naravno. A koja je podrazumevala da se odmah krene u pravljenje države po meri „američkog nacionalnog interesa“ – tj. građanska Bosna, koja favorizuje najveći narod, Muslimane, posle preimenovane u Bošnjake

Na 27-mu godinu postojanja (Dejtonske BiH) već se može postavljati pitanje: šta će biti kad Amerika više ne bude mogla da brine o svojoj vanbračnoj deci na Zapadnom Balkanu? Čitav taj antipravni poredak će se zaljuljati i svakako promeniti

Uvek mi deluje tragikomično junačenje Kurtija na Rusiju, a da se istovremeno Izrael – Amerika nema zemlje prema kojoj je obaveznija nego prema državi Jevreja! – uzdržava i od sankcija i od slanja oružja i od prejakih izjava! Razlika je suštinska: Kosovari ne vide dalje od Kurtijevog nosa, a Izrael gleda u budućnost koja će posle Ukrajinske krize biti bukvalno novi svetski poredak. Baš novi

Piše: Slobodan RELJIĆ

DETE rođeno u Bosni i Hercegovini na dan kad su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izatbegović 21. novembra 1995. potpisali Dejtonski sporazum ima danas 27 godina.

Odavno punoletno, odavno završilo školovanje, odavno se susrelo sa Dobrom i Zlom, odavno bilo u prilici da „utiče na svoju sudbinu“ ubacivanjem glasačkog listića u kutiju…

Trećina podugog ljudskog života je 27 godina.

Kad se okrenu iza sebe i bace pogled na dejtonsku tvorevinu, ta deca, iz koga god naroda, iz kojeg god kantona – vide državu, bolje reći poludržavu, koja je od te 1995. samo nazadovala. Opadala je njena privlačna moć i slabila moć držanja građana u zajednici.

Kad se kaže za BiH da je “nemoguća država“ zbog svoje nedovršenosti – tačno je. Ali i drugi konstrukti koji postoje na postujgoslovenskom prostoru su neki „nemogući“ a drugi toliko neprimereni potrebi naroda koji tu živi da su skloni promeni. I to nije slučajno.

Ali, vratimo se „slučaju Bosna“.

Otac tog vanbračnog poroda je – Bil Klinton. Da je bilo nekog međunarodnog prava ovaj „seksualni“ izgrednik bi bio suđen za porodično nasilje i prinudu nad bosanskom bespomoćnicom. Ali, kad je okončan Hladni rat – američki prezidenti se nisu držali nikakvih zakona i sporazuma. Tako da je Bil Klinton čovek kontinuiteta.

Da Vas podsetimo:  Tvrtko, prvi kralj Jugoslavije, ili: Zašto Srbi treba da vode ljubav

SAD su prvo razbile SFR Jugoslaviju – i to polako i temeljno. Ovih je dana u Beogradu Mišel Čosudovski – na promociji svoje knjige Agresija SAD i NATO na Jugoslaviju (Beogradski forum za svet ravnopravnih, 2021) – obrazložio kako je „projekat namernog uništavanja zemlje (misli na Jugoslaviju) počeo već ranih osamdesetih. Konkretno, 1984, Reganova administracija je, kao nacionalnu direktivu, kreirala vrlo važan sistemski dokument… kako da se podrije socijalistička ekonomija, socijalističko tržište Jugoslavije i kako da se ona integriše u slobodnu tržišnu ekonomiju.“

Uz „taj dokumnet na tri strane“ išle su „agende vojnih i obaveštajnih službi“ a i – „dokument koji je Svetska banka načinila ranih devedesetih i gde se opisuje cela logika korištena da se demontira ekonomija zemlje“.

U tom internom dokumentu Svetske banke je „detaljni opis programa bankrotiranja čitave industrije i čitave ekonomije, a pod okriljem Svetske banke, koji zahvata čitave industrijske sektore i sve ostale sektore važne za urušavanje jedne države“. To se sprovodi sa „blagoslovom poverilaca tadašnje vlade, jugoslovenske, srpske vlade.“

Vrlo slično je svojevremeno tvrdio i Strob Talbot, zamenik državnog sekretara u Klinotnovoj administracije, pre toga znani novinar Tajma i znalac ruskih prilika.

Iza toga su dolazili radovi na zaoštravanju nacionalnih nesuglasica. Svi ti radovi činjeni su tako da su vodili – ratnim sukobima.

U Sloveniji mučkim napadima na legalnu državnu vojsku, u Hrvatskoj kao obnova podela i obračuna iz Drugog svetskog rata, u ranjivoj Bosni i Hercegovini kao pokušaj progona Srba preko „granice na Drini“.

Setićete se da su Srbi za Amerikance (ostale sluge su to ponavljale) bili okupatori u Bosni, iako svaki uvid u istoriju Bosnu pokazuje kao „srpsku zemlju“.

Državne tvorevine se vremenom istroše, postanu nefunkcionalne i razlazi u istoriji nisu ni nepoznati, ni isključeni. Oni su uvek komplikovani kao i svaka deoba, ali ne moraju se nužno završti ratom. Odgovornost za taj put jeste i na učesnicima na terenu, narodima, ali velika sila, ili sile, koja je nadglednik i učesnik tih poslova često učestvuju tako da diktira pravac i tempo.

Amerika se među Južnim Slovenima držala kao Indijana Džons među divljacima.

Dva druga naroda su, ipak, poverovala da je Ujka Sam njihov dobrotvor. Zemlja Bosna je podeljena po siledžijskoj formuli – 51:49. Američkoj, naravno. A koja je podrazumevala, dok se mastilo još nije ni osušilo, da se krene u pravljenje države po meri „američkog nacionalnog interesa“ – tj. građanska Bosna, koja favorizuje najveći narod, Muslimane, posle preimenovane u Bošnjake.

Da Vas podsetimo:  Ravnopravnost

Hrvati su u početku uzrdžano ćutali. Kad su videli da su i oni postali „okupatori“, povlačili su se.

Na oko sto hiljada izgunulih i oko dva miliona iseljenih (u godini 2021. se iselilo 170 hiljada) – krenulo se sa dosetkama: držati se „duha Dejtona“ a ne „slova Dejtona“.

Da nisu Anglosaksonci u pitanju, to bi bilo čudno. Ovako, ostaje vam da stegnete zube, trpite i odbacujete…

„Građani BiH, uključujući i RS, koji su van politike, spremni su za budućnost i ponosni su što su Bosanci i Hercegovci“, govorio je ćaća Klinton na 25-godišnjicu Dejtona. To nije tačno ni formalno a još manje stvarno.

„Postoji čitava postratna generacija ljudi koji su spremni okrenuti se ka budućnosti. Moramo biti svesni činjenice da pomirenje ne dolazi preko noći i da je to proces koji treba kontinuirano graditi.“

U toj do bola neodgovornoj pokroviteljskoj izjavi stoji i „izetbegovićevska konstanta“ koje se Amerikanci drže – „Dejton je dao osnovu za to jer, kao što je Alija Izetbegović rekao, ‘bolje i nepravedan mir nego nastavak rata’.

To je trebalo da bude novi početak za sve strane.“ Dakle, „nepravedan mir“!?

Ćale Bil se, eto, nije potrudio ni koliko za razgovor uz pivo. Dijagnoza je bomba u temelju države. Dijagnoza dolazi od onoga ko je zavrtao ruke potpisnicima, ali mu ni to nije bilo dosta.

Zauzeo se Bil „da treba okrenuti stranicu prema eri partnerstva i saradnje“. I dao opis ostavinskog postupka: „Za mene je najvažnija lekcija u proteklih 25 godina ta da društvo najbolje funkcioniše kada svi imaju moć da sami izgrade svoje živote. Razlike među nama su bitne, ali sličnosti su bitnije.“

Filozofija ignorantskog uma. Besmislica besmislicu stiže.

A u samoj Bosni i Hercegovini nasilje nad razumom i sporazumima je išlo sve dalje i dalje. Danas se stiglo do toga da ni Visoki predstavnik Ujedinjenih nacija ne mora imati odobrenje Saveta bezbednosti UN.

A predsednik Džo Bajden je 25. novembra, koji se u Federaciji obeležava u znak sećanja na datum iz 1943. godine kada je, odlukama ZAVNOBiH-a, postavljen temelj Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu nove Jugoslavije, javlja da će „Sjedinjene Države nastaviti podržavati mir, sigurnost i prosperitet u Bosni i Hercegovini za sve njene građane“.

Moćni predsednik SAD, ne odstupajući od zloće „nepravednog mira“, potvrđuje „snažnu podršku Vašingtona očuvanju celovitosti Bosne i Hercegovine“, pozvavši istovremeno „na što brže uspostavljanje novih tela vlasti kako bi se mogle sprovoditi nužne reforme“.

Da Vas podsetimo:  ZAPUŠTENO, PA ZABORAVLjENO

Jeste, važno je iz Vašingtona podsetiti bosanske političare da „uspostave tela vlasti“ jer je to – trajući problem u „američkoj Bosni“.

Na 27-mu godinu postojanja već se može postavljati pitanje: šta će biti kad Amerika više ne bude mogla da brine o svojoj vanbračnoj deci na Zapadnom Balkanu?

Čitav taj antipravni poredak će se zaljuljati i svakako promeniti.

Pri tom je važno da antipravo nije najveći nedostatak zapadnobalkanske tvorevine. Problem je što je ona zdudana bez praćenja logike lokalnih moći, bez verskih, nacionalnih i kulturnih osobenosti regiona i – bez pretpostavke da će na to stanje i ravnotežu moći uticati i – druge sile. Sile koje se podižu.

One u vojnoj bazi „Rajt Peterson“ nisu imale pristup. Njihova moć je bila tolika da Amerika nije morala da ih uzima ozbiljno.

Uvek mi deluje tragikomično junačenje Kurtija na Rusiju, a da se istovremeno Izrael – Amerika nema zemlje prema kojoj je obaveznija nego prema državi Jevreja! – uzdržava i od sankcija i od slanja oružja i od prejakih izjava!

Razlika je suštinska: Kosovari ne vide dalje od Kurtijevog nosa, a Izrael gleda u budućnost koja će posle Ukrajinske krize biti bukvalno novi svetski poredak. Baš novi.

A Bosna će tu da se uklopi. Ponekad možete čuti strahovanja od ruskog „malignog uticaja“ i kineskog privrednog prodora.

Kao olakšavajuća okolnost moći će se uzeti i bizarnost da BiH nema rodni list. Tj. nema originalni dokument Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojeg je u Sarajevo doneo Alija Izetbegović.

U februaru 2008. Željko Komšić, koji izigrava Hrvata u Predsedništvu BiH, prijavio je nestanak krštenice. Kažu da su dokument tražili na sve strane – ali primerak nije pronađen.

Bosna je toliko država da to nikog i ne uzbuđuje. Više buke izazove neka usputna tuča, u poluvremenu nedeljne utakmice na Koševskom stadionu. Bošnjaci bi i onako rado spalili taj papir, a Srbi se nadaju da negde u beogradskim arhivima ima primerak/kopija koji je doneo Miloševićev pregovarački tim.

Eto, godišnjica je Dejtonskog AVNOJ-a. „Dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma se slavi u entitetu Republika Srpska i neradni je dan, što nije slučaj u entitetu Federacija BiH. Bosna i Hercegovina nema državni zakon o praznicima.“

Ovo je sasvim dovoljno za prigodnu belešku o Dejtonskoj Bosni posle 27 godina.

Godišnjice su kontrolne kapije na istorijskoj stazi.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime