Saša Edi Đorđević: Padavine

0
61
Foto: Nenad Bocko Živanović

Ova zima nikako da pokaže ono belo, smrznuto lice, kakvo od nje očekujemo. Više liči na neku musavu, neumivenu jesen ili na zakržljalo proleće. Uglavnom pada kiša, tek povremeno i mestimično sneg ili susnežica, bude i magle, u hladnijim danima i inja, samo nam fali grad kad mu vreme nije. Najhladnije godišnje doba je naoko znatno ružnije od očekivane snežne idile, ali je trenutno stanje korisno jer štedimo ogrev, struju, gorivo, zimsku garderobu… U periodu svakodnevnih poskupljenja, inflacije i neizvesnosti u vezi sa svim i svačim, ima neke vajde od ovakve meteorološke situacije.

Valjda i dobri Bog vidi da je sirotinji dogorelo do nokata, pa gleda da joj kako-tako pomogne da pregura do nekih boljih vremena. Do onih “Biće bolje!” dana koje, govorim “u ime svih nas iz pedeset i neke”, političari obećavaju već gotovo pola veka. Kod starijih je to, verujem, i duže. I čekamo, čekamo, nadamo se, trpimo, koristimo onu čuvenu “Ćuti, može i gore!” rečenicu da se uzajamno umirujemo u zlo doba, saginjemo glavu, savijamo kičmu… A godine odoše kao rukom odnesene. Prođe, evo, mladost i četvrt starosti i – ništa! Pokazalo se da “Biće bolje!” veze sa životom nema, a da je “Može i gore!” i te kako tačno.

Ovde bi sad, očekivano, odlično legao neki lament o našem prokletstvu, neka kuknjava nad teškom sudbinom, neka tužna priča o zakletim, večitim neprijateljima i njihovim spletkama protiv našeg napaćenog naroda i koječemu drugom. Ali, da pogledamo stvari malo drugačije i da se zapitamo: šta smo to mi uradili da nam bude bolje? Odnosno, šta smo uradili da nam bude ovako kako jeste? I, naravno, šta bi nam valjalo činiti da nam zaista bude bolje.

Da Vas podsetimo:  VANREDNI IZBORI: POLITIČARI NA VLASTI SU STVORILI IDEALNO OKRUŽENJE DA VLADAJU BEZ IKAKVOG POLAGANJA RAČUNA

Na primer, rekli smo (uvek istorijsko) “Ne!” na ponude i ultimatume Murata, Franca Jozefa, Hitlera, Staljina, Klintona i (verovatno) mnogih drugih i pre i posle njih. Kako smo prolazili posle tih odbijanja, poznato je. Lično, gnušam se ucena i pritisaka, ali istorija nas uči da nam malo bolje plivanje u mutnim, rekao bih, oprostite mi, i govnjavim vodama međunarodnih odnosa ne bi škodilo. Da svoju nespornu čvrstinu, hrabrost i nepokornost posolimo prstohvatom mudrosti i diplomatije. Onoliko da bude dovoljno da ne dobijemo baš svaki put po tintari, ali da se i dalje, na šta smo opravdano ponosni, razlikujemo od nekih iz okruženja čije ruke i obraz nikada i nikakva kiša novca i stranih priznanja i tapšanja po ramenu neće moći da opere.

Zatim, učestvovali smo, iskreno i svom snagom, jer drugačije valjda i ne znamo, u priči o nekakvom bratstvu i bratstvu-jedinstvu sa izvesnim komšijama, krvarili i pobeđivali i u našim i u njihovim ratovima, prevodili gubitnike u pobednike i donosili im slobodu koju, da se ne lažemo, nikada pre nisu imali. Zauzvrat, dobijali smo uvrede, pretnje, otimanje imovine, proterivanje, batine, mučenje i ubijanje na mnogo maštovitih načina. Ponovo i ponovo. Vazda smo ih svojatali pozivajući se na to da je većina njih najdirektnije moguće potekla od nas, a pritom nismo shvatali da se oni stide svog porekla i da ne žele da budu mi nego oni, jer im je lakše i lepše da kao oni žive tamo među njima. Pustimo ih da budu ono što žele, koliko god to nemalo veze sa istinom, i daleko im lepa kuća. Ko te jednom proda, prodaće te uvek. Gledajmo sebe, a njima srećan put tamo gde su se davno zaputili.

Dalje, ukinuli smo, u šali rečeno, jedan datum: 6. oktobar. Pre dvadeset i nešto godina, imali smo 5. oktobar, ali 6. nije osvanuo. Ni onda, ni do dan danas, ako ćemo pošteno. Jeste počeo novi dan, ali nije bio onaj koji je trebalo da bude. Odnosno, nije doneo promene koje je trebalo da donese. Ne kažem ovo iz ugla politike, već iz ugla ogromne energije nezadovoljnog, opljačkanog, osiromašenog naroda, željnog boljitka, koji je ustao protiv loših vlastodržaca. Vlast je pala, ali novi ljudi nisu doneli skoro ništa drugo sem novih načina za kriminalizaciju države i pljačku. Političari su presvlačili dresove, lagali, obećavali, punili svoje beskrajno duboke džepove, a narod je ostao na ivici gladi.

Da Vas podsetimo:  Zalud nebo rasparate- Gospod dečje kolo vodi

Moglo bi još da se priča na ovu temu, ali dužina je bitna, pa valja da se držim predviđenog prostora. Često se čuje da je stanje ovakvo jer nema domaćina u državi, gradu, opštini, nigde. A ima li ga u kućama našim, u porodicama? Za nas starije je možda već kasno, čini mi se da nismo baš najbolje prošli na tom životnom ispitu. Ali možemo bar da učimo mlađe da odatle sve kreće, iz doma i od samog sebe. Da ukućani treba da se razumeju, poštuju, podržavaju i pomažu. Da moraju vredno da rade, na poslu i na sebi, da bi napredovali. A kako napreduju pojedinci, napredovaće i domovina. Koliko su jake niti, toliko je jak kanap.

Dakle, koliko čovek knjiga pročita, koliko uči, toliko će mu biti veće znanje i bogatiji rečnik. Koliko marljivo vežba, toliko će bolje da svira, peva, glumi ili slika. Koliko jako trenira, koliko se zdravo hrani, toliko će mu biti snažnije i zdravije telo. Koliko izbegava duvan, alkohol i svuda prisutne i lako dostupne opijate, toliko će lakše sačuvati zdravlje. I tako dalje, koliko – toliko, koliko – toliko… Sve u životu mora da se zasluži.

Jer, sa neba padaju samo kiša, sneg i druge padavine.

Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!

Piše: Saša Edi Đorđević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime